U nekim “godinicama”, kaže glumica Mia Begović, prihvatite sebe takvima kakvi jeste i tek tada ste pravi jer ste se realizirali i uživate. A kada ste na sceni 30 godina poput nje, tada je jasno da ste publiku zanimali ne po svojim privatnim trenucima nego po radu.
Ipak, postoje neke stvari, i privatne i poslovne, koje je publici “prešutjela”, a otkrit će ih u monodrami “Sve što sam prešutjela” kojom slavi svoj život i postojanje.
Prva izvedba koja je trebala biti jučer, nažalost, zbog male nezgode morala je biti odgođena. Naime, Mia je ozlijedila oko, a iako je namjeravala izvesti predstavu, doktori su joj savjetovali mirovanje do sljedećeg tjedna.
Što ste nam to prešutjeli?
To su trenuci koji su mi najinteresantniji po tome što su uistinu gradili moj život. A zašto si utvaram da su oni vrijedni spomena? Zato što jako puno žena i muškaraca prolazi kroz slične poslovne faze, prepreke na putu, odrastanje djece, naše osobno odrastanje, odlazak iz doma u kojem smo bili zaštićeni, anegdote koje su nas obilježile a prepričavaju se samo u zatvorenoj skupini ljudi... U biti anegdotalno na samoironičan način, što i jest obilježje mojeg karaktera, u monodrami govorim o sebi. Ona nije moj obračun ni sa kim, ali više puta izgovorena laž postane istina, a ja imam potrebu reći da se ispod tih života krije osoba od krvi i mesa i da moj život nosi obilježja svakog drugog čovjeka.
O monodrami ste počeli razmišljati prije desetak godina i krenuli bilježiti osobne trenutke.
I danas imam rokovnik u kojem sam bilježila neke bitne trenutke u danima kada sam tek došla na Akademiju u Zagreb. Nije to bio dnevnik, zabilježila bih po tri riječi, ali imam i jako dobru memoriju tako da su u monodrami obuhvaćeni svi periodi, i to sazrijevanje, ali i najranije djetinjstvo. Ipak mi nosimo genetski kod i predodređeni smo neke situacije rješavati na “onaj” način pa tijekom vremena postajemo ili racionalniji, ili emotivniji, ili napravimo oboje da nam život bude ljepši i da budemo svjesniji da živimo.
Tko je prva osoba koja je pročitala monodramu i rekla vam: “Mia, s tim moraš van”?
Anita Matić-Delić, asistentica redatelja Ivana Lea Leme, moja kolegica i divna glumica. Radimo jako puno na predstavi. I kad nismo na probi u kazalištu stalno smo na telefonu pa vodimo rasprave tipa: “Čuj, ja bih to rekla direktnije, što ti misliš? Upotrijebila bih ovaj izraz, terminološki je točniji”, pa ona uzme leksikon pa provjerava. Ma divna je i čak je i spominjem u predstavi.
Ima li još treme prije predstave?
Uvijek je ima. U ovoj predstavi imam pasus o tremi u kojem ljudima pokušavam objasniti što je to. Glumačka trema je nešto na što se mi naviknemo, ali znanstvenici su izračunali da su glumci prije svake premijere fiziološki u predinfarktnom stanju. Prije svake izvedbe jako sam uzbuđena, čak i kad imam samo tri rečenice jer ih želim odraditi s punim pokrićem.
Kako prevladate tremu?
Povučem se. Kad imam neku izvedbu, cijeli je moj dan posvećen tome. Znate, glumce se doživljava kao da predstavu saspu iz rukava. Ali to nikada nije tako. Iza glume je velika, gotovo baletna disciplina i život za taj poziv. Tek spoj talenta, discipline i zanata daje rezultate.
U predstavi ćete nam pokazati tko je bila Mia nekoć i dokle je dogurala. Ovako novinarskim rječnikom – dokle ste dogurali i jeste li time zadovoljni?
Čim se netko usudi napraviti monodramu, to znači da se ponosi barem dijelom svog života. A najviše se radujem što sam uvijek imala publiku koja me poštovala, i to dok još nisam snimala serije. Nametnula sam se kroz kazalište igrajući i u najmanjim mjestima. Do 40. godine bila sam isključivo kazališna glumica. I zato svojoj kazališnoj publici obećavam da ću s ovom monodramom biti i u najmanjem dijelu naše zemlje.
