Nakon sjajne godine za Elemental, dvostrukog albuma “Tijelo” koji je na vrhu popisa najboljih u 2016., velikih koncerata i osnivanja vlastite diskografske etikete, Mirela Priselac – Remi u biografskom intervjuu, osim o karijeri s Elementalom, proboju domaćeg hip-hopa, samostalnim projektima i utjecaju glazbe na društvo, govori i o situaciji u hrvatskom društvu, čije je ključne probleme upravo ona s bendom znala detektirati i opisati precizno poput novinarskog izvještaja u (necenzuriranom) televizijskom Dnevniku.
Jeste li se „oporavili“ od blagdana? Je li paradoks da smo zemlja koja voli slaviti i spajati neradne dane u situaciji u kojoj jesmo i u kojoj nam se nalazi ekonomija?
Mislim da spajanje neradnih dana i stanje naše ekonomije nisu povezani. Naša je ekonomija na koljenima zbog nestručnih poteza raznih Vlada od 1990. do danas, a ne zbog toga što ljudi vole spojiti petak, subotu i nedjelju kako bi se zasluženo odmorili. Mi smo po definiciji vrijedan narod, tijekom povijesti se to dokazalo, počevši od raznih valova iseljenika koji su odlazili trbuhom za kruhom kako bi zaradili. Lijeni i neodgovorni ljudi sigurno ne bi došli na glas kao dobri i pošteni radnici, a takvima nas smatraju kamo god smo došli. Problem naše ekonomije su ljudi koji dolaze na pozicije ministara i predsjednika i donose odluke koje pogoduju bogatoj kasti, a ne narodu kojem bi trebali služiti. U najgorem slučaju, kao narod, krivi smo za vlastitu šutnju, spuštanje glave i trpljenje raznih lopovčina, tajkuna i foteljaša koji su nas sustavno pljačkali i siromašili. To je jedino što nam se može predbaciti, a ne spajanje vikenda i petka.
Pričao mi je prijatelj koji je došao iz Švicarske kako mu djeca govore da je ondje „mračno“ u odnosu na Zagreb, da je sve skromnije i manje veselo. Elemental je radio i na Staru godinu i 1. siječnja, napravili ste dobru kilometražu između Slavonije i Dalmacije u nekoliko dana...
Da, svirali smo poprilično mnogo tijekom ove, ali i prethodnih godina. Zapravo, imam osjećaj kao da već dugo nismo stali. Vrijedni smo, ne izvolijevamo previše i skromni smo, kako valjda i priliči umjetnicima. Silvestrovo smo proveli u Osijeku u Tvrđi, a 1.1. u Šibeniku. Iako su svirke bile na otvorenom i bilo je hladno, zabavili smo se, imamo svoju internu dobru vibru koju, nadam se, prenosimo na publiku, bez obzira na uvjete. Elementarne nepogode ne mogu nam ništa.
U glazbu i javni život krenuli ste sasvim prirodno, to je bio kreativni ventil za artistički i društveni angažman. Vaša generacija glazbenika, a pogotovo u hip-hop žanru, uvijek je bila tu da bi se iskazalo vlastito mišljenje i stav, a ne da bi se šutjelo?
Istina, u rap svijetu u kojem sam stasala, društveno angažirane pjesme dolazile su “pod normalno”, svi smo pisali o svojim životima i promatrali situaciju oko sebe. Nije to nužno uvijek morala biti kritika, nego opservacija, a ona nije uvijek bila s “ružičastim naočalama”. Taj impuls koji sam isprva pokupila iz rap svijeta slijedila sam i dalje, kad smo s Elementalom zvuk više prilagodili svojim željama i potrebama, a manje zahtjevima žanra unutar kojeg smo stasali. Nezamislivo mi je da više nikad ne napišem neku pjesmu s društveno angažiranim premazom jer sam dosta osjetljiva na nepravdu, pa kad je vidim, želim reagirati. Premda, iskreno, katkada bih voljela da aktivizam mogu zanemariti i pisati intrinzičnu poeziju, ali inspiracije za angažiranost je mnogo, kamo god se okreneš. Nije teško biti aktivist u Hrvatskoj. Bitaka i tematika ne nedostaje.
No, ni sav angažman ne može pomoći ako temeljni posao ne valja. Elemental je bio sjajan u tome da ste, kao i TBF, modernu hip-hop glazbu doveli do široke publike, ali kao našu, s domaćim temama i snimili nekoliko ključnih albuma i puno važnih pjesama. Niste htjeli preslikavati američke repere s lancima oko vrata i skupim automobilima.
