Tradiciju da nogometaši nakon svoje igračke karijere otvore kafić u Zagrebu je prije skoro pedeset godina započeo Mirko Braun Charlie. Taj vrsni obrambeni igrač, koji je bio član poznate uže obrane Dinama Škorić-Belin-Braun, te koji je s Dinamom nastupio i u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. protiv Valencije, otvorio je prije skoro pola stoljeća u Gajevoj ulici na broju 4 kafić od kojega je vrlo brzo napravio kultno mjesto okupljanja tisuća Zagrepčana i, još važnije, Zagrepčanki.
Potaknuti valjda njegovim uspjehom, mnogi su nogometaši, a ponajviše naši Vatreni iz Francuske - kada se odluče otisnuti u poduzetničke vode - slijedili upravo njegov svijetli primjer.
Istina, nije baš ni da su svi poput Slavena Bilića, diplomiranog pravnika, mogli otvoriti svoj odvjetnički ured, ali kafana je nekako svima bila prvi izbor... Spomenuti Slaven Bilić, da ne bi bilo zabune, nikada nije otvorio svoju kancelariju, ali nema nikakvog razloga da sumnjamo kako bi, da je kojim slučajem to zbilja učinio, predmete ljudi koji mu potpišu punomoć vodio jednako kao klubove i reprezentacije koje trenira; naizgled bi bilo sve dobro i činilo bi se kao da će dobiti spor, tj. pobijediti, a onda pred sam kraj - na izricanju presude ili, eto, u zadnjem kolu ili zadnjoj sekundi utakmice - neočekivani poraz.
"I sudski troškovi padaju na Bilićevog klijenta...", rekao bi zasigurno sudac, te nadodao,"kao što mu pada forma i rejting klubova".
Time ne samo da bi ponuda restorana u centru Zagrebu bila znatno bogatija i raznolikija, pomislio sam, već ne bi imao tko u polufinalu Svjetskog prvenstva onako olako predati loptu Lillianu Thuramu. Takva Hrvatska reprezentacija, nema nikakve sumnje, bila bi uspješnija i od ove iz Rusije od prije četiri godine... Nitko nas ne bi mogao zaustaviti, pa čak ni Francuzi.
Robert Prosinečki, nadalje, kojemu su mnogi nakon zbilja impresivne igračke karijere, u kojoj je prodao više lažnjaka nego svi političari zajedno, prognozirali zaposlenje na neodređeno upravo u tom sektoru - otvorio je prvobitno pizzeriju na Peščenici. Tamo negdje na parkingu kod Super Konzuma...
Istina, mogao je Žuti prihvatiti i mjesto na carini koje mu je bilo ponuđeno na temelju toga koliko je za vrijeme utakmice znao držati loptu, ali Robi je već tada bio čvrsto odlučio stati na suprotnu stranu šanka od one na kojoj je stajao dok je reklamirao gemište. Pizza mu je, koliko sam čuo, bila sjajna, ali kako mi je lokacija nažalost bila malo nepraktična, nisam je uspio probati dok je još uvijek on to vodio.
S vremenom je, naime, odustao od ugostiteljstva, restoran prepustio nekome drugom, i vratio se nogometu, ali tko zna da li bi to tako bilo da je, umjesto na rubnim dijelovima, svoj restoran otvorio negdje bliže centru grada pa da, evo, njegovi navijači, a u koje se ja svakako ubrajam, shvate da je Žuti virtuoz i po pitanju ugostiteljstva.
Ni Dražen Ladić se nije, kako se očekivalo, zaposlio na carini. Rekli su, naime, da nije uspio ništa zaustaviti te da mu previše stvari prolazi, a neke, kako su mjerodavni također naveli, i kroz uši, pa je legendarni Ladara, čije obrane protiv Njemačke još uvijek svi vividno pamtimo, umjesto toga otvorio restoran s međimurskim specijalitetima u Zvonimirovoj ulici. Nazvao ga je "Tajer", a što bi u prijevodu s međimurskog trebalo značiti nešto kao "Tanjur", ali bojim se da dok naziv restorana ne promijeni u nešto prepoznatljivo, poput "Golman", "Plava jedinica" ili "Ladara", a po čemu bi svi odmah mogli znati da je njegov, kroz ulazna vrata će mu proći manje ljudi nego što je to bio slučaj s loptama kroz ona golmanska.
Ne treba zaboraviti ni da i Igor Štimac, taj bivši izbornik reprezentacije i bivši komentator na HRT-u koji je trenutno student na nekoj poslovnoj školi u Splitu, one rijetke slobodne trenutke koje koristi kako bi se prehranio dok uči za rokove, vjerojatno ne provodi u studentskoj menzi negdje podno Marjana, već u restoranu svoga hotela Therapija u Crikvenici. Štico je, doduše, obavljao i neke druge poslove koji nisu usko vezani uz ugostiteljstvo, pa je tako bio trener mnogih klubova u HNL-u, moguće da je i sada jednog, tko to više može upratiti, imao je kladionicu, bio na čelu Hajduka, obnašao funkciju predsjednika Udruge prvoligaša, uzgajao masline, veoma uspješno vodio vlastiti profil na fejsbuku i još mnogo toga...
"Pa, ipak...", pomislio sam razmišljajući nešto i o njegovoj pjevačkoj karijeri, te onom velikom hitu s grupom Boemi, "najviše mi paše u kafanu!" I to ne nužno vlastitu!
A hit su, baš poput Mare i Kate, i kafići koje otvaraju braća Šimić. Njihov Historie u Tkalči, ali i ostali ugostiteljski objekti širom Zagreba, a kojih, nota bene, uopće nije tako malo, jedina su ozbiljna gradska konkurencija kafiću Zvonimira Solde - još jednog legendarnog bivšeg reprezentativca, a sadašnjeg vlasnika ugostiteljskog objekta.
Njegov Bulldog pub koji, ako smijem primijetiti, vodi mnogo bolje no što je to činio s 1. FC Kölnom u Bundesligi, mogao bi bez pretjerivanja biti jedan od najboljih kafića u gradu, a ukoliko još promijene vrata na WC-u, za koja moraš biti informatički pismen kako bi uopće ušao, to mjesto bi mu, slično kao i ono u reprezentaciji nekoć, bilo zagarantirano. Šimićima bi, u tom slučaju, opet ostao samo onaj Josipov gol protiv Ajaxa kad je lobao Van der Sara, ali ni to nije loše...
I ima, naravno, još mnogo takvih primjera da nogometaš otvori kafić nakon što pređe 35. godinu, a pogotovo ih ima među našim Vatrenima iz Francuske. Pravo pitanje je, međutim, koliko će od njih - baš poput legendarnog Mirka Brauna Charlieja - uspjeti od svog lokala napraviti kultno mjesto i sebi novu karijeru. Navijajmo da u tome uspiju, kao što smo to, eto, činili i '98. u Francuskoj! Neka pati koga smeta, pjevat će im se opet, oni su najbolji ugostitelji svijeta…
VIDEO Pucnjava ispred Arene u Puli tijekom snimanja scena za seriju FBI: International