Miro Par o sjećanju na prijatelja Ćiru: Da sam bilježio sve ono što mu govore imao bih bestseller

Da sam tijekom svog desetogodišnjeg, skoro pa svakodnevnog druženja s Miroslavom Ćirom Blaževićem, bilježio samo ono što mi ljudi kažu kada mu priđu, a prilazili su mu neprestano, želeći ostaviti što bolji dojam, svidjeti mu se ili sebe prikazati u što boljem i njemu bližem svijetlu - imao bih bestseller!

Za početak bi ih trebao međutim razvrstati u dvije skupine.

U one koji priđu uz riječi:  “Ti si…”, i one koji započnu s: “Ja sam…”.

Pri tome su ovi iz prve skupine mnogo simpatičniji jer oni prilaze uz pohvale kako im je Ćiro nekad negdje nešto pomogao, ili nekome njihovom, a često tu bude i priča o tome kako ih je usrećio nekim svojim rezultatom ili duhovitom izjavom.

Istovremeno ovi drugi, koji prilaze uz riječi “Ja sam…”, oni prije svega nastoje sebe nekako prikazati kao njemu ravne. Dati mu do znanja da su, eto, i oni neke face, a ne samo on. (Iako da su ga stvarno poznavali, ili barem donekle razumjeli, znali bi da on nikada nije tako dijelio ljude pa ne bi ni bilo potrebe za tim performansom).

“Ja sam ovo, ja sam ono…”, govorili bi mu lažući pri tome sve u šesnaest, a on bi na to odgovarao samo s onim zajebantskim, čaršijskim čuđenjem i divljenjem: “auuu…”, “ooo…”

Što bi on više uzdahivao na njihove uspjehe, to bi oni, ne shvaćajući da su zapravo u ‘pilani’, više nadodavali na svoje priče koje bi nerijetko završavale nekim velikim sportskim, poslovnim ili ljubavnim uspjehom.

“Evo ruke!”, rekao bi im Ćiro na kraju tog izlaganja i pružio ruku za stisak kao znak da su ga dojmili tim svojim velikim uspjehom.

Sve to bi, međutim, palo u vodu i, na planeti Zemlji bi ponovno bila uspostavljena ravnoteža, čim bi te velike face na odlasku izgovorili ono neizbježno, a zbog čega su mu uostalom prvobitno i prišli: “može jedan selfie?”

Nema te face kojoj ga je naš voljeni Ćiro, taj čovjek raje, odbio dati!