Ma bilo je i toga na sceni, no to nikada nije bio naš đir. U biti, samo smo htjeli biti autentični, ne bismo mogli pisati o skupim automobilima, ako ih doista nismo i vozili... Ako smo se i bavili takvim temama, bilo je to obično kroz ironiju ili sarkazam. U “Tako lijepa” opisali smo bogatu klasu, no sa satiričnim odmakom jer o životu sa “zlatnom žlicom” u ustima nismo imali pojma; većinom potječemo iz radničkih obitelji. A, estetski gledano, zlatni lanci nikada nisu bili naša furka. Takvu estetiku ne povezujem s hrvatskim rapom, nego s narodnjacima koji su skloniji optočiti se zlatom. Glazbeno, krenuli smo od rapa, ali dovođenjem instrumentalista u bend, zvuk je poprimio neki svoj vlastiti život i krenuo se nadograđivati.
Ne mora svaka muzika nositi poruku
Za svakog kreativnog i svjesnog čovjeka razumljivo je da ima svoje mišljenje o situaciji u društvu. Budući da smo polarizirano društvo, koliko društveni ili politički angažman može pomoći ili odmoći kod publike? Mnogi pokušavaju zakopati glave u pijesak i „ne talasati“, da se ne zamjere nekome.
Prije bih se ljutila shvativši da se jako malo umjetnika bavi društveno angažiranim temama, pogotovo kad bih u privatnom razgovoru s njima shvatila da imaju i te kako izraženo mišljenje. No s vremenom sam prihvatila da ne mora svaka muzika nositi neku poruku, neka je tu tek toliko da bude lijepa, s lijepim harmonijama i nekim lakšim temama. I to je savršeno u redu. S obzirom na to da se u Hrvatskoj sve gleda kroz politiku, tko je “čiji” i s koje strane dolazi, jasno mi je da se neki umjetnici nisu htjeli deklarirati svojim radovima, bilo da je riječ o vizualnim ili glazbenim umjetnicima, pjesnicima ili romanopiscima, jer te javnost odmah strpa u neku ladicu. Obilježen si, na neki način. Evo, i mi sad razgovaramo o aktivizmu, a ne o mojoj intimističnoj poeziji (smijeh). Valjda sam i ja obilježena kao jedna od onih koje možeš pitati što misli o ministrima i znati da nećeš dobiti uvijen odgovor. No i s tim sam savršeno pomirena.
Prošle godine Elemental je svirao veliki koncert u Domu sportova u povodu 18 godina rada. Koliko je bitno imati masovnu publiku? I je li dobar osjećaj kad do nje stigneš jer ona voli to što radite, a da niste žrtvovali išta od svoje glazbe i ideje s kojima ste i krenuli?
Dom sportova bio nam je potvrda da se sve može kad se hoće. I ljudi koji su bili tamo potvrda su da smo sve ove godine neki vrag dobro radili. Naravno da ti to daje vjetar u leđa, da te napuni pozitivnom energijom! Dali smo sve od sebe da se zajedno zabavimo, da im ponudimo presjek zadnjih 18 godina. To je velika brojka, no ključ je u tome da počneš što prije. Prvih 10-15 godina nismo ni brojili, proletjele su, nismo ni razmišljali “koliko” radimo mjuzu, nego kako i što dajemo od sebe. A onda kad dosegneš neke veće brojke, novinari te podsjete koliko zemaljskih godina brojiš. A tebi se sve čini kao da je prošlo možda tri, eventualno pet, od prvog albuma.
Zadnji dvostruki album Elementala „Tijelo“ u Večernjem listu izabran je za album godine, na svim listama kritičara ste pri vrhu. Jeste li zadovoljni što ste uspjeli za tako ambicioznu i kvalitetnu ploču istodobno dobiti potvrde i kritike i publike?
Biti proglašen najboljim u nečem je posve izvanzemaljsko iskustvo. Premda smatraš da si dao najbolje od sebe, uvijek postoji svojevrsni rizik da se tvoja vizija neće poklopiti s vizijom i definicijom javnosti ili kritičara. I za taj pad ili uspon jednostavno ne postoji priprema. Ako album ljudi ne skuže, osjećaš se kao da ti je netko izbio zrak iz pluća. Obrnuto, kad se svi slože da si napravio dobar rad, poletiš od sreće! Album je nastao uz minuciozan rad i predanost, probe tri puta tjedno, svaki put dva do tri sata. To je veliki rad uložen u prenošenje melodija i stihova iz glave u prste i glasove. I zato sam beskrajno ponosna na bend jer smo uspjeli, unatoč svojim ego-epizodama, problemima i nesuglasicama izvući najbolje što smo u tom momentu mogli dati. Radili smo bez pritiska znajući da prvenstveno moramo zadovoljiti sebe i svoje vizije, a tek onda sve ostalo. Mislim da se ta opuštenost prenijela na muziku i vibru koju album ima.
Aktivni ste i vrlo utjecajni na internetu i društvenim mrežama. Pretpostavljam da čovjek svoj javni utjecaj ne želi koristiti u pogrešne svrhe, a to je često i rizik kad si javna osoba s prepoznatljivim stavovima. Osjećate li odgovornost da ne date svoj „glas“ nečemu što to ne zaslužuje ili je još veći gušt zagovarati ono što podržavate?
