Večernjakov urednik Žarko Ivković ove je zime prvi od hrvatskih novinara razgovarao s Miroslavom Škorom, koji se tada još oporavljao od infarkta. Dugogodišnjem prijatelju već je tada otvorio dušu.
Koncert u Frankfurtu iscrpio ga je više nego što je mislio. Stoga smo ga gotovo prijekorno upitali kako se uopće odvažio nastupiti, a prije samo tri mjeseca operirali su mu srce i ugradili čak četiri premosnice!
Kako je bilo ponovno pjevati nakon teške operacije srca?
Mislio sam da će put biti teži od nastupa, međutim teži je bio nastup. Ključni dio moje rehabilitacije jest kretanje, šetnja, ali za ovaj nastup u Frankfurtu nisam obavio neke vježbe disanja pa sam, rekla bi moja pokojna mati, ostao bez sape i počelo me boljeti i stezati. Ne vjerujem da je to posljedica operativnog zahvata, nego čovjek od puno ležanja i nevježbanja gornjeg trakta jednostavno atrofira.
Jeste li prije odlaska u Frankfurt isprobali glas?
Jesam, imali smo probu. No, priznajem, na koncertu sam zaboravio stihove nekih pjesama. Dogodilo se to jednom ili dvaput i ne vjerujem da se primijetilo. Nakon operacije nastupi mi jednostavno nisu bili u fokusu. Imam sreću što narod zna moje pjesme, pa ako ja i zeznem negdje, publika učini svoje.
Jesu li vas liječnici odvraćali od tog nastupa?
Moj liječnik i prijatelj Dinko Škegro, primarijus u KB-u Merkur, rekao mi je da se moram pomalo uključivati u normalan život, ali da ne trebam odmah raditi samostalan koncert na stadionu. Nastup na Hrvatskoj noći u Frankfurtu bio je prije dogovoren i poklopio se s tri mjeseca nužne poštede. Osim toga, ne volim od svoje operacije praviti dramu. Smiješni su mi naslovi tipa “moja borba za život”. Živimo u zemlji u kojoj te ne priznaju dok ne umreš, a i kad umreš, nisi baš nešto. Kad je prijatelj Đuro Utješanović umro, na ljestvici važnih događaja i osoba tog tjedna bio je na desetom, posljednjem mjestu.
Vratimo se na 29. kolovoza, kad ste završili u bolnici. Kako je to izgledalo?
Ne oboli se od toga odjednom. Važna je genetika. Moji roditelji i mnogi rođaci imali su problema s krvožilnim sustavom. Tu je i moj stil života, stres, prehrana. Jednostavno sam predodređen za tu bolest, a nisam se ponašao odgovorno. Odgovorniji sam bio prema automobilu nego prema sebi. Toga jutra probudio sam se s vrlo specifičnom boli u prsištu i shvatio da se događa nešto ozbiljno. Istuširao sam se, zatim uključio računalo i platio neka dva računa, a onda došao k svojima i rekao da me voze u bolnicu. Vozila me supruga, no nisam joj rekao što mi se događa. Kad smo došli u Merkur, nije radilo dizalo pa sam se još i popeo na četvrti kat. U tom trenutku, kažu, nisam imao infarkt, nego predinfarktno stanje. Klasični infarkt doživio sam na stolu dok su mi radili koronografiju.
Jeste li bili svjesni, odlazeći u bolnicu, da ste u životnoj opasnosti?
Nisam. Osvijestio me profesor Hrvoje Gašparović, kirurg s Rebra, koji je došao drugi dan i rekao da je to što imam razina karcinoma, samo je, srećom, operabilno. Ovo vam govorim jer mislim da je jako važno osvijestiti ljudima dvije stvari: da se trebaju brinuti o svome zdravlju i da imamo doista vrhunske liječnike. Ne mogu govoriti o logistici i tehnologiji u našim bolnicama, ali mogu o stručnosti tih ljudi. Vjerujem da ne bih bolju skrb dobio ni u Houstonu. Sveučilišne bolnice u Hrvatskoj imaju prije svega kvalitetan kadar. Hoćemo li ga uspjeti zadržati, ne znam.
Je li vam se nakon operacije promijenila dnevna rutina?
Da, moram triput dnevno piti tablete i šetati se. Od izlaska iz bolnice i ponovnog odlaska doktoru Gašparoviću prešao sam udaljenost od svoje kuće u Zagrebu do svoje kuće u Višnjevcu: točno 288 kilometara!
