Protagonisti najvrednijih književnih, filmskih i drugih djela kao da su življi od života. Za njih ne vrijede uzusi prolaznosti koji ruše perspektive likova manje kvalitetnih romana i drugih uradaka.
Najupečatljiviji likovi iz umjetnosti prisutni su u nekom smislu i u stvarnosti, koju često izražavaju i vjernije nego ljudi od krvi i mesa. U izvjesnim ih situacijama, ako smo pažljivi, možemo uočiti u svojoj blizini: neki Odisej nam opisuje neprispodobive avanture koje je doživio na putovanjima i odmah najavljuje novi odlazak s rodne Itake; Lav Nikolajevič Miškin na zabavi, s idiotskim ili genijalnim sjajem u očima, priča kako unatoč svemu treba voljeti sve ljude; preljubnici Ana Sergejevna i Dmitrij Gurov ruku pod ruku polako hodaju šetnicom u Opatiji, dok im se njezin psić mota ispred nogu…
Gustave Flaubert je ustvrdio „Madame Bovary, to sam ja!“. Istovrsnu tvrdnju (Majka Hrabrost, građanin Kane, ratni veteran Ahmet Šabo… to sam ja!) slijedom transferiranja i podudaranja iskustva već dugo vremena, uz autore velikih djela, ponavljaju mnogi diljem svijeta. Doista, mnoštvo se smrtnika identificira s glavnim likovima najomiljenijih djela te im u komunikaciji opetovano izražava svoju privrženost. Takva interakcija može zbližiti ljubitelje umjetnosti („I meni je jako draga Alice iz „Zemlje čudesa“…), ali ih i razdvojiti ako se ti junaci i njihovi kreatori percipiraju kao moralno ili na drugi način prijeporni. Što se mene tiče, kadgod imam teškoće pri objašnjavanju ne samo drugima nego i sebi kako se osjećam bliskim liječniku Ferdinandu Bardamu iz romana „Putovanje nakraj noći“ (1932.), tom alter-egu genijalnoga, ali antisemitski usmjerenoga Louisa Ferdinanda Célinea ili „poznatom lopovu i ubojici, opće ozloglašenom čovjeku neobuzdane ćudi“ Williamu Munneyju, glavnom liku filmskoga remek-djela „Nepomirljivi“ iz 1992. kojega je režirao i u njemu glavnu ulogu odigrao Clint Eastwood, ženskar i desničar.
No bez obzira na to jesu li kontroverzni ili nisu, najistaknutiji likovi umjetničkih djela izazivaju izrazite simpatije kod publike. Neki od njih tako su dragi i lucidni da uživaju nepodijeljenu potporu; njihove čudesne zgode i tirade rado evociraju ljudi različitih kulturnih i političkih identiteta. Jedan od takvih u našoj umjetnosti svakako je Meštar, glavni junak TV serije „Velo misto“ (režiser Joakim Marušić) i istoimenoga romana Miljenka Smoje. Svaki put kad gledam tu seriju (upravo se reprizira na Klasik TV-u), poput mnogih drugih gledatelja, nanovo bivam zadivljen snagom toga lika, istaknutoga lokalnoga brijača i navijača, kojega je nezaboravno odigrao Boris Dvornik. Za razliku od desetljeće starije serije „Naše malo misto“ i knjige „Kronika našeg malog mista“, u kojoj je petero glavnih likova, u „Velom mistu“ dominira Meštar. Njegove atraktivne „batude“ (posebno upečatljive izjave) i dogodovštine unedogled se citiraju i prepričavaju, i to ne samo u Dalmaciji te iz usta i pera Dalmatinaca nego i u ostalim našim pa i drugim krajevima.
