Igrala je sve od krastavca, konja, novorođenčeta, djevojke, žene, ljubavnice, majke, vještice, starice, muškarca, starca.... Tragediju, komediju, dramu, cabaret, dječje predstave. Male, velike, srednje, glave uloge..." Ove riječi stoje na internetskoj stranici Dramskog kazališta Gavella, uz objašnjenje da jedna njihova glumica, koja je uz to kazalište vezana od daleke 1983. godine, baš tako vidi posao glumice. I sebe u njemu.
Ona je Slavica Knežević, snažna Ličanka, rođena da kao pobjednica izađe iz najtežih nevolja koje život nosi, horoskopska lavica koja svoju snagu dokazuje na svakom koraku. Ovih dana sprema se za veliki posao, veliku turneju po Hrvatskoj na koju kreće sa svojom najnovijom predstavom koju je (opet) radila s Markom Torjancem, u njegovom Planet Artu. To su "Ljubavna pisma", klasik A. R. Gurneya, dirljiva priča o sudbinskoj ljubavi kojoj ništa ne mogu godine koje prolaze i novi ljudi koji ulaze u živote glavnih junaka koji se vole od djetinjstva. Tijekom listopada ovu će predstavu moći vidjeti publika diljem Hrvatske, uz stalne termine u Maloj dvorani KD Lisinski, tako da time zapravo počinje život ove predstave koja je naišla na odličan odjek kod kritike i publike, ali koja je zbog Slavičinih zdravstvenih problema zaustavljena odmah nakon premijere. - Zbog mojih problema sa srcem životni tijek ove predstave nije bio onakav kakav ona zaslužuje, kaže Slavica koja je dan nakon premijere ponovno završila u bolnici. Zbog toga je tada morala, ali sada je spremna za turneju:
- Sada krećemo na veliku turneju koja nas vodi u Koprivnicu, Dvor na Uni, Rijeku, Varaždin, Karlovac, Šibenik, Dubrovnik, Split, Osijek, Zadar, Umag… Sretna sam zbog toga, jer neki ljudi i mene i Marka zaustavljaju po gradu i govore da su "Ljubavna pisma" već gledali dva puta, a neki tek idu drugi put. Do sada je bilo uobičajeno da se javljaju i zaustavljaju me na ulici zbog neke serije ili filma. To da mi žele izraziti oduševljenje zbog kazališta, zbog predstave, to je prava rijetkost, ističe Slavica. Pitam je jesmo li svi mi pomalo voajeri kada hrlimo u kazalište na takve iskrene ljubavne priče, a ona kaža:
- Nismo. Svi mi samo želimo u predstavama prepoznati ili spoznati vlastite načine, odabire, stvari koje definiraju nas i naš život. A to se uvijek najbolje razumije kroz ljubav. A "Ljubavna pisma" su tek jedna u nizu njenih suradnji s Markom Torjancem koji je i njen bivši suprug. Igrom slučaja upoznala sam ih davnih dana, kao 'friški' glumački bračni par, kada je njihov Jan bio tek djetešce koje još nije prohodalo. Zbog toga, ali i načina na koji su zajedno prošli kroz najtežu životnu kušnju kada im je sin jedinac teško stradao u prometnoj nesreći, oni u mojim mislima stanuju u 'ladici' ljudi koji su se voljeli tako jako da su se znali i razići. I u kazališnim krugovima oni slove za par koji uvijek zajedno sjajno funkcionira na sceni, ali i izvan njen. Konkretno o radu na toj predstavi Slavica kaže:
- I sada je bilo lijepo surađivati, jer vjerujemo svom doživljaju i jedno drugom. I kada se razilazimo u mišljenju, preispitujemo vlastita baš zbog tog povjerenja u vrijednosni sustav onog drugog. Na kraju se uvijek nađemo, dogovorimo gdje treba i što treba prihvatiti ili mijenjati. Uvijek pred premijeru postoji i doza neke nepotrebne nervoze, ona se uvijek događa u svim ansamblima, ali kad vidimo rezultat na kraju predstave, zaboravimo na to. Ostaje bitna samo predstava i njen daljnji život.
