U Hrvatskoj se situacija od kraja rata nije promijenila pa zbog djece ponekad razmišljam i o odlasku

Trodnevnom žestokom i energičnom punk svirkom u KSET-u Hladno pivo je u ožujku, zajedno s najvjernijim obožavateljima, odsviravši pjesme sa svojeg kultnog album "Džinovski" iz 1993. glazbenim vremeplovom odletjelo natrag u devedesete. U KSET-u su tom prilikom snimili uživo i CD i DVD album "Evo vam Đžinovski!", koji je već mjesec dana najprodavaniji album u Hrvatskoj. Kako je bilo vratiti se u klub u kojem su imali prve velike gaže, koji su planovi benda i zašto bi, da se ne bavi glazbom, sinkronizirao crtiće, ispričao nam je frontmen benda Mile Kekin.

Hit mi je sinkronizacija crtića

– Najveća briga nam je bila hoće li atmosfera biti dobra i hoćemo li jednako dobro kao prije 20 godina izvesti stvari s "Džinovskog". Već po reakcijama na prvu pjesmu bilo je jasno da smo na svom terenu i da će se katastrofa dogoditi samo budem li skočio toliko da lupim glavom u strop i završim na hitnoj – govori Mile i priznaje da je u nekim pjesmama pobrkao izvorni redoslijed stihova.

– Nismo ušminkavali album u studiju i namjerno smo ostavili i neke moje falševe, fulanje teksta i nespretne najave jer bez toga to ne bi bio live album – kaže pjevač. Ovaj izlet na glazbeni početak bilo je samo jednokratno iskustvo jer su tako željeli fanovi. – Napravili smo svirku u KSET-u za ljubitelje tog perioda našeg benda, ali to me umjetnički ne rajca i nikad nisam htio svirati u sastavu koji će svirati samo jedan album i ponavljati prastare stvari. Novi album i pjesme koje nisam još ni napisao najviše me vesele – objašnjava Mile. Poput Leonarda Cohena koji priznaje da se glazbom i pisanjem počeo baviti kako bi privukao pažnju djevojaka, i Mile je imao slične motive.

– S 15 godina, kad sam se susreo s gitarom, hormoni su mi išli iz ušiju. Bio sam malen i prištav i normalno da kad počneš svirati cure ti više prilaze i zanimljiviji si im. To je jedan od razloga zašto sam počeo pisati i svirati, ali taj motiv te ne može držati 20 godina. Sada to radim jer mi je pisanje i skladanje neka vrsta psihoterapije. Navečer uzmem gitaru i pišem, ako mi uspije da to što osjećam, što me mori ili veseli prevedem u pjesmu, onda se osjećam bolje, moćno i oštroumno – objašnjava pjevač koji je ujedno i profesor njemačkog i engleskog jezika. Prije deset godina, kada je Hladno pivo izdalo album "Šamar", njegovi članovi ostavili su svoje stalne poslove i posvetili se samo glazbi.

– Obitelji su nas odgovarale od toga, ali odlučili smo riskirati i nije nam žao. Ne živimo luksuzno, ali svirkama plaćamo račune i živimo pristojno. Radimo ozbiljno i odgovorno, guštamo u tome, a dokad ćemo tako moći, vidjet ćemo – zaključuje Mile čije su prve dječje uspomene vezane uz Njemačku gdje je živio s roditeljima. Pitamo ga razmišlja li možda o povratku u Njemačku ili o preseljenju u neku drugu zemlju.

– Otkako sam roditelj, sve češće mi prođe misao da bih se zbog djece trebao odseliti, jer imam osjećaj da se u našoj zemlji od kraja rata situacija nije promijenila. Vrijeme kao da se vraća unazad i kao da je neka kružna pojava koja se stalno vrti oko rata, Šešelja, Jugoslavena... Želim i dalje vjerovati da će sve biti dobro, ali najveća je katastrofa što sve više mladih odlazi van i grozno je što ne osjećaju Hrvatsku kao zemlju u kojoj mogu nešto stvoriti.

Za razliku od bendova koji godinama žive po postulatu seks, droga i rock & roll, s Hladnim pivom nije tako.

– Nikada nismo bili zainteresirani za droge, osim tu i tamo za neki džoint ako bi ga netko donio u backstage. Svirali smo s bendovima koji su imali takva iskustva i to je bilo kaotično, jer za narkomana u bendu morate imati živaca, a ja ih nemam. Čovjek sam kratkih živaca i nemam razumijevanja za tuđe frustracije koje nekoga tjeraju da uzima drogu, a pritom ga ja moram čekati na probi ili svirci – kaže Mile. Osim glazbenog, Kekin ima i glumačkog talenta koji je pokazao u seriji "Bitange i princeze", a u manjoj ulozi gledat ćemo ga uskoro i u HTV-ovoj seriji "Crno-bijeli svijet".

– Ono što najviše volim, a vezano je uz filmski svijet, sinkroniziranje je crtića. Da se ne bavim glazbom, to bi sigurno bilo moje zanimanje – ističe glazbenik. Kaže kako sin Vito i kći Miša prepoznaju njegov glas u sinkronizacijama. – Malo se zbune kad me čuju na radiju, ali prepoznaju moje pjesme i veseli ih kad im puštam snimke s proba. Još su mali pa će se tek morati boriti s činjenicom da im tatu prepoznaju i na ulici i traže autogram. Ali postoji i druga strana medalje, a ta je da sam preko tjedna s njima više nego neki drugi očevi – kaže.

Trči prije svakog koncerta

U zadnjih godinu i pol Mile je uz pisanje otkrio još nešto što na njega ima terapeutski učinak – trčanje. – Dok trčim slušam glazbu i sat vremena isključim se iz svega. Trčanje se pokazalo odličnim kad nakon tonske probe čekam koncert. Umjesto da trunem u hotelskoj sobi, otrčim rutu i upoznam grad u kojem sviram. Za trčanje su odlični Osijek i Novi Sad, dok mjesta u Lici i Sloveniji nisu baš pogodna za taj sport – objašnjava i otkriva poslovne planove: – Poslije Nove godine svirat ćemo u Francuskoj pa dovršiti album koji će biti možda najkompaktniji i najzagrebačkiji naš album dosad. Dugo se nisam nečemu tako veselio.

>>Kultna pjesma 'A što dalje' nakon 20 godina dobila spot

>>Mile Kekin: S Thompsonom ne dijelimo iste političke stavove