U svom punoljetnom životu mnogo sam puta, naročito u društveno vrtložnim situacijama, pomislio ili od neke druge osobe čuo: što bi na ovo rekao Meštar? To mi je pitanje osobito odzvanjalo u glavi prošle jeseni dok sam zajedno sa suprugom i kćeri (obiteljski ritual, raširen među mnogim južnjacima) po tko zna koji put gledao reprizu te serije. Nadošla mi je luda ideja (takve su najbolje) da napišem tekst o tome kako bi Meštar reagirao na današnja zbivanja u klubu, mjestu, državi i svijetu. Pokušao sam skicirati neka moguća reagiranja, ali sam ubrzo shvatio da taj kompleksni zadatak – svakako se u promišljanju i pisanju te vrste ne mogu mjeriti s ingenioznim Miljenkom Smojom – nadilazi moje ograničene sposobnosti. Već sam gotovo odustao od te teme kad mi se najednom „upalila lampica“: Zašto da zamišljam što bi Meštar rekao i učinio kada ga osobno dobro poznajem pa ga o tome mogu pitati?
Naime, jedan moj prijatelj u izrazu i djelu jako je sličan tom imaginarnom liku: cijeli svoj život, nešto dulje od pola stoljeća, prebiva u Splitu, gradu za koji je emocionalno jako vezan; bavi se istim ili barem sličnim poslom: frizer je za žene i muškarce, koji uz to svojom mekom rukom izbrije ili potkreše i najoštrije brade; žestoki je navijač Hajduka, a o tom klubu i ne može govoriti bez podrhtavanja ili mijenjanja tona glasa; preko medija i još više od toga sudjelujući u „ćakulama“ pomno prati politička i druga važna zbivanja u gradu i društvu; dobro poznaje gotovo „sve žive“ koji nešto znače u Splitu i okolnim mjestima, a i mnoge istaknute koji su „partili“ (preminuli) u posljednjih nekoliko desetljeća; bjelodano je bistar i elokventan čovjek itd. Kad sam mu predložio da s njim razgovaram za Obzor nakon kratkoga razmišljanja je pristao, i to zasigurno ne zbog neke taštine (mogu posvjedočiti da se od te boljke duše odavno uspješno cijepio i pritom ne trpi od nuspojava) nego zbog potrebe da pokuša u maniri velikoga Meštra barem nekome popu kazati pop, a bobu bob.
Čak ga je i Boris Dvornik, kojega je slijedom bliskoga odnosa s njegovim sinom osobno poznavao, jednom prigodom pozdravio s: „Evala meštre!“, što je shvatio kao veliki kompliment. Ime i prezime svoga prijatelja ovdje ne navodim samo zato (mnogi Splićani će ga ionako lako prepoznati) što ni Smoje nije obznanio te podatke o pravome Meštru, onom iz serije i romana. Može biti da se taj pravi i ovaj razlikuju po obiteljskom podrijetlu jer je prvi najvjerojatnije bio Splićanin „od kolina“ (starosjedilac), a drugi je od roditelja Vlaja (stanovnika Zagore) koji su se doselili u grad. Ali to uopće nije neka razlika jer se u relativno velikom i zapravo najviše multikulturnom suvremenom gradu pod Marjanom, djelomice za razliku od situacije prije Drugoga svjetskog rata kad je imao manje od 40.000 stanovnika (primjerice, za „škovacine“ ovjekovječene u likovima Strikana i Netjaka – posljednji pozdrav Glumcu Ivi Greguroviću – tada se u Splitu i te kako znalo da su Vlaji), takve nevažne stvari uglavnom i ne uzimaju u obzir.
Ovako smo Meštar 2.0 i ja pripremali ovaj tekst. Ja bih ga podsjetio na udarne rečenice i životne situacije Meštra iz serije i romana „Velo misto“, a on bi mi izrekao što o tome misli. Iz dugotrajnoga razgovora (gotovo cijelo prijepodne, kraj mora na Spinutu) o različitim temama, zbog ograničenja prostora navodim samo dijelove za koje držim da su osobito zanimljivi. Počeli smo o njegovoj profesiji i za to vezanoj interakciji: „Prije je kod mene bilo i muških naučnika, ali sad mi samo ženske rade. Zato se u frizeraju ipak manje priča o politici i sportu, a više o modi i drugim ženskim stvarima. Ali kod mene dolaze mnoge muške mušterije, pa se to nadoknadi.“ S obzirom na to da je Meštar iz serije imao sporenja s Papundekom i drugim svojim pomoćnicima, listom komunistima, zbog rada nedjeljom (čak im je jednom dao da zbog za to vezanoga spora sami upravljaju brijačnicom, a oni su radili i tim danom kad je zbog svoga „dugoga jezika“, odnosno političkoga verbalnoga delikta šef bio u zatvoru), pitao sam ga radi li se kod njega i tada.