VEZANI ČLANCI:
Slavica Knežević je rođena u Gračacu 17. kolovoza 1955., a kada je imala dvanaest godina obitelj je iz Gospića doselila u Zagreb. Pitam je li to bio trenutak kada je pomislila da će gluma biti njen životni odabir, a ona priča:
- Ta je želja za glumom bila prisutna od kada znam za sebe, toliko prisutna, prirodna i prisna u meni, da je o njoj nisam razmišljala kao o profesiji. Čak sam gledajući glumce na televiziji ili u kinu, u Gospiću nije bilo kazališta, bila uvjerena kako su to ljudi koji imaju neke druge profesije i to čemu se ja divim rade izvan radnog vremena. A i drugi su prepoznali tu moju crtu, stalno me tjerali da glumim u dramskoj i recitatorskoj grupi, u zboru, plesnoj grupi. Bila sam i voditeljica svih školskih priredbi, nastupala u svim točkama, a i tata me stalno molio da imitiram pjevače kad bi nam došli gosti. Isto je bilo i kada smo došli u Zagreb. Možda su me tada u glumu više gurali profesori, jer mene su zanimale i druge stvari.
Te druge stvari su je odvele i na studij na zagrebački FER, što definitno nije tipično za glumce, a Slavica uz osmjeh otkriva da je kao gimnazijalka podjednako voljela matematiku, književnost i filozofiju:
- Matematici sam posvećivala najviše vremena, kada bi se dohvatila jednadžbi znalo mi se dogoditi da zakasnim na spoj s dečko. Matematika mi je bila kao meditacija, glazba, odvojila bi me od stvarnog svijeta u neki samo moj svemir. Željela sam studirati čistu matematiku, ali svi su me nagovorili na FER, koji je tada slovio za studij budućnost. To se pokazalo točnim, ali ne za mene. Ja sam tada shvatila da moram pronaći onaj svemir gdje ću sasvim drugačije osjećati slobodu. Odjednom me uhvatila panika, nisam se vidjela ni u čemu. U to se umiješala moja sestra Marija, koja je pronašla ADU, donijela mi letke za prijemni baš onih dana kada sam imala 'spasirok' iz Osnova elektrotehnike, što je bio jedini predmet koji nisam voljela. Marija mi je rekla: " Vidiš postoji fakultet za glumu! I to je jedini na koji ti trebaš ići." Tada sam osvijestila da je gluma profesija, otišla, položila prijemni... Kao što sam do tada znala uroniti u matematiku, tako sam tada uronila u umjetnost kazališta, prisjeća se Slavica.
Zanimalo me stoga pomaže li joj njen matematički um za glumu, a ona kaže:
- Ne u glumi, ali malo pomaže u režiji. Npr. kada treba precizno pratiti slijed događaja, tražiti rješenja koja povezuju vidljivo i ono ne tako vidljivo, kada se ne smiju previdjeti neki bitni faktori, potencijali, kombinacije, odnosi, omjeri, varijacije, elementi, korijeni, jednadžbe... Eto kako se lako mogu povezati umjetnost i matematika.
Nakon ADU slijedile su godine u kojima je puno radila, na televiziji, filmu, bila slobodnjak. No, tada ulazi u ansambl Gavelle, kazališta u kojem je ostavila duboki trag. No, zašto baš Gavella?
- Nakon tri godine slobodnjaštva dobila sam angažman u kazalištu u kojem sam željela biti. Ono je najviše odgovaralo mom glumačkom habitusu, u njemu se puno igralo, a bile su zatupljene sve vrste kazališta. Nisam mogla ostati slobodnjak zbog svoje prirode, a u Gavelli sam u egzistencijalnoj zaštićenosti ipak uspijevala ostati svoja. I bila sam kao nekom izlogu, gdje mogu pokazivati svoju kreativnost. Ja zaista ne znam drukčije, nisam nikad bila ' umrežena', nikada trčala za ulogama, nikad odbijala uloge jer nisu bila glavne, što smatram nemoralnim kad si na plaći. Bila sam ponosna kada bi od ničeg napravila ulogu za pamćenje, a kamoli kad je bila velika. Očito je karakter naša sudbina.
No, uz veliki rad u Gavelli, gdje je tih osamdesetih odradila sjajne uloge u: Krležinim "Glembajevima", Shakespeareovom "Kralju Learu", Horvathovom "Figaro se rastavlja", Jovanovićevom "Viktor ili dan mladosti", Kosorovim "Maskama na paragrafima"... puno je radila izvan matičnog ansambla, gostovala u Pozdravima, grupi Akter, kazalištima Komedija, Trešnja, na Igrama... O tim glumačkim izletima govori:
- Jako su važni i trebali bi se događati češće. Meni su posebno bili važni, jer sam van Gavelle igrala uloge koje bi me u njoj zaobišle. Treba prihvatiti pozive ljudi koji su te prepoznali i koji znaju što sve možeš. Tako su Exit, INK Pula, Epilog, Histrioni, Planet Art... bili moje prilike da pokažem drugačiju sebe. Uz to takve su uloge bijeg iz 'ladica' u koje neki ograničeniji i manje daroviti redatelji trpaju glumce. No, to je samo jedan razlog, a drugi i važniji je što tada možeš igrati s kolegama iz drugih kazališta. Tako smo predivni Zvonimir Zoričić i ja bili pravo otkriće jedno drugom, da ne govorim o Željku Königsknechtu koji mi je i danas jedan od najdražih partnera, ili Rakanu Rushaidatu. Rekla bih da je to bio dobra omjer, jer u Gavelli sam imala velikih uloga, predstava i nagrada, ali skoro jednako toliko napravila sam i izvan Gavelle i tako sam se ostvarivala kao glumica, a poslije i kao redateljica.
