Širok je spektar interesa glumca Mirana Kurspahića kojeg trenutačno gledamo kao Martina Prosinečkog u seriji “Blago nama” na RTL-u. Glumac je, režira, slika, pjeva i sve te svoje talente dodatno je brusio u ovim pandemijskim vremenima kada je njegova kreativnost bila u zamahu i rezultirala je crtežom na zidu njegove terase, ali i novom predstavom znakovita imena – “Krizni stožer”.
Kako ste se snašli u ulozi Martina Prosinečkog, djeluje na prvu kao da je karakter tog lika sličan vašem?
Snađoh se odlično jer je uloga pisana za mene i očito je da su neke moje hirovitosti i specifičnosti Mirni, Vladi i Goranu i poslužile kao inspiracija za lik Martina, tako da i uza sve moje glumačke limitiranosti zasjah u seriji. Nas dvojica dijelimo isti habitus, iste tetovaže i isti poziv. No, Martin je doista u mnogočemu moj autoreferencijalni lik. Mogli bismo reći da je on hipertrofirana verzija mene, sa svim prenaglašenim trenucima stereotipnog poimanja “umjetnika”, u kombinaciji, recimo, s pompoznošću, logoreičnošću i naivnošću jednog Russela Branda. Ukratko – čudnovati kljunaš. Baš poput mene, no u različitom kontekstu. Silno volim autoironične momente, tako da mi je činjenica da je Martin kazališni redatelj na nezavisnoj sceni, dala slobodu da se i sam satirično osvrnem na tu vlastitu apsurdnu, tragikomičnu poziciju. Ta slomljena vojska izgubljenih duša tako je dobila svog predstavnika i u udarnom terminu na malim ekranima.
S obzirom na pandemiju, i uvjeti snimanja morali su se prilagoditi mjerama, kako se teško ili lako bilo prilagoditi novoj normalnosti na setu?
Produkcija je poduzela sve moguće mjere da snimanje učini epidemiološki što sigurnijim, tako da smo pojavu korone, srećom, izbjegli. Pridržavanje mjera smatram dijelom poštivanja društvenog ugovora, u kontekstu neugrožavanja drugih, no osobno nisam podlegao medijskoj i društvenoj paranoji zbog korone, već sam nastavio normalno živjeti, raditi, vježbati i kretati se u onim gabaritima koliko je to u danome trenutku bilo moguće. Puno mi je bitnije, a tome sam i pridavao veću pažnju, da ojačam i održim svoj imunološki sustav te se na taj način zaštitim od virusa, ali i od ostalih potencijalnih bolesti. Bitno je smanjiti i stres, biti psihički stabilan i dobar sam sa sobom, jer to u konačnici najviše utječe i na naše fizičko zdravlje. Humor u tome znatno pomaže, a naravno da pomaže i pri cjelodnevnom radu na setu s hrpom različitih ljudi. Atmosfera je automatski opuštenija, a svi su na izvjestan način spremniji na improvizaciju i izazove koje tempo projekta poput ovog donosi.
Sa svojom umjetničkom organizacijom Rebel najavili ste novu predstavu “Krizni stožer”, u kojoj je fazi i o čemu će ta predstava publici govoriti?
Premijeru “Kriznog stožera”, u iznimno rigoroznim i limitiranim uvjetima pred pet ljudi kako bismo ispoštovali obveze prema gradu i državi, imali smo na samom kraju godine. To nam je poslužilo kao sjajna referentna točka za daljnji razvoj predstave, tako da ćemo ovo razdoblje lockdowna, jer je u uvjetima u kojima se od nezavisne scene zahtijeva na predstavama sedam kvadrata po gledatelju jednostavno nemoguće održavati predstave, iskoristiti u svrhu poboljšavanja i dorađivanja materijala koji ionako uvelike korespondira s aktualnim trenutkom i stanjem stvari. Poštenu premijeru u pogonu za barem pedeset ljudi izvest ćemo kada za to budu postojali adekvatni epidemiološki uvjeti, tj kad se država odluči prestati igrati zle maćehe prema kazalištarcima i dopusti nam da normalno radimo i živimo od svoje umjetnosti. “Krizni stožer”, autorski projekt Rone Žulj i mene, prati komunikacijsku stručnjakinju Ines (Csilla Barath Bastaić) koja se u prvom valu epidemije odvaži na suživot s glumcem Lobelom (Sven Jakir), s kojim je do tada samo ležerno izlazila. Kada se zbog posljedica potresa u njezin stan doseli još dvoje prijatelja, Jasmina (Iskra Jirsak) i Tom (Domagoj Janković), počinju se nazirati pukotine u vezama, karijerama i životima protagonista. Nedugo zatim grad pogodi još jedna nevjerojatna katastrofa koja ih potpuno odsiječe od vanjskog svijeta. Gubeći sve više dodir sa stvarnošću, likovi dopuštaju da na površinu izbiju najskriveniji dijelovi njihovih karaktera. Inspirirana stvarnim događajima 2020. godine, redstava je fikcionalni odgovor na recentnu stvarnost koja se još uvijek čini pomalo nestvarnom.
Vaša kreativnost ne staje samo na glumi i režiji, vi ste i talentirani slikar pa ste tijekom pandemije oslikali zid na terasi svog stana. Što ste nacrtali i kakvi su obično motivi na vašim slikama?