Je li vas bolest promijenila kao čovjeka? Razgovaram li s nekim novim Škorom?
Podsvjesno me sigurno jest promijenila. Svjesno nije. Ne dam se ja, nisam ja taj tip.
Jeste li sad možda sentimentalniji?
U jednom sam razdoblju bio pekmezast, valjda od te silne količine narkotika, koji bi nekim mojim kolegama bili dovoljni za dva dana (smijeh). Srce mi nije radilo 80-ak minuta, bio sam intubiran na vanjskom disanju i krvotoku, moji zbunjeni trombociti jurili su iz jedne kante u drugu ne znajući što se gazdi događa, to je trauma... Moja kći Ivana poslala mi je jedan video: policajci spašavaju pačiće iz nekog šahta dok patka stoji sa strane i čeka; plakao sam k’o kišna godina. A kad sam išao kući iz bolnice, htio sam kirurgu Gašparoviću, koji je doista veliki stručnjak i čudo od čovjeka, zahvaliti i reći da se nadam da će biti prilike za neki ručak, pivo, no uspio sam samo reći hvala. Krenule su suze. Ja jesam emotivan i na glazbu se u danom trenutku mogu raspekmeziti, ali ne znam što mi je tada bilo. Kad sam došao na kontrolu, ispričam se doktoru Gašparoviću, a on mi kaže: “Da se niste rasplakali, dijagnosticirao bih vam jedan oblik shizofrenije i poslao bih vas psihijatru”. Nakon te količine narkotika moja je reakcija bila normalna. Gledaš u liječnika kao u boga, on ti je zaustavio srce pa te oživio, bio si klinički mrtav sat i pol, i što ću drugo reći nego šmrc-šmrc.
Ipak ste, dakle, postali sentimentalniji?
U tom trenutku da, ali poslije se sve to popeglalo. Opet sam onaj stari (smijeh).
Je li vam se promijenio pogled na život, ljude, društvo?
Nisam ja baš tako poseban, običan sam čovjek, tako da mislim da su možebitne promjene bile kratkoročne. Bolest definitivno čovjeku izoštri osjetila i fokus mu se prebaci na nešto drugo. Glavni fokus postane ti kako ćeš otići na toalet ako si zavezan za telemetriju koja ima kabel od dva i pol metra, kako ćeš se istuširati... Lupila me ta bolest, no Božji je blagoslov svakog čovjeka da se ipak nakon nekog vremena oporavi i fizički, i psihički, i emocionalno. Bolest je raspad sustava na sve tri razine, ali jednostavno je odboluješ.
Je li se promijenio odnos prema obitelji, prema supruzi Kim, kćeri Ivani i sinu Matiji?
Mislim da nije. Oni samo malo više paze na mene, nastoje me poštedjeti nekih poslova, ali ja ne dam da se to događa jer me to svodi na razinu objekta. Ako u životu nisi subjekt, kakav je to život.
Jesu li vam se u vrijeme bolesti javili svi od kojih ste očekivali da će se javiti? Jeste li se možda razočarali u neke ljude?
Kad ležiš u bolnici, naravno da te dirne svatko tko se javi sa željom da ti pomogne. Zahvaljujem svima koji su mišlju, riječju i djelom reagirali na moju situaciju, ali nisam to vagao. Kad sam ponovno uključio mobitel, bilo je želja kao za Božić i Novu godinu.
Jesu li vam se javili kumovi Thompson i Mate Bulić?
Mate Bulić jest, Thompson nije. To je to.
Poznato je da više niste član HDZ-a, no jesu li vas se sjetili nekadašnji politički prijatelji iz te stranke? Jesu li vas možda posjetili?
Nisu se ni HDZ ni SDP prekinuli od brige za mene (smijeh). Neki ljudi jesu zvali, iz HDZ-a, SDP-a, HNS-a. Posjetio me Milan Bandić, koji je zvao čim mi je postavljena dijagnoza. I hvala mu na tome. U posjetu su mi bili i Rajko Ostojić i Dražen Barišić, primjerice. U konačnici, mislim da je doktorima već išlo na živce koliko je ljudi zvalo i preporučivalo ovo ili ono. Kad si bolestan, više ti nije važno što je tko, nego ti je važno to iskazivanje brige.