Odgovorio mi je da mu je frizeraj nedjeljom zatvoren osim što ga rijetko otvori za prijatelje i posebne mušterije. Objasnio je tu razliku: „U ranijim vremenima se nedjeljom radilo jer su se gospoda prije mise išla obrijat. Sada se gotovo svi briju sami. Ali zato se onda nije radilo ponedjeljkom ujutro, a sada frizeraji ciloga toga dana rade.“ Pitao sam ga bi li njegova radnja funkcionirala i bez njega, kad bi ne daj Bože slično Meštru zbog odlaska u zatvor ili nekoga drugog razloga bio dulje vremena odsutan: „Da nema mene na poslu svaki dan, to bi se raspalo. Kad uđem u salon, prvo uzmem metlu i pometem. Moraš davat primjer. Ali i donosit odluke, brinut se za papire i financije i ostalo.“
Biti uspješan obrtnik izgleda je teška briga za oba Meštra. Slično originalu iz serije koji je promijenio četiri države, i suvremeni se u dvije vezane za njegovo iskustvo muku mučio i još se uvijek muči s kompleksnom egzistencijom privatnika. Moj prijatelj, koji je u tom statusu još od 1977. godine, upozorava kako mu je sve teže i teže: „Sad se jedva opstaje, a prije se ka obrtnik ipak nekako uspijevalo radit i živit normalno. Sad su preveliki nameti. Triba o tome pitat Plenkovića i vladajuće. Bilo je malo bolje jedino u vrime Račanove vlasti, onda je što se toga i drugih stvari tiče bija neki dogovor. Problem je u politici. Ovi danas su loši, a zapošljavaju još lošije od sebe. Kad moraš riješit neki papir, onda činovnici neće napraviti ništa. Najprije zato što ne znaju. Ne žele radit greške. Ali nisam doživija da mi netko od njih traži lovu za sebe.“ Komentirao je i rad na crno: „Kod nas frizerske i druge usluge mnogi rade na crno, najviše doma, a ja moram platit sve troškove i poreze. Ovim sistemom se tjera ljude da zatvaraju velike obrte. Ne daju ti da se širiš. Ubijaju izvrsnost.“
I u njegovoj se butigi, kao i u onoj Smojina Meštra, često govori o politici. Samo što ovaj današnji, za razliku od lika iz serije, priču o tome normalno prihvaća. Ne protivi se politici u svojoj butigi: „Politika je danas sveprisutna. Moraš o tome razgovarati. U prošlom režimu se to u frizerajima nije puno spominjalo. Moj otac, koji je isto bio brijač, zbog svoga iskustva na Bleiburgu nije pričao o tome. Prave demokracije kod nas sada zapravo nema, ali se može puno više govorit o politici nego prije. Ne trebaš pazit hoće li te neko čut. Ali ne možeš ništa prominit. Svi su povezani, rodbinski, stranački i na druge načine. Bitno je samo ko je na vlasti. Ja se slažem sa svim strankama, sve imaju nešto dobro. Ali se puno više ne slažem s njima. Kad bi izabrali najbolje ljude, one koji su pošteni i nešto znaju, a ne uglavnom pokvarene i nesposobne poslušnike, u ovoj zemlji i ovom gradu bi bilo puno bolje.“ Ključno je po njegovom mišljenju da kod nas bude što više onih koji teže duhovnim, a ne materijalnim vrijednostima te da se poput njega ljudi što više druže s drugima. Ali sve to po njemu zahtjeva slobodnoga čovjeka, a „biti svoj je najteža životna pozicija“.
