Miroslav Škoro: Gitare sam se dokopao na baušteli

Moj je najveći uspjeh u životu to što sam ostvario svoj dječački san da budem na sceni, da pišem pjesme, a ljudi ih pjevaju. Najveća mi je tuga što moji roditelji nisu doživjeli da to vide, a najveće razočaranje što sam uspio u tom poslu i upoznao njegovo naličje. Da se mene pitalo, sigurno ne bih dogurao do zagrebačke Arene jer Arena ili pivarska zabava, tako mi je svejedno. Meni su samo pjesme važne. U Hrvatskoj možda postoje zvijezde, ali ja sigurno nisam među njima. Ne živim tim životom, ne vjerujem u to i ne želim to biti.”

Što je bilo kod Sanadera

Napisao je to Miroslav Škoro u svojoj autobiografiji “Stoput bih isto ponovo”, koja će u izdanju Večernji edicije svjetlo dana ugledati za pet dana. Popularni pjevač, skladatelj, pjesnik, poduzetnik, bivši diplomat i političar javnosti se sad predstavlja kao vrlo talentiran pisac koji iskreno progovara o sebi i svom životu, o obitelji, prijateljima, političkoj i glazbenoj karijeri... U svojoj knjizi Miroslav Škoro ne iznosi prljavo rublje i pikanterije iz vlastite ili tuđe spavaće sobe, niti detalje koji će izazivati skandale, ali u njoj suptilno govori o sebi – Škori koji je čas ozbiljan i kišonovski ironičan, čas zabavan i silno duhovit, a na trenutke toliko emotivan da nas gane do suza. Sa Škorom se nije teško poistovjetiti, jer on je jedan od nas. Pokazuje to i kad s toplinom piše o svom imotskom podrijetlu i druženjima s djedom, kad posve otvoreno piše o odrastanju u neimaštini, ne skrivajući da mu je prve pelene majka napravila od svoje spavaćice, da su živjeli u kući bez televizora, ne prešućujući da se prve gitare dokopao radeći na “baušteli” u Njemačkoj...

Malo je slavnih spremno za takvu iskrenost, još je manje njih koji bi se šalili na svoj račun, a Škoro je izniman i po tome. Naime, na nekoliko mjesta u knjizi bez kompleksa govori o svom pjevačkom umijeću tjerajući nas na smijeh. Tako doznajemo što mu je na početku glazbene karijere rekao proslavljeni pjevač Zvonko Bogdan: “Ti pevaš kako pevaš, tu nema pomoći. Naš narod voli ponavljanje i ako mu to pustiš nekoliko puta, zavoleće i još će da te oponašaju. Videćeš. Ajd sad da pojedemo nešta.”

Da je Škoro običan, vidi se i u poglavlju u kojemu otkriva nepoznate detalje o svoja tri politička izleta. U politiku se najprije otisnuo na poziv Franje Tuđmana, idealizirajući Periklovu tezu prema kojoj su beskorisni članovi zajednice svi oni koji ne sudjeluju u državnim poslovima te vjerujući Georgeu Washingtonu, koji je smatrao da je poštenje najbolja politika. Svoj prvi susret s Tuđmanom u Predsjedničkim dvorima opisuje vrlo duhovito. Premda je bio počašćen pozivom i svjestan ozbiljnosti trenutka, na predsjednikova je pitanja odgovarao posve ležerno. “Gospodine predsjedniče, ja sam vam nešto kao čergar. Volim glazbu i s njome putujem okolo”, objasnio mu je čime se bavi. A kad mu je Tuđman predložio: “ Vi biste se, mladiću, trebali ugraditi u temelje hrvatske države?”, uzvratio je: “Najkorisnije bi bilo baciti me u te temelje. Utrošit ćete manje betona.” Na kraju je ipak postao generalni konzul u Mađarskoj, ali na tome mjestu nije izdržao cijeli mandat. Nezadovoljan diplomatskim sustavom, podnio je ostavku.

Drugi put u politiku je ušao na poziv Ive Sanadera. No kad ga je pozvao na razgovor u Banske dvore, nije imao pojma što mu se sprema. Sreo je tamo pjevača Dražena Žanka i odmah zaključio kako ga je ovaj tužio Sanaderu jer je odbio pjevati himnu HDZ-a. “Miro, pametan si čovjek, pretpostavljam da znaš zašto sam te zvao”, počeo je Sanader, a Škoro je odmah ispalio: “Znam. Ja neću pjevati tu pjesmu. Ne leži mi!” “Koju pjesmu?” iznenadio se Sanader i malo poslije predložio: “Čuj, razgovarali smo na Predsjedništvu i svi su za to. Bilo bi dobro da se uključiš u izbore. Možeš biti peti na listi u četvrtoj izbornoj jedinici...” Zabuna je bila otklonjena, Škoro je prihvatio prijedlog i ubrzo postao saborski zastupnik, ali kraj mandata nije dočekao jer je opet podnio ostavku.

Treći put nagovorili su ga da se kandidira za osječkoga gradonačelnika, a poslije izbora, shvativši da ga je HDZ htio samo kao “manekena”, iznova je podnio ostavku. Razočaran spoznajom da su u Hrvatskoj osobni interesi uvijek ispred nacionalnih, politici je rekao zbogom i vratio se obitelji i glazbi. Ostala mu je još jedna sitnica koju će učiniti uskoro: “Jedne ću subote uzeti kuvertu u kojoj je moja članska iskaznica HDZ-a pa ću je, na putu za tržnicu, ubaciti u stranački poštanski sandučić. Bez halabuke, baš kao kad sam i ušao u stranku... Vratit ću je zato što mi ne treba. Uz dužno poštovanje svima, ja znam tko sam i bez tog komada plastike.”

Sprema doktorat

Premda se Škoro bavio različitim stvarima, glazba je njegova jedina konstanta. “Bez nje ne postojim i bez nje sam nitko i ništa. Da ljudi malo pozornije poslušaju ili pročitaju tekstove koje sam uglazbio, ne bi me više nikad ništa pitali”, otkriva nam svestrani kantautor iz Višnjevca.

Škoro danas sa suprugom Amerikankom i dvoje djece živi u Zagrebu, završio je dva fakulteta i upravo sprema doktorat. Uza sve to, našao je vremena i za ovu toplu, emotivnu, zabavnu i iznimno zanimljivu ispovijest, ilustriranu s gotovo 200 fotografija. Uz nju će kao poseban dar biti priložena dva CD-a sa 28 Škorinih pjesama, bez kojih ova ispovijest ne bi bila potpuna. Ne znamo je li ovo njegova posljednja knjiga, ali bila bi šteta da taj svestrani umjetnik zatomi svoj novootkriveni talent.