Ima li onih koji će se u monodrami prepoznati pa se možda čak i uvrijediti?
Nema. Ja sam u prvom licu. Pričam o sebi i zekam se sama sa sobom. Govorim o trenucima koji su obilježili mene, ja ne znam stav onih drugih o njima. Nikoga ne prozivam jer nisam takav tip osobe.
Na vaš razvoj i odrastanje velik je utjecaj imala dvije godine starija sestra Ena koje se također dotičete u monodrami. Je li utjecala na vas i glumački?
Ena se amaterski počela baviti glumom u Studentskom teatru Lero odakle smo obje krenule. I u biti nije imala namjeru ići na Akademiju, a ja sam se već sa 16 godina pripremala za prijemni, no roditelji su inzistirali da prvo završim srednju školu. I onda ju je Enči upisala, ali glumački je svaka od nas imala svoju osobnost i zanatski smo samo brusile neke sitničice. Znate, u glumi ste uvijek sami, čak i ako ste dio tima, tako da nisam mogla imati njezino glumačko rješenje kao ni ona moje. Obožavala sam s njom igrati jer je bila velika glumica i sjajna partnerica na sceni. Ona je isto to mislila za mene, jer da nije nikada ne bi sa mnom ni stala na scenu. Uglavnom, često smo igrale duodrame, recimo „Dvije sestre“ i „Olgu i Linu“ koje su napisane za nas i beskrajno smo uživale.
Od njezina tragičnog odlaska, pogibije u prometnoj nesreći na Braču, prošlo je 16 godina, ali bol je prisutna. Slutim da vrijeme ipak ne liječi rane?
Lažu kad kažu da liječi. To je rečenica koju ponekad doživljavam bolnom jer je silno neistinita. Onaj tko nije prošao takav gubitak, i ne daj bože da ga prođe, ne može shvatiti nečiju bol. To je fraza smišljena da olakša situaciju onima drugima, a ne vama.
Moramo spomenuti da je monodrama i humanitarna.
Bog mi je dao snagu, zdravlje i upornost na kojima mu dnevno zahvaljujem i smatram da je dužnost nas koji smo u takvoj poziciji pomoći onima kojima pomoć treba. O tome se ne treba pričati, na tome se mora raditi. Uglavnom, dio prihoda od prodaje ulaznica ide udruzi Europa Donna za nabavu linearnog akceleratora za liječenje raznih vrsta tumora koji može spasiti mnoge živote.
I sami spominjete da više puta ponovljena laž postaje istina. Koja vas je takva izgovorena laž u životu najviše zapekla?
Nije me ništa zapeklo. Ja sam mirna sa sobom. U svijet sam otišla s 14 godina i rekla sam si: “Onog trenutka kada se sebi nećeš moći nasmiješiti ujutro kad se pogledaš u zrcalu, više nećeš postojati.” To je moj životni moto. Imam osnovnu samosvijest i nemam potrebu svidjeti se svima. Ali ako govorimo o primjerima tih smiješnih laži koje postaju istine, recimo da je jedna ta da svi misle da imam brdo odjeće tigrastog uzorka, a baš sam izračunala da sam u životu imala samo pet takvih komada. Dakle, kad objavite istu fotografiju u tigrastom 15 puta, ispada da ste stalno u “tigru”. A Tigar sam samo po kineskom horoskopu.
Obljetnica pada na 23. lipnja jer je to dan na koji ste prije točno 30 godina diplomirali na Akademiji. Po čemu ga pamtite?
Diplomirala sam u predroku. Dobila peticu, proslavila sa svojom malom klasom, dopratili su me na vlak i u 12 sati krenula sam u Novi Sad snimati „Od zlata jabuku“. Divno je počelo s glavnom ženskom ulogom.
Hrabra ste žena. Na tu hrabrost zacijelo je utjecalo i nešto što ste proživjeli kao 11-mjesečna beba.
