Humoristično-satirična emisija "Kad se smijah tad i bijah" kultna je emisija koja slušatelje Radio Splita uveseljava još od 1991. godine, a o popularnosti emisije dovoljno govori i činjenica da je četiri lokalne radijske postaje u Dalmaciji i Hercegovini reemitiraju. Autor i urednik emisije Mladen Vuković otkrio nam je koliko ga je iznenadila nominacija za Večernjakovu ružu u kategoriji radijska emisija godine i gdje crpi inspiraciju za emisiju.
Jeste li se ugodno iznenadili kada ste saznali za nominaciju za Večernjakovu ružu?
- Nisam se nadao, jer se Radio Split dobro čuje samo u srednjoj Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini, ali valjda nas ljudi sve više slušaju preko interneta i primijetili su naše šaljive pištule svake nedjelje ujutro. Nominiranje su pozdravili i moji brojni prijatelji i samozatajni slušatelji.
U eteru Radio Splita emisija "Kad se smijah tad i bijah" je od 1991. godine, je li se koncept mijenjao tijekom skoro tri desetljeća, a što se nije mijenjalo?
- Zapravo vrlo malo, pokrenuo sam je s danas pokojnim glumcem Ilijom Zovkom, koji je sjajno tumačio moje i svoje tekstove, željeli smo vedrinom obojiti eter, darivati ljekoviti smijeh slušateljima na hrvatskom književnom standardu, ali i lokalnim idiomima, čakavici i ikavici, kada je još slađi, i recept je ostao uglavnom isti: pitka mješavina humoreski, kratkih osvrta, aforizama, viceva, pučkih zgoda i šaljivih pjesama. Nažalost, s vremena na vrijeme napusti nas pokoji suradnik, koji odluči nasmijavati nebesa, ali dolaze mlađi suradnici, vrata su otvorena stalno svima. Zadnjih godina najčešće u pedesetominutnu emisiju utrpam i po dvanaestak suradnika koje nazivam apostolima smijeha. Želio bih pružiti priliku i mlađima, da se ne zaboravimo smijati.
U čemu crpite inspiraciju za tekstove koje pišete za emisiju?
- Aforizme pišem još od studentskih dana, i taj me virus još nije napustio. Okušavam se i u drugim humorističkim proznim i poetskim vrstama, snimio sam i nekoliko radio komedija za koje su mi nadahnuće bio naš bogati pučki humor, uživam snimati zgode i anegdote od starih ljudi, dok te vedre iskrice nisu raznijeli globalizacijski vjetrovi. Katkad me nadahnu i tekstovi drugih kolega, proradi crv da to kažem kroz svoju dioptriju. U burnoj političkoj praksi i relativizaciji moralnih načela ima i preveć poticaja peru, tako i od replika naših političara redovito iskrojim neki vedri prilog.
Baba Manda je već kultni lik ove emisije, ali imate i šaroliku plejadu drugih likova, koje publika voli najviše?
- Svaki suradnik brusi svoju prepoznatljivost pa je tako Ivan Delaš iskristalizirao lik babe Mande, koja već dvadesetak godina britkom narodnom pameću i vlaškim jezikom svima reče u brk što ih sljeduje. Tu su i ostali stalni suradnici, kao Marijan Grbavac u ulozi kumića Ikića, zatim Nađan Dumanić, Tomislav Božinović, Mara Ožić-Bebek, Frano Vukoja, Miljenka Koštro, Ivica Žegarac Žuti, Marinko Radovčić i drugi, sami pišu svoje tekstove, i kao u nogometnom timu, jedni stalno igraju u visokoj formi, ali katkada i oni koji uđu s klupe odmah efektno zabiju svojim obradom
aktualne teme i afere tjedna.
Vaši aforizmi prevedeni su na engleski, talijanski, španjolski, rumunjski, makedonski i arapski jezik, imate li saznanja kako publika izvan Hrvatske reagira na vaše aforizme?
- Drago mi je da aforizmi plove do dalekih čitatelja, iako mislim da je aforizme najteže prevoditi, a neke i nemoguće, jer jednostavno ne postoje iste metafore, sintagme i ritam u drugim jezicima pa puki prijevod može biti čista glupost. Zato smo preveli one poetske i satirične misli koje mogu izazvati smiješak ili ozbiljno promišljanje o životu i u drugim kulturama i jezicima. Imam dobre odjeke i kod čitatelja u susjednim istočnim državama gdje imaju više festivala humora i satire, zovu me na njih, ali nažalost, zbog posla nemam vremena za takva stalna dulja putovanja.
U čemu je tajna dugovječnosti vaše emisije i nedostaje li smijeha općenito u našoj zemlji?
- Čovjek se smije od postanka svijeta, to nam je trajna potreba, poput zraka, da bismo lakše nosili svoj životni križ. Pogotovo danas, kada crne vijesti sustižu sa svih novinskih naslovnica i portala. Premalo se smijemo, čak smo i u ratu imali više stalnih humorističkih listova nego danas kada su svi ugašeni. I na radijskim i TV postajama je tek poneka humoristična rubrika. Zato pomalo i iz inata, onog dalmatinskog dišpeta, ustrajem u vođenju ove emisije, jedine humorističko-satirične u sustavu HRT-a.
U čijem društvu nam dolazite na dodjelu Večernjakove ruže?
- Drago mi je doći u grad mog studija, stižem sa suprugom Marijom, jer je i ona, iako nevidljiva, zaslužna za punjenje baterija potrebnih mi za nove zaveslaje emisije koja se bliži 1100. izdanju. (Iako mi je potrebno i desetak karata za one koji bi htjeli svjedočiti eventualnom dobitku Ruže, od troje djece, nevjeste i zeta, dvoje unuka, rođaka, prijatelja…)