Jeste li napisali koju pjesmu dok ste se oporavljali od operacije?
Jesam. Jednu prije, koja odražava našu tešku stvarnost, a drugu, koja je apolitična, upravo skladam.
Koje su teme?
Ako se pjesma zove “Dajte pjesmu da na noge stanem”, onda vam je sve jasno (smijeh).
Kako sad gledate na političke podjele u društvu? Je li se nešto promijenilo u vašim stavovima?
Nije. I dalje vjerujem da se Savez komunista Hrvatske krajem 1980-ih raspao na dvije stranke, pa su poslije iz tih stranaka izišle neke druge stranke, sve čudno organizirane i s jedinom svrhom da budu na vlasti. Ne mogu se oteti dojmu da se trenutačno ne može učiniti ništa radikalno i dobro jer je sve isprepleteno kompromisima. Dokle god je tako, ljudi će odlaziti. U skoroj budućnosti neće se ništa bitno promijeniti jer jednom je dijelu ljudi dobro i oni će lojalno i odano izlaziti na izbore i odraditi svoj dio posla. Mi drugi koji smo razočarani apstiniramo na izborima. Politika je postala svrha samoj sebi, briga za osobno, a ne za javno dobro. Ne može politička podobnost biti kriterij za neku funkciju ili posao, da netko radi ono što ne zna.
Posljedice takvog stanja vjerojatno ste iskusili i sami kao poduzetnik?
Stjecajem okolnosti kupio sam vinograd i trebao sam biti vinogradar. Kad sam proizveo grožđe i htio ga prodati, shvatio sam da za tri kune po kilogramu grožđa ne možeš vratiti ni ono što uložiš u vinograd kroz godinu, a kamoli vratiti investiciju. Kažu: “E, sad ćemo mi ovdje sto traktora”. Ma kome, zašto traktori? Ti novi traktori služe samo da se seljaci jednom u nekoliko godina organiziraju i dođu u Zagreb pred ministarstvo. Što će ti traktor koji dnevno može preorati ne znam koliko jutara, a ti imaš jutro-dva zemlje?! Ne zagovaram zadruge, kolhoze i kolektive, samo govorim zdravorazumski. Projekti moraju biti nositelji razvoja. Svaki pomoćnik ministra trebao bi imati jedan projektni zadatak. Primjerice, da napuni bocu vina i da ga proda. Ne treba ništa drugo.
U očima Slavonaca vidio sam do prije nekog vremena beznađe, poziv za pomoć, međutim sad nema ni toga, sad su indiferentni. I odlaze cijele obitelji. Moj tehničar otišao je u Njemačku voziti autobus.
Snimili ste i neke pjesme koje opisuju to stanje u Slavoniji...
Da, pa mi ih nitko nigdje neće vrtjeti. Uskoro ću snimiti spot za pjesmu “Alaj volim ovo sve”, duboko svjestan da ga nitko neće vrtjeti. Hvalim te, Bože, pa postoji YouTube.
Zašto televizije i radijske postaje ne emitiraju vaše pjesme?
Zato što se ljudi ne žele suočiti sa stvarnim stanjem. Idem im na živce. Danas je puno lakše vrtjeti nekoga tko nema stav. Čim imaš stav, tada i onaj tko te vrti ima stav. Vaš razgovor sa mnom je stav. Pjevanje političkim strankama nije samo pjevanje nego je i stav. U Hrvatskoj, pa i u cijelom svijetu, nije poželjno imati stav. Pa me, uvjetno rečeno, zabranjuju u programima. Meni to ne smeta, dapače. Čak ću se boriti za njihovo pravo da zabranjuju. Primijetio sam, što me više zabranjuju, iako to nije dobro za moje nove pjesme, dobro je za mene. Dobio sam drukčiji status: ako me hoćeš vidjeti i poslušati, moraš doći na moj koncert. Sreća u nesreći je to što sam ja svoj katalog odradio i obranio do 2010. godine. Sve što sam skladao nakon toga, jednostavno ne prolazi. Prošla je “Zadnja želja”, ali zbog YouTubea. Na Radio Dalmaciji rekli su da neće vrtjeti moje pjesme jer vrte samo Dalmatince. Poveselio sam se: “Bog te vidio, pa to je odlično! Moji su i mama i tata Dalmatinci (smijeh)”.
