Za Krunoslava Kiću Slabinca bila je ovo godina velikog jubileja, ali nije ga još uspio proslaviti. Zašto nije bilo slavljeničkog koncerta, podupire li svog “legu” Miroslava Škoru u utrci za Pantovčak, u kakvim je odnosima sa svojom “crnom ženom” te osjeća li se kao Zagrepčanin ili Osječanin, iskreno i “bez dlake na jeziku”, kao i inače, odgovorio nam je u velikom životnom intervjuu.
Iza vas je 50 godina solo i 60 godina glazbene karijere. Zavidne su to brojke, a vi ste nam se na telefon javili riječima: “Ovdje udruga socijalno ugroženih pjevača Hrvatske, USUP.” Još jedna Kićina šala ili...?
Jedan je moj prijatelj lijepo kazao: “Šta Kićo... Pa kad je on išta ozbiljno rekao?” Sipam viceve iz rukava, a najviše se volim šaliti na vlastiti račun. No to ne znači da sam neozbiljan. Sigurno da situacija nije tako loša, ali kad vidim koliko dobro zarađuju pojedini moji kolege koje samo rođena majka može voljeti i kako se javno hvale ciframa koje dobivaju za koncerte, onda ispada da sam ja socijalni slučaj. Još sam u bivšoj državi rekao kolegama kako nije lijepo hvaliti se honorarima, prvo zato što polovica toga nije istina, a drugo jer se i tada znalo reći da pjevač za jedan koncert dobije onoliko koliko radnik u rudniku za cijeli mjesec. Za svoju kategoriju ja sam jedan od jeftinijih pjevača. Ali eto, danas, tko ima više novca, taj je “Džek”, dok oni koji pošteno žive i plaćaju, a među njima sam i ja, oni su nesposobni.
Mislite da je baš ta neravnopravnost “okidač” za iseljavanja iz Hrvatske?
Naravno. Ljudi se jednostavno ne mogu pomiriti s time da netko nesposobniji od njih ima veću mogućnost naći posao, zahvaljujući nepotizmu. Ali dobro, ima tu i avanturizma. Na koncu, i ja sam se odselio iz Osijeka u Zagreb jer sam smatrao da tamo mogu više postići, pa i u Ameriku sam otišao iz istog razloga... No, s jedne strane, ne odobravam to. Ni mi nakon Drugog svjetskog rata nismo imali ništa, bili smo sirotinja, ali sve što vidite danas, i televiziju, estradu, sve što smo stekli u životu, postigli smo ovdje, svojim radom, trudili smo se i iz ničega napravili nešto, baš kao i naši roditelji. To je veličina života, a ne ići linijom manjeg otpora, reći “ništa se ne može” i “doviđenja”! Ali kako odlaze, tako se i vraćaju. Evo, susjedina se kći vratila iz Irske, pitao sam ju je li joj donijela kakav suvenir, odgovorila je: “Jest, krstimo ga u nedjelju.”
Rekli ste mi i da vas ljudi znaju pitati živite li u Zagrebu ili Osijeku pa se zbog toga osjećate “kao da ste napola mrtvi”. Mislite li uistinu da ste zaboravljeni?
Ne osjećam se napola mrtav, već da ljudi ne znaju gdje me svrstati. Gubim poslove u Zagrebu jer misle da sam u Osijeku, a u Osijek me ne zovu jer sam, misle si oni, otišao u Zagreb pa neka si tamo nađem poslove, zašto da, kako se kaže, “debeloj guski mažu vrat”. Ima tu i velike nepravde i zločestoće.
A kako se vi osjećate, kamo pripadate?
Ja sam čardak ni na nebu ni na zemlji. U Zagrebu nikada neću biti Zagrepčanin, a u Osijeku “nisam pravi” jer sam otišao. Kažu, svi plačemo i pjevamo o Slavoniji, a svi smo otišli. I ima nešto u tome...
Kada ste posljednji put pjevali u rodnom Osijeku? Koliko vas često tamo uopće pozivaju?
Odavno nisam nastupao u Osijeku, barem šest-sedam godina, otkako smo slavili 50 godina karijere s Dinamitima. Ne zovu me od časa kada sam otišao u Sabor, dakle od 1995.