Sigurno. Naime, pojela sam pokvarenu čokoladu i doslovno gotovo umrla. Za mene je trajekt vozio noću do splitske bolnice da mi spase život. Kažu da sam više bila na drugom nego na ovom svijetu. Izvukla sam se, ali dugo nisam shvaćala zašto ne podnosim slatko. Nevjerojatno je kako tijelo sve pamti. Do 30. godine nisam jela kolače, sve dok mi mama nije ispričala cijelu priču i sve rasvijetlila. Valjda je čekala da potpuno sazrijem da se mogu nositi s time. Uglavnom, možda baš zbog tog događaja posjedujem to veselje života, i slavim ga i mislim da je život jedinstvena pojava. I volim ovo svoje sazrijevanje jer sam svjesnija toga da živim. Volim kuhati, volim cvijeće, volim čitati, volim sve. Zaljubljena sam u život. I to nije fraza. Kad sam najočajnija, najviše se zekam.
Majka ste 24-godišnje Maje Lene Lopatny. Jeste li zadovoljni njome kao osobom i time koliko ste joj kao roditelj odgojem pomogli?
Oduvijek sam znala da je svoja. Njegovala sam tu njezinu osobnost, ali genetika čini svoje, ja sam tu mogla biti samo uz nju i znam koliko sam muka prošla sama sa sobom pokušavajući je usmjeriti samim tim što je bila i pod povećalom javnosti jer je moja kći, ali i zato što je i sama takva pa volim reći ‘kad hoda ne zastajkuje’. Takva je bila već kao beba. Jednom sam joj kao maloj kupila bedž na kojem piše “Nemoj se truditi da me razumiješ, samo me voli”. Mislim da je time rečeno sve, da je ljubav najveća pokretačka snaga. Nisam bila stroga mama, stavila sam neke gabarite koliko sam mogla, ali bez toga da narušim naš odnos.
Da imate čarobni štapić, biste li išta iz prošlosti izbrisali?
Enin odlazak, prerani tatin odlazak i gubitke par prijatelja. Dakle samo gubitke. Sve ostalo je bilo briljantno. Ponosna sam na sebe u svim situacijama.
Iza vas su dva razvoda. Vjerujete li i dalje u ljubav?
Zašto ne bih? Ja sam uvijek mislila da se nikada neću udati, ali učinila sam to dva puta i to je ogromna većina muškaraca u mojem životu. Jako sam u sebi konzervativna po tom pitanju. Kad mi je lijepo s nekim, ne mislim o nekom drugom. I to mi je normalno kao što su mi normalni i svi tuđi izbori, ali i o tome u monodrami!
Čujem da posjedujete zavidnu biblioteku?
Istina, nisam brojila svoje knjige, ali imam popis. Sve je fino navedeno u kojem je redu koja knjiga, i to po abecedi. Ipak sam ja odlikašica! Često mi nedostaje neki citat ili iskustvo nekog lika pa poželim nešto opet pročitati i tako mi se lakše snaći. A ovim putem javno molim sve koji imaju moje knjige da mi ih barem dio vrate. Imam popis i tih posuđenih!
Pomišljate li i napisati knjigu?
Poslije 70. godine.
A do tada vas čeka svašta, pa i učenje turskog jezika.
Ta ideja mi nije pala na pamet sama od sebe, o tome sam pričala s jednom sjajnom agenticom iz inozemstva koja mi je rekla da iz Turske ima puno upita za glumcima. I rekla sam si zašto ne? Ako sam proskijala u 36. godini, a valjda mogu u 56. sklepati barem 50 rečenica na tom divnom jeziku koji nosi divnu kulturu.
Ne skrivate godine i odlično ih nosite. U čemu je tajna?
Nije samo fizički izgled ono što stvara čovjeka, a moj osnovni pokretač svega je vječni optimizam. Ta moja energija je samoobnavljajuća moć stanica. Uvijek vidim dopola punu čašu, čak i u najstrašnijim trenucima, i treba mi jako malo vremena da se, kako kažu u Dalmaciji, rekuperam. Danas mi može biti grozan dan i proživjet ću ga do dna jer sam takva, ali sutra se budim nasmijana.
Meditirate li?
Da, često. Osobito prije predstave kad osjetim da nisam koncentrirana i kada duh i tijelo kao da su mi na dva različita kolosijeka. Meditacija od 15 minuta me jako energetski obnovi.
Impozantna karijera? Hm... Glumica? Hmmm...