Miočić lani za Večernji: Gledam Potjeru u bolničkoj sobi s dvojicom ribara koji se ljute što sam brži

Ima nečeg “fajterskog” u tim Miočićima. Borci su to. Ne, ovaj put nisam inspiriran Stipom Miočićem, američkim Hrvatom podrijetlom iz Miočića, vrhunskim slobodnim borcem. Posljednjih dana hrabriji je i jači jedan drugi Miočić – Mirko Miočić.

Pun suosjećanja

Najpoznatiji hrvatski kvizoman posljednjih tjedana nije klonuo ni u teškoj životnoj borbi koja će ostaviti posljedice, ali neće ga slomiti. Čovjeku koji je obilježio Kviskoteku, Milijunaša, Potjeru i mnoge druge kvizove nakon nekoliko operacija slijedi dug oporavak, ali duhom klonuo nije, a ni znanjem. – Ti si novinar? Jesi o našem Mirku pisa? Jesi! Super! Idem doli s njim zapaliti jednu pa ću mu reći da si mi cimer – kaže mi još jedan borac Miočić s kojim posljednjih dana dijelim bolničku sobu u zadarskoj Općoj bolnici.

– Naravno da te se sitija – kaže mi Damir i poziva me k Mirku.

A Mirko britak, kao i uvijek. – Pa koliko smo intervjua napravili? Kako te se ne bih sjetio. A što je tebi, a zašto si ti tu? – pita me Mirko pun suosjećanja unatoč svim svojim problemima, a oni, vjerujte, nisu mali. Mirko se liječi od komplikacija zbog dijabetesa.

Jedva čeka povratak

Uzdahne, pa kaže: – E, moj Frane, na što smo spali. Di se moramo družiti. Malodušje nasreću kratko traje.

– Što je, tu je. Mislim da sada idem iz zadarske bolnice odmah u jednu zagrebačku kliniku pa bih tek nakon toga mogao kući. I bolje je da sve zaraste pa da tek onda idem kući – kaže mi Mirko, a u razgovor nam svako malo upadaju zadarske liječnice, liječnici, sestre...

– Mirko, tako mi je drago da vas vidim. Vaši s televizije stalno zovu i pitaju za vas. Samo hrabro – poručuje jedna zadarska liječnica Mirku Miočiću. Drago mu je zbog podrške, a još draže kad počne razgovor o kvizovima, sada o Potjeri, kolegama lovcima, Tariku...

– Gledam televiziju s dva stara ribara s kojima dijelim bolničku sobu i počne Potjera. Pazi, njih dvojica natječu se sa mnom i još se ljute što ja brže odgovorim od njih – nasmijao se Mirko. Na moj upit odgovori li brže i od kolega lovaca u Potjeri, odgovara:

– Ha, ha, naravno, a i manje griješim. Ali dobri su, stvarno su dobri i baš im se želim pridružiti što prije – zaključio je Mirko, veliki borac pred kojim je, uvjeren sam, još puno kvizova i pobjeda. Sretno, Mirko!