I dok razgovaramo o Gavelli i važnim ulogama, ne mogu ne podsjetiti Slavicu na rad na predstavi "Osmi povjerenik" koju je po romanu Renata Baretića režirao pokojni Saša Anočić, a u kojem je ona stvorila nezaboravnu minijaturu jedne od Trećićanski, uloga koja je obilježila tu predstavu:
- Sa Sašom je sve bilo tako lako i lijepo. On je davao glumcu potpunu slobodu, s njim sam svoj smisao za humor mogla pustiti u nebesa. I kada bi se Saša tome jako nasmijao, znala sam da ne trebam tražiti dalje. Uz njega sam se osjećala slobodno, jer bio je inspirativan, duhovit, pažljiv... I redatelj i čovjek, priča Slavica i prihvaća moju tezu da je kazalište bilo i ostalo centar njenog umjetničkog svijeta.
- Snimala sam kad god sam mogla, imam lijepih iskustava s Gigom Vitezom (redatelj Ivan-Goran Vitez), Nevenom Hitrecom, Žmegačem, nekim TV redateljima, kaže Slavica, koju i danas šira javnost veže uz ulogu u popularnoj TV seriji "Bibin svijet", dok djeca prepoznaju i vole njen glas zbog brojih sinkronizacija animiranih filmova. Na pitanje je li kazalište u našem dobu, kojim sve više vlada virtualni svijet, još važnije, Slavica odgovara:
- Kazalište opstaje od antičke Grčke. I opstat će. U različitim oblicima obraćanje "sada i ovdje" važno je ljudima, jer tu gledatelji postaju sudionicima. Zato se i ne bojim za budućnost kazališta iako bih voljela bih da se konačno shvati da su u kazalištu najvažniji pisac i glumac, a da je na filmu to redatelj. Kod nas je to, na žalost, dugo bilo krivo postavljeno, ali sada mnogi ipak žele otiči u kazalište zbog nekih glumaca i profiliranog teatra s uvijek dobrim i zanimljivim predstavama.
GALERIJA Gledali ste seriju "Naša mala klinika"? Evo kako su glumci izgledali na snimanju prije 18 godina
Slavici Knežević odavno je izuzetno važan i pedagoški rad s budućim glumcima. Imala sam sreću i pratila neke njene probe, vidjela kako radi s mladima. Ona kaže kako je najvažnije reći im da budu spremni što više sami stvarati uloge i predstave, da znaju nuditi rješenja, a ne čekati da ih netko postavlja i sve im govori.
- Mene je uvijek zanimala cijela predstava, a ne samo moja uloga ili samo moje scene. Tako radim i s drugima. Sigurna sam da su zbog toga mnogi studenti iz klase Vukmirica-Knežević stekli sigurnost i alate za stvaranje vlastitih predstava. Za njih šestero to znam sigurno, ističe Slavica. Zadnjih godina ona se sve više okretala i režiji, o čemu govori:
- Odgovorno tvrdim da je u kazalištu sto puta lakše režirati nego glumiti. Kao redatelj, pripremiš se u miru, par mjeseci se jako angažiraš i odletiš u drugo gnijezdo. A glumac sve to što ste mukotrpno stvarali, mora ponavljati s istim žarom i s istom energijom te biti spreman svaki put ulogu odigrati kao da je prvi put. No, režija je i rezultat dugog života u kazalištu, kada se stvori prirodna potreba za promjenom, a čovjek ima dovoljno iskustva i znanja da možeš režirati. Kod mene je to bilo očekivano, baš zbog rada u grupama poslije Akademije. Uz to kada režiram uvijek potpisujem i scenografiju, jer meni je to neodvojivo, a najveća pomoć su mi ljudi koji ju izrađuju ili nabavljaju po mojim crtežima. Kažu svi da odlično nacrtam to što želim. Možda je tehničko crtanje na FER-u malo pomoglo (smijeh).