Vrijeme tijekom prve karantene odlučio sam iskoristiti za uređenje svoje terase, na kojoj sam u to vrijeme ionako najviše boravio, te sam na ogradi oslikao mural od desetak metara. Tema je bio moj rad iz davne ‘96. “Afrika-putovanje”, tako da je taj putnik bio središnja figura oko koje sam gradio priču. Putovanje je bila neka inicijalna tema u trenutku dok smo svi bili zatvoreni kod kuće. Usto, zadnja dva ciklusa koje sam radio i izlagao u Greti, na žalost nekadašnjoj, bile su serije crteža u olovci, po 12 u svakoj, koje bismo mogli okarakterizirati kao svojevrsni nadrealizam. Prvi ciklus iz 2014. “The Other”, koji je uključivao i kratke priče/pjesme na engleskom, temeljio se na liku “drugog” koji dolazi iz druge dimenzije u jedan edvardijanski svijet u kojem ljudi i životinje imaju ista svojstva te žive i rade zajedno, a on u tom svijetu stalno nailazi na nerazumijevanje i nevjericu zbog svoje začudnosti i neprilagođenosti. Drugi ciklus je iz 2019., a glavni je protagonist poznati “Šeširdžija”, lik s plakata i loga Teatra &TD, Mihajla Arsovskog, ali u mojoj reinterpretaciji, koji je u korelaciji s 11 predstava koje sam napravio u tom kazalištu, po sistemu slobodnih asocijacija, s dodatkom jedne boje po crtežu. To je, naravno, moj hommage tom kazalištu.
Volite oslikavati i svoje tijelo, izrađujete li sami svoje tetovaže i koje su vam najdraže, ima li svaka tetovaža neku svoju priču?
Tetoviram se od 2006. godine, no pravu vrijednost te forme spoznao sam tek prije osam godina. Naime, tetoviranje kao integralni, partikularni, autonomni, vrlo osobni oblik autorskog rada, možda je zadnja vrsta potpuno slobodne umjetnosti koju imamo. Ne radi se, naravno, o svakom tetoviraču ili tetovaži, ima tu puno i previše škarta, no kad govorimo o pravim umjetnicima s prepoznatljivim autorskim rukopisom, govorimo o unikatnom djelu napravljenom samo za vas, na vašoj koži, na nečemu što je organsko, živo i neponovljivo. Tako od tada i pristupam tetoviranju te pomno biram teme, autore i njihov prepoznatljivi stil jer ih, naposljetku, nosite cijeli život i morate proći izvjesnu bolnu ritualnu inicijaciju kako biste ih imali. Imam nekoliko vlastitih crteža na sebi, no izvodili su ih, naravno, drugi majstori i majstorice. Živa, hodajuća galerija, u više slučajeva posveta suvremenoj umjetnosti.
Na početku pandemije pokušali ste ukazati Ministarstvu kulture u kakvoj se situaciji nalazi nezavisna kulturna scena u Hrvatskoj, je li se išta uspjelo riješiti i je li Ministarstvo pružilo pomoć?
Uobičajeno, Ministarstvo kulture se uglavnom ponaša kao da je ono razlog postojanja nas umjetnika i kulturnjaka, a ne obrnuto. Teško uviđaju da nisu sami sebi svrha postojanja, već da postoje zato da bi nama bili potpora i servis. Kao i u slučaju svih drugih institucija, dok se ne napravi medijska halabuka, nema inicijative ili preventive, samo reakcija na taj podražaj. Tako da je isprva trebalo proći vremena da se uopće izjednačimo u potporama s ostalim poduzetnicima, jer smo kao takvi valjda građani drugog reda. A onda su nas, vođeni agendom “zavadi pa vladaj”, podijelili na tri skupine, koje nisu ravnopravno dobile potpore. Od ljeta do Nove godine, Ministarstvo kulture odlučilo se autistično i ignorantski ponašati prema nezavisnoj sceni i samostalnim umjetnicima te tretirati situaciju kao “business as usual”, premda nam je, realno gledajući, rad u izuzetno limitirajućim epidemiološkim uvjetima i s brojnim restrikcijama zapravo bio onemogućen, odnosno posve neisplativ. Umjesto da situaciju, pogotovo od listopada do danas, procijeni kao kriznu i neodrživu za našu djelatnost te u svrhu opstanka scene uskočie s potporama, Ministarstvo je otvorilo nekoliko prilično nesuvislih natječaja kojima bi samo djelomično namirilo neke među nama, dok bi ostali jednostavno izvisili. Ali nakon ponovnih prozivanja u medijima, ipak su se odlučili dodijeliti potpore za dva mjeseca, no bojim se, za mnoge prekasno.
Vi i vaša djevojka Mirna uvijek djelujete modno usklađeni, imate očito sličan modni stil, a koje još sličnosti dijelite s Mirnom i s obzirom na to da ste oboje veliki kreativci, jeste li tijekom zatvaranja možda osmislili neki zajednički projekt?
S Mirnom dijelim isto ime u muškoj varijanti. Također, dijelimo i sklonost prema glazbi, premda ona za to posjeduje i talent. Modno preferiramo period 60-ih i 70-ih, stoga usputnom promatraču možda i djelujemo usklađeno. Tijekom karantene pridružio sam se Mirninu “subotnjem upjevavanju”, gdje smo isprva uživo, a potom uz pomoć videoradova izvodili, tj. prezentirali naše pjesme, ali i obrade raznih stranih autora. Oboje smo kantautori, ona ozbiljno, a ja više usputno, tako da je ona još od protekle godine u procesu rada na novome albumu za Croatia Records, dok ja sa svojim dječacima treće životne dobi iz benda TV Eye pripremam naš prvijenac. Uzajamna smo si potpora u kreativnom procesu i dugoročno razmišljamo i o jednom zajedničkom autorskom projektu koji bi nas oboje zabavio i razveselio. Uglavnom, spremno i nestrpljivo čekamo da otvore klubove, pa da svatko sa svojim bendom izjurimo na koncerte pred razdraganu publiku.
Jos jedan bezveznjak.