Kao dječak išli ste u baletnu školu i glumili u dječjem kazalištu, a u to doba moglo vas se zamisliti i u operi. Kako ste se okrenuli rocku? Žalite li danas što niste ipak bili operni pjevač ili možda glumac?
Zahvalan sam svojoj mami Dragici što me upisala na balet jer sam tamo stekao osjećaj za ritam, pokret, glazbu, a kasnije sam i prosvirao u tamburaškom orkestru osnovne škole. Imao sam kasnije sreću što je moj susjed, pokojni Alfons Hruška, bio jedan od najvećih diskofila u Jugoslaviji u tadašnje doba, imao je ogromnu kolekciju ploča i vrlo često sam slušao glazbu kroz otvoren prozor njegove sobe. Kod njega sam prvi put i čuo rock. Kada mi je otac kupio gitaru, krenuo sam po Osijeku svirati s pokojnim Vladimirom Balenom. Nas dvojica s dvije gitare – bio sam avangarda i prvi rock-pjevač na ovim prostorima. U stanci osječkih plesnjaka pustili bi me da otpjevam dva-tri rock’n’rolla. U Osijeku je u to doba bilo sedam-osam plesnjaka, i to debelo posjećenih, gotovo je svaki kvart imao svoj plesnjak. Kasnije je ostao samo Radnički dom.
Pjevali ste i operete u dječjem kazalištu...
Da, i svi su mi prognozirali da ću biti operni pjevač. Direktorica glazbene škole Gordana Gojković pala je u nesvijest kada sam se odlučio za rock’n’roll pa sam se morao iz prvog razreda glazbene škole prebaciti u gimnaziju, više mi nije bilo opstanka tamo.
Znači da ste bili buntovnik u mladosti?
Sigurno da jesam, avangarda i buntovnik! Jer, ta glazba nije bila prihvatljiva u početku pa sam doživljavao neugodnosti – na silu su me ošišali. Isljednik za maloljetnike, zvani Ćale, pozvao me u hodnik fotoradnje Varnai da mi nešto kaže i onda mi mašinicom prošao kroz kosu. Izgledao sam kao Cherokee Indijanac, morao sam se potom na golo ošišati, a onda su me svrstali u kategoriju tifusara.
Naziva vas se i “hrvatskim Elvisom”, ali ne volite baš tu usporedbu?
Volio sam Elvisa, ali prvo sam čuo Little Richarda, pa Carla Perkinsa, Billa Haleya... Elvis je bio praktički moja generacija i normalno da smo ga slušali, postao je pjevač broj jedan. No nikad nisam pjevao njegove pjesme da bih ga oponašao, izvodio sam ih na originalan način, sebi svojstven.
Otišli ste u Ameriku početkom 70-ih, koliko je to utjecalo na vas, i na život i na karijeru?
Nisam, zapravo, otišao sasvim, povremeno sam boravio u Americi gdje sam imao intimnu vezu s mojom “crnom ženom” iz New Yorka i u tom sam gradu unajmio apartman. Nakon turneja po Sovjetskom Savezu, koje su bile gotovo svake godine, otišao bih u New York i ostao dulje vrijeme u tom apartmanu. Međutim, karijera se tamo nije mogla napraviti jer glazbena unija i sindikat su toliko jaki da se netko sa strane ne može uklopiti. Kod nas, pak, dozvola treba za sve, od lova do pecanja, samo za pjevanje ne treba pa nam je estrada puna mediokriteta i pjevača koje samo rođena mama može voljeti.
Spomenuli ste svoju “crnu ženu”, jasno je da mislite na Mirjanu Antonović, kojoj je posvećena pjesma “Zbog jedne divne crne žene”. Je li to bila fatalna ljubav?
Prva moja ljubav bila je platonska, jedna lijepa plavuša iz Osijeka. U to vrijeme su se mladići nakon puberteta zaljubljivali u starije žene, a kasno sam doznao da je udana. Njoj sam napisao pjesmu “Plavuša” 1963. godine, a 1969. sam s njom pobijedio u emisiji “Subotom uvečer” Drugog programa Radio Zagreba, gdje je bila rubrika “Traži se najbolji pjevač”, nešto poput današnjeg “Voicea”. Prijavio sam se na audiciju na Radio Osijeku, Branko Mihaljević bio je predsjednik komisije, primili su me, a ja sam od jeseni 1968. do proljeća 1969. pobijedio po kup sustavu – u svakome su se gradu tri pjevača natjecala protiv mene. Sve sam ih “potukao” i stekao pravo snimanja prve singl-ploče. Možete zamisliti koji je to filter i kako je teško bilo snimiti ploču! Danas je lakše snimiti CD nego u bolnici CT.