Od njenih režija ja najbolje pamtim "Plemena", predstavu koja je bila koprodukcija Exita i Planet Arta i koju sam pratila od audicija za glumce, do premijere, te je kasnije gledala nekoliko puta. No, Slavica me u razgovoru o tom dijelu njenog posla vraća na "Veliku zvjerku", Planet Arta, predstavu koja igra već 18 godina.
- Meni je to najdraži tekst na kojem sam najviše radila. I sam autor Roger Rueff, kada je došao na premijeru u Zagreb, napisao posvetu da mu je to najdraža režija "Zvjerke", djela koje se igralo po cijelom svijetu, naglašava Slavica. No, istovremeno mi priča i o tome kako rad na "Plemenima" nije bio lak, jer radila je, zbog tri alternacija, dvije paralelne predstave. U toj se predstavi posebno istaknuo mladi glumac Slaven Španović koji je tumačio glavnu ulogu gluhonijemog mladića. Pričam Slavici anegdotu kako je jedan moj kolega nakon predstave kod kuće ženi rekao: "Zamisli našli su odličnog gluhonijemog glumca", a Slavica kaže kako nije bio jedini:
- Često nam se događalo da je dobar dio publike mislio da je Slaven zaista gluh. Bio je savršen, precizan i po tom pitanju i po shvaćanju uloge i emocije koju je nudio. Nema festivala na kojem nije dobio nagradu za glavnu ulogu, a na jednom je predstava dobila čak tri nagrade. Po meni, i ne samo meni, ta je predstava te godine trebala dobiti Nagradu hrvatskog glumišta, ali to su neke druge priče..., govori Slavica. Otkriva i kako su nastajala "Plemena":
- Mjesec dana smo svaki vikendom bili u Udruzi gluhih, tamo naučili da postoji velikih razlika među njima; kad je netko gluh od rođenja, kad je oglušio kasnije, neki znaju znakovni jezik, neki čitaju s usana...; doista se dijele na razne grupe, tj. plemena. Tamo smo se družili, slušali, gledali, pamtili. Znao nam je na probe doći i jedan moj prijatelj koji je izgubio sluh sa šest godina i davati savjete. Sve drugo smo dobili tako da je Slaven vjerovao meni, ja njemu. Nije se moglo dogoditi da njegov talent i trud tada ne zablistaju, govori Slavica koja baš kao i ja žali zbog toga što takav veliki talent nije više dio hrvatske glumačke scene. No, on se zaljubio, zbog ljubavi otišao u Švedsku, naučio je jezik, glumi u kazalištu, a počeo je i snimati.
Razgovor o jednom posebnom mladom glumcu dovodi nas do onih koji danas pokušavaju, a Slavica kaže kako im nije lako.
- Tužno mi je to gledati. Danas se previše mladih prima na glumu. U vrijeme kad sam ja studirala primalo se između 4 i 9 studenata, a danas ih je obavezno 15 ili više. A i studija ima više. Drugi problem je što sve više mladih želi u glumce. Često iz krivih razloga. Vide tko sve danas glumi, pa zašto ne bi i oni. I zato im kažem: ne krećite na ADU ako niste talentirani i ako nemate što za reći. Ako vam je samo do slave ADU nije za vas, možete i u politiku, jer tada ste stalno pred kamerama, prave zvijezde, priča Slavica.
I za kraj našeg druženja pitam je postoji li uloga koju je oduvijek željela, a koja joj se nije dogodila, a ona kaže:
- Nikad me sama uloga nije zanimala. Možda tek jedna taman prije mirovine, kao točka na i. Trebala sam konačno igrati nešto najbliže mom glumačkom izričaju: ulogu žene mojih godina, opako duhovite. Snažna dramska uloga koja je tako dobro napisana da je ne možeš upropastiti i da hoćeš. Kako i zašto je nisam glumila je stara priča. Kako rekoh, ja sam neumrežena, bez onog - ja tebi, ti meni. Zbog toga mi je puno draža ova točka na i koju donose "Ljubavna pisma". Nakon više od 40 godina glume i više od 90 predstava, "Ljubavna pisma" zaokružuju jedan glumački i redateljski put. U isto je vrijeme to je i moj povratak na daske, nakon tri godine; korona, potres, obnova Gavelle, mirovina... Kao da se sve dogodilo u isto vrijeme, ali možda mi je baš ta pauza trebala za resetiranje.
VIDEO Ava Karabatić: 'Bila sam dva mjeseca na odvikavanju, nije bilo lako, a sad sam sretna žena'
Imamo previše raznih glumatala, umetnika prodavatelja magle koji bi sve samo da ne rade nešto konkretno, opipljivo, da plaćaju poreze i doprinose za društvo, a ne samo da izvlače