Zagrepčanka Ariana Herceg 10. je travnja napunila Oris kuću arhitekture. Svoju prvu samostalnu izložbu, nazvanu “Posljednje oaze (Plava izložba)”, napokon je prikazala publici, a dojmovi su, kaže nam Ariana, izvrsni.
- Prva samostalna izložba kod umjetnika je vrlo izazovna i zahtjevna. Dugo sam se pripremala da bih javnosti pokazala dovoljno dobru sliku svog rada, te nisam htjela brzati proces stvaranja. Po reakcijama ljudi iz umjetničkih krugova, prijatelja, kolega ,mogu reći da sam izuzetno zadovoljna – kaže Ariana.
Inače, Ariana je 25-godišnja slikarica koja je prvo pohađala školu Primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, a 2015. godine upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odsjek Slikarstvo. Tijekom svog obrazovanja na ALU sudjelovala je u raznim projektima i performansima. Magisterij Uljanog slikarstva upisala je na China Academy of Art u Hangzhou, ali zbog Covida-19 morala je pauzirati studij, zbog čega je diplomski upisala na ALU. U lipnju, 2021. godine diplomirala je Slikarstvo te je do sada sudjelovala na nekoliko grupnih izložbi, no ovo joj je prva samostalna. Inspiraciju za izložbu, ispričala nam je, je dobila preko istoimenog ciklusa slika “Posljednje oaze” koji je nastao na diplomskoj godini, a s istim je i diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
- Unutar tog ciklusa su bile dvije slike plave boje koje su izazvale pozitivnu reakciju kod profesora i kolega. Tako sam odmah nakon diplome nastavila razvijati ciklus plavih slika. Plavom je bojom, naime, najbolje mogla dočarati doživljaj prirode i svoje osjećaje. Izložba je nastala u njezinom ateljeu od dvadesetak kvadrata u Martićevoj ulici u Zagrebu, a iako je prostor poprilično malen i skučen za rad na velikim formatima slika, ona je to shvatila kao pravi izazov. - Devet slika koje sam izložila na izložbi su kompozicijski drugačije napravljene. Likovno je svaka slika tretirana na drugi način, a plava ih je boja međusobno povezivala – ispričala je.
Ariana je, kaže, već u ranom djetinjstvu osjetila ljubav prema crtanju i slikanju. - Možda sam imala sreću, ali vrlo brzo su to prepoznali moji nastavnici i obitelj. Logično je bilo ići tim putem, od slikarskih tečajeva do Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, pa do Akademije likovnih umjetnosti – zaključila je. Ovu je izložbu stvarala nešto više od godinu dana, no ističe da joj je proces slikanja uvijek drugačiji.
- Neke su nastajale u istom vremenskom periodu , a neke sam ostavljala, pa bi im se opet vraćala nakon nekog vremena. Smatram da je slikama bitno dati vremena da prodišu, ponekad je bolje ostaviti sliku sa strane, ne gledati ju i onda se vratiti nakon nekog dužeg perioda i vidjeti što se može još dodati. Pogotovo kada se radi s uljem treba imati strpljenja - ulje se duže suši i daje slici prirodni sjaj i deblju strukturu boje. Taj proces slikanja je vrlo promjenjiv i sve ovisi o tome koliko se želite posvetiti jednoj slici i koliko u tom momentu imate ideja za dovršiti sliku – priča nam i ističe da je jedna od čari slikarstva to što je svaki dan drugačiji i ponekad nepredvidiv. Od početka njihovog slikarskog puta, kaže, nametnuto im je slikanje perspektive, pravilne kompozicije i anatomije ljudskog tijela.
- To je naravno potrebno, ali se čovjek i od tog ponavljanja može zasititi, tako sam odlučila na četvrtoj godini Akademiji likovnih umjetnosti početi slikati prirodu. Priroda mi je omogućila da imam slobodu, više toga mi je nudila i davala nove izazove. Pošto jako volim otvorene i ekspresivne kompozicije tako sam mogla na razne načine prikazati prirodu. Priroda mi je neiscrpan izvor inspiracije. Bio to beskraj mora, neba, polja, visokih planina...ona mi uvijek da ideju za sljedeći ciklus slika – pojašnjava odakle crpi inspiraciju za svoje radove. Kao potvrda izvrsnosti, Ariana je na četvrtoj godini Akademije likovnih umjetnosti dobila stipendiju kineske vlade za studij uljanog slikarstva u Hangzhou na China Academy of Art. Taj joj je magisterij trebao trajati četiri godine, ali zbog pandemije je nažalost morala prekinuti. - Kina me je kao zemlja uvijek zanimala baš zbog toga što je u mnogočemu drugačija od nama poznatog. Smatram da kao umjetnik uvijek morate izazivati samog sebe i postavljati si nove ciljeve. Taj put mi je dao mogućnost istraživanja i dodatnu motivaciju mojem umjetničkom izražavanju – kaže.
A u Hrvatskoj je stanje za slikare izrazito izazovno, priča Ariana. Vrlo je važna potpora obitelji I prijatelja za razvijanje umjetničkog procesa.
- Vjerujem da je bez takve potpore puno teže. Početak je naravno najteži. Baviti se slikarstvom je divan posao, jer radiš nešto što voliš, ali opet je težak, jer je financijski teško opstati u tom poslu – kaže i naglašava jedan od najvećih problema u hrvatskom društvu u tom pogledu : “Kod nas ljudi nisu dovoljno informirani o cijenama umjetnina na tržištu. Većina zainteresiranih vidi samo gotov produkt, ali ne uvažava proces stvaranja tog djela, potrošnju slikarskog materijala…”.
Unatoč tome, ističe da u Hrvatskoj ima puno dobrih umjetnika, ali ne zna jedino koliko je njihov rad prepoznat. - Poštujem ljude koji u svom radu nemaju granice, te koji konstantno rade na svojim idejama i ne podilaze određenim utjecajima kako bi zadovoljili javnost. Smatram da hrvatsko društvo koje nije u kulturnim krugovima nije dovoljno informirano o samim kulturnim događanjima, te da bi se zasigurno puno više ljudi zainteresiralo da imamo bolju promociju događanja – kaže i dodaje da ne misli na velika zbivanja u gradu, već na mala otvaranja izložbi po galerijama.
- S njihovim dolaskom na takve izložbe možda bi se i poboljšalo opće stanje na hrvatskom tržištu umjetnina i bolje razumjela potreba za oživljavanjem hrvatske kulture – zaključuje.