U vrijeme kad svatko može imati svoj podcast, ljudi iz medija nisu svjesni da postaju sve manje bitni i da će morati prihodovati na drugoj osnovi ako žele opstati.
Zašto? Možete li to malo objasniti?
Zato što sadržaj koji proizvode korisnici postaje sve zanimljiviji. Netko s imalo smisla i volje dobrim mobitelom može proizvesti sasvim solidnu priču koja može vrlo brzo doživjeti bum na društvenim mrežama. Pogledajte 2Cellos. Što je rezultat djelovanja hrvatskih medija, odnosno onih koji određuju koja se glazba može vrtjeti u hrvatskom eteru? To da Saša Matić puni Arenu dva dana. Svaka čast Saši Matiću, samo kažem da je to rezultat.
Što vas najviše boli u hrvatskom društvu?
Indolencija i licemjerje. Nije nas briga za druge i imamo različita mjerila kad je naša glava u pitanju. Osim toga i duboko smo podijeljen narod, ne samo politički nego i regionalno. Svaka naša regija ima svoju melodiku, drukčiji glazbeni izričaj i umjesto da to bude bogatstvo, to je razlog za podjelu. Nisam vjerovao da je zajedništvo uopće moguće sve dok uspjeh na SP-u u nogometu nije homogenizirao narod. Mislio sam da pojedinac ne može učiniti ništa, ali sam vidio da Zlatko Dalić može. Kapa dolje!
Želite reći da ipak ima nade za Hrvatsku?
Naravno da ima. Ovu državu stoljećima neuspješno ubijaju ne samo stranci nego i mi. Kroz povijest nam se poremetio sustav vrijednosti pa smo postali teški improvizatori. Uz licemjerje, kod nas je izražen i egoizam, izraženiji nego kod nekih drugih naroda, koji su kolektiv.
Osim toga, brzopleti smo. Mi ne pečatimo arhive na 50 godina, mi to otvaramo odmah. A s druge strane, ne možeš doći do određenih podataka kad su u pitanju i ova država i dvije države prije nje. Nisam pobornik skidanja glava, ali mora se provesti barem neka “valcer-lustracija”, u kojoj se moramo suočiti s prošlošću. Bez toga ne možemo dalje. To je ključ, do tada blagoslova nema.
Uvijek ćemo se vraćati u vremena u kojima će jedni imati jednu, a drugi drugu istinu.
Plenkovićevo povjerenstvo za suočavanje s prošlošću preporučilo je sankcioniranje ustaških simbola, no neki članovi smatraju da na isti način treba tretirati i zvijezdu petokraku. Podržavate li takav stav?
Podržavam. Pod različitim simbolima u povijesti je učinjeno puno zla i elementarna je pristojnost suočiti se s time i ispričati se. Nisam od onih koji važu zlo. Mesić je jednom izjavio da su oni koji su pobijeni na Bleiburgu to i zaslužili. Ne ide to tako. Ne može biti parcijalnih rješenja, nije samo ustaštvo problem, problem je i crvena zvijezda. U krajnjoj liniji, pod crvenom je zvijezdom razoren Vukovar. A nemojmo zaboraviti da je u Srbiji mrtvačka glava na četničkoj šubari izjednačena u pravima s crvenom zvijezdom. Mi se iznenadimo kad srbijanski predsjednik Vučić izjavi ovo ili ono. Zašto ne bi kad je član četničkog pokreta bio i ostao. Dakle, u lustracijskom procesu moramo se suočiti sa zlom i imenovati krivce, ne zato da im skinemo glave, nego da im oprostimo i molimo se za njih.
Već godinama živite u Zagrebu?
Pa kad sam se formirao i učio tablicu množenja, živio sam u Višnjevcu. Možeš istjerati mene iz Višnjevca, ali ne možeš Višnjevac iz mene. Ja sam tamo snažno oblikovan, sa svim svojim uvjerenjima.
Višnjevac me odredio kao što su me odredila i moja ljetovanja u Imotskoj krajini, s mojim djedom u Podbablju Gornjem. Ljetni miris mojeg djetinjstva je konoba s pršutom, kujundžušom i miris sušenog duhana. A u poslovnom i društvenom smislu odredio me Zagreb, koji mi je, u krajnjoj liniji, zahvaljujući nekim dragim doktorima, spasio glavu.
Pogledajte i gdje su i što danas rade dance zvijezde 90-ih.
Legenda