Da se vratimo još na Mirjanu Antonović... U kakvim ste odnosima danas? Poznato je da ste se susreli lani u Zagrebu?
Ona nije mogla doći u Jugoslaviju, a ja nisam mogao u Ameriku jer sam ovdje imao zavidnu karijeru. Moj stariji brat Branko, koji mi je bio savjetnik u životu, rekao mi je: “Čuj, Kruno, bolje biti prvi u selu nego u gradu zadnji.” Ostao sam i nisam požalio. S obzirom na to da smo se Mirjana i ja rastali jako ružno, meni je bilo žao, a nju je pekla savjest. Priznala je i u svojoj knjizi, što mi je drago, da je njezina najveća životna ljubav bio ipak Kićo Slabinac. Prekinuo sam sve odnose s njom jer jednom kad me se povrijedi, teško se vratiti natrag, pogotovo ako znam da sam u pravu. U njoj je pak svih tih 40 godina tinjala želja da se pomirimo, a ni ja nisam indiferentan, jer ipak smo imali nešto zajedničko pa, ako ništa, da barem ostanemo prijatelji i ne umremo posvađani. U kontaktu smo danas, razgovaramo, vidimo se...
I vi ste “lomili srca”, a poznat je vaš stav da bi glumci i pjevači trebali živjeti u celibatu. Mislite li i danas tako?
Posvetio sam se svojoj profesiji do kraja, potpuno sam joj se dao. Zato me i boli što se kaže “daj pa će ti se trostruko vratiti”, a ne znam baš da se meni trostruko vratilo. Gledamo li na godine i zdravlje, ipak sam dobro prošao, no nisam imao potporu svojih partnerica. Shvaćam, naravno, da je i našim suprugama teško. Supruga moga prijatelja Škore diplomirana je pravnica, ali cijeli je život posvetila njemu i to je urodilo plodom, ipak je postigao veliki uspjeh. Ja nisam imao takvu podršku ni u jednoj svojoj vezi. Ispaštaju brakovi i djeca pa se pitam je li dobro da se uopće ženimo? Ima li Severina išta drugo danas? Važno se odlučiti, ili jedno ili drugo.
U karijeri ste upoznali mnoge državnike, a triput ste pjevali i Titu. Kako vas je on doživljavao?
On je bio autoritet, strah i trepet, a i omiljen u narodu i, kada bi te njegov protokol pozvao, nisi mogao odbiti, nisu to bila ta vremena. Nastupio sam prvi put u njegovu lovištu u Baranji s Bećarima i Opatijskim suvenirima, kraće smo tamo razgovarali i pjevao sam “Zbog jedne divne crne žene”. Jovanka je bila očarana tom pjesmom, baš se raznježila. Milka Planinc trudila se objasniti drugu Titu da je to Kićo Slabinac, a on je rekao: “Boga mu, pa valjda znam!” Drugi put sam mu pjevao u Vili Zagorki, a treći put na Brijunima. Ako vas netko zove tri puta, znači da drži do vas. Zvali su me i četvrti put, ali odbio sam jer mi nisu platili ni ona tri nastupa. Je li me iskoristio protokol ili agencija preko koje sam radio, ne znam. Valjda su mislili da se neću buniti, ali ja sam im lijepo rekao da više neću pjevati, što je bilo hrabro i riskantno. No ja sam takav, uvijek idem težim putem, a tako skupljam i neprijatelje... Danas se neki moji kolege hvale da su ga odbili, a lažu, jer ne znam tko ga je u ono vrijeme mogao odbiti. Kao što neki pričaju da su četiri puta odbili Tuđmana, to je izmišljotina i nije u redu, a ja ne volim nepravdu i laž.
Kakav je bio vaš odnos s Franjom Tuđmanom?