Suvremenom Meštru ide na živce aktualna situacija u Splitu. Smatra da se grad mijenja nagore. Zdvojno veli: „Ovo više nije moj Split. Puno se prominija. Velik broj ljudi se iselija, a došli su neki koji su donijeli drugačiju kulturu. Svi pričaju o turistima i apartmanima. Odrađuju poslove u kancelarijama, ali najviše žive od iznajmljivanja. Idu na selo kad završi škola, a u njihove stanove ulaze turisti, kojih posljednjih godina ima previše. Prošloga lita se zato nisam ni spustija do Rive.“ Uzrok lokalnih problema vidi u dugogodišnjem lošem upravljanju gradom, ali i u krivo usmjerenoj državnoj politici koju su, naglašava on, osmišljavali i moćnici podrijetlom iz Splita koji se, smatra, za razliku od takvih Zadrana i Riječana, nisu pobrinuli za svoj grad. Naglašava: „Centralizacija države jako je loša za Split. Kada dođem u Zagreb, više se ne osjećam ugodno. Tamo se doselilo najviše ljudi sa strane jer, za razliku od Splita i mnogih drugih mista, ima posla. Politika je napravila velike podjele među nama. Političari misle i pričaju da smo skupa, ali nismo. Mogu nas povezati samo uspjesi u sportu.“ Aktualno stanje Splita, koji je prema njemu postao „velika gužva“, toliko ga nervira da veli kako bi najradije otišao živjeti u „neko malo misto, ali obvezno na moru da se u njega, ka šta je Meštar reka, mogu popišat.“ Ipak ne vjerujem – dobro ga poznajem – da bi izdržao i tjedan izvan svoga grada.
Sadašnje stanje Hajduka ocjenjuje jako lošim. Na osnovi praćenja moga komuniciranja i djelovanja u vezi s tim klubom smatra da sam i osobno jedan od krivaca za tegobe kluba koji obojica jako volimo: „Ima si s drugima dobru ideju Hajduka kao pučkoga kluba i micanja politike od njega, ali je niste realizirali. Totalno povjerenje u udrugu Naš Hajduk i Nadzorni odbor i predsjednika kluba koji biraju njeni članovi – ja se s time ne mogu složit! U Hajduku više nema nikoga iz Splita, nikoga iz Hajduka. Danas ni veliki igrači nemaju pristup klubu. Nema više naše škole nogometa koju vode treneri odavde, nego su osnovali neku akademiju. Zatvorili su i kafić da ne bi morali slušat ljude koji su kontra njih. A takve priče se ovdje ne mogu zaustavit, jer smo mi u Splitu uvik kontra. Pa se priča svuda okolo, po cilom gradu. Ali u po glasa, jer ako kažeš nešto protiv Našega Hajduka onda se moraš plašit. Oni su toliko opasni da pare vojska.
Od odlične ideje pučkoga kluba napravili su sranje. Hajduk propada.“ Na pitanje zašto je do toga došlo odgovara: „Ne znam, ali ne bi volija da se to dogodilo zbog interesa nekoga pojedinca ili grupe. Ovo je prva sezona da više ne idem na Poljud. Otkaza sam pretplatu koju sam ima godinama. To više ne mogu gledat. Nema tu prave igre. To nisu igrači iz ovog podneblja, ne razume šta nama znači Hajduk. Prije su igrači bili najviše odavde, oni su znali šta Hajduk znači, oni su se borili.“
Na kraju razgovora pitao sam ga vrijedi li, prema njegovu sudu, i danas slavna izjava Meštra iz serije vezana za perspektive toga kluba, koja glasi: „Raspast se može Austrija. Krepat moredu svi kraji i carevi, ma Ajduk će ostat.“ Rekao je sljedeće: „Hajduk mora ostat. Jer on je veći od svih nas i svih vlasti. Ali neće ostat ovi šta ga u zadnje vrime vode. U međuvremenu možemo ispast i u drugu ligu, ali nema veze. Bit će to novi početak.“
Ovaj neuobičajeni tekst pak završavam za sadašnje sportske i svekolike društvene prilike znakovitom mišlju originalnoga Meštra koju je sasuo u lice srbijanskom oficiru nakon završetka Prvoga svjetskog rata:
„Cilo nam se društvo pokvarilo, razularilo, ne zna se ko pije, ko plaća. Triba igrat, igrat, a ne živit na staru slavu i mavat bandiricom.“