Nikada ne bih zagovarala ili promovirala nešto u što sama ne vjerujem, nešto što nisam isprobala na svojoj koži. Dugo nisam shvaćala koliko su novi mediji zapravo jaki i utjecajni, mislila sam da je Facebook profil ili stranica moja osobna birtija u kojoj mogu “rogoboriti za šankom”. Digitalno doba dalo nam je slobodu da dopremo do ljudi na način na koji prije nismo mogli. Kao umjetnici, osobno se možemo obratiti svakom tko postavi pitanje, objasniti svoje stavove itd. Shvaćam koliko je to moćan medij i ne zlorabim ga.
Kad smo kod glasova, kako komentirate političku situaciju u 2016. u Hrvatskoj? Da je netko radio prognozu, vjerojatno bi rekao „promjenljivo s mnogo padalina“.
Ma tu je razum odavno rekao zbogom. Evo, uz najbolji napor, ne znam uopće koga bih s političke scene mogla izdvojiti kao pozitivca u 2016. Sve mi se to čini kao borba za vlastiti interes, stranačke postulate i fotelje. Sve suprotno od onoga što bi politika trebala biti, javni servis naroda. Kod nas nema mnogo politike, ali ima mnogo politikanstva. U tom smislu, 2016. je u potpunosti ispunila očekivanja i nastavila niz promašaja koje gledamo posljednjih XYZ godina. Ako bih morala biti sarkastična, rekla bih da je hrvatska politika u 2016. zapravo ispunila očekivanja.
Jesmo li društvo koje se još uči demokraciji i zavarava prastarim temama ustaša i partizana dok nam strateške tvrtke jeftino kupuju pa onda ponovno skupo prodaju?
Ako aludirate na situaciju s Inom, to je već blistava tragikomedija s natruhama SF-a. Mnogo je tu petljanja, ne moraš biti politički analitičar da bi shvatio da je tu donijeto mnogo nerazboritih poteza. A dubioza ustaše i partizani najbolji je spin kojim se baca pijesak u oči javnosti i odvlači od pravih tema. Politički revizionizam kod nas je uzeo maha, miješaju se pojmovi komunizma i antifašizma koje je ostatak svijeta odavno definirao. Kod nas su tu granice još vrlo porozne, brkaju se pojmovi, a sve je to plod činjenice da se politikom bave ekonomisti, vozači kamiona, doktori sa stetoskopima i sportaši. Čini mi se da za sve druge poslove moraš imati kvalifikaciju u struci, osim u politici. Nije li to suludo?
Kako kao žena gledate na inicijative, poput onih udruge „U ime obitelji“, da se ženama nametnu ograničenja izbora ili da se čak i ukine mogućnost izbora poput prava na pobačaj odnosno uvedu zabrane?
Poštujem vjerske udruge i njihovo pravo na iznošenje mišljenja, no, dok god živim u svjetovnoj državi, plaćam poreze i slijedim slovo zakona pred kojim smo svi jednaki, ne dopuštam da se vjerske preferencije miješaju u svjetovne teme. Pravo na pobačaj intimno je i zdravstveno pitanje svake žene i dok god znanost i svjetovna država, čija pravila slijedim kao građanka, ne definiraju da život počinje začećem, zastupat ću mišljenje da imamo pravo na izbor. Pitanje je delikatno, no istovremeno vrlo jednostavno, pustimo da svatko odluči za sebe. Nametanje mišljenja nikada nije bila moja furka.
Često vas sretnem dok vozite bicikl, odlično je kad netko ono što propagira koristi i radi u vlastitom životu. Koliko znam, “porihtali” ste neke fizičke i duhovne stvari u zadnje vrijeme, u Elementalu bi rekli da “tijelo mora biti cijelo”, a treba i izdržati napore na koncertima?
Bavim se jogom, prakticiram je gotovo svakodnevno. Što se tiče prehrane, bitno je njegovati svoje tijelo, osluškivati ga i pratiti što mu odgovara, a što ne. Upravo zbog toga, i groznih žgaravica, izbacila sam niz namirnica i proizvode od pšenice prije gotovo dvije godine i osjećam se fenomenalno. Tijelo me sluša, ali i ja njega, u balansu smo. Nisam si oduzela neka slatka mala zadovoljstva, čokoladu volim i od nje ne odustajem, ali sam redefinirala brendove koje unosim u sebe. Bitno mi je da podržim male proizvođače, OPG-ove, kozmetičke proizvode koji ne testiraju na životinjama. Kad to činim, smatram da na svoj mali način pridonosim boljem svijetu i boljoj verziji sebe.
Nakon ove rashodovane očajnice, čekamo da se o stanju u hrvatskom društvu očituju i Severina i Mile Kekin.