Upoznali smo se, kao Franjo i Kićo, dok sam se noćnim vlakom vraćao sa Splitskog festivala 1969. U kupeu prvog razreda sjedio je uglađeni gospodin, dopustio je da mu se pridružim, kazao je da je čuo za mene i slušao me na radiju. Kako sam blagoglagoljiv, do Zagreba sam svašta ispričao, i protiv države i sustava, pa i tu priču s Titom, što mi nisu platili, jer nisam znao da je to Tuđman. Sva sreća da je od 1968. već bio u nemilosti. Kad smo stigli u Zagreb, rekao mi je: “Vi ste vrlo inteligentan mladić, ali niste razboriti. Pazite što pred kime govorite!” A ja stvarno nisam pazio... Kada se on 1990. penjao za govornicu na Trgu Francuske Republike, na prvome skupu, gdje su mene zvali da pjevam, shvatio sam da ga poznajem. Obratio mi se: “Gledajte me, sjetite se vlaka 1969.!” Kada sam se prisjetio i što sam mu sve rekao, skoro sam se srušio. Ali to je tipično za mene, volim se izletjeti, a poslije moram trpjeti.
Okušali ste se u politici, baš na Tuđmanov poziv, u saborskoj ste mirovini....
Predsjednik mi je odmah nakon prvih izbora ponudio da uđem u politiku, još 1990., a ja sam odbio, uz objašnjenje da će moja karijera u tom slučaju biti gotova jer kod nas, ako navijaš za drugi nogometni klub, rekao sam mu, smrtni si neprijatelj. Ponovio je poziv 1993. u Varaždinu, nakon izbora, opet sam ga odbio. Kada me 1995. Vladimir Šeks zvao u noći, kao prijatelj, da sutradan dođem k njemu na ručak jer mi mora nešto reći, pretpostavio sam o čemu je riječ i nije bilo smisla da ga triput odbijem. Dobio sam onda podršku i Šeksa i Branimira Glavaša. Karijera mi u to vrijeme nije baš dobro stajala – bio sam “persona non grata” u bivšem sustavu jer sam s ponosom isticao da sam Hrvat, pjevao sam u dijaspori pa su me sarajevski mediji proglasili klerikalcem i zabavljačem ustaške emigracije, a u novom sustavu nisam bio, valjda, dovoljno velik Hrvat.
Što mislite o kandidaturi Miroslava Škore za predsjednika?
Pozdravljam to, on je i sam rekao kako mi pjevači nismo neka druga kategorija da se ne bismo mogli kandidirati. Škoro je od glazbe, kao i ja, živio. Otvoreno sam mu rekao u lice da je on pjevač skromnih mogućnosti, ali je izvanredan tekstopisac, a što se tiče biznisa, tu mu skidam kapu, pa i zavidim. Kad se kandidirao, našalio sam se s njim, jer mi smo lege iz Osijeka, kako ću sve napraviti, pa i badava mu pjevati, samo da postane predsjednik i nestane s estrade. Međutim, neki su to potpuno krivo prenijeli. Ja njega, kao kolegu i mog Osječanina, volim i poštujem.
Gotovo ste generacija s Vladimirom Šeksom, prijatelji ste iz školskih dana, u kakvim ste danas odnosima?
Odrastali smo u blizini, pa se kasnije družili na korzu i plesnjacima, bili smo lege. Danas nismo baš tako dobri, nakon nemilog događaja o kojemu se i pisalo, a prozivali su ga da je navodno izjavio u Našicama kako ja neću nastupati tamo gdje je HDZ na vlasti, jer sam na poziv Glavaša pjevao za HDSSB. Kada su se Glavaš i Šeks razišli, više me nisu zvali da pjevam za HDZ na izborima. Zvao me Glavaš da nastupim za HDSSB, a kako ja od pjevanja živim, prihvatio sam i od tog sam se trenutka zamjerio drugoj strani. I na kraju nisam ostao u dobrim odnosima ni s jednim ni s drugim. Pozdravimo se, ali nije to više ono...
Vaša pjesma “Inati se, Slavonijo” neslužbena je himna Glavaševa HDSSB-a. Koliko vam je politika u životu naštetila, a koliko možda koristila? Je li se stalno gledalo na čijoj ste strani?
Nažalost, politika se kod nas u sve upetljala. Ponavljam, ako navijaš za drugi klub, odmah si smrtni neprijatelj. Kod nas se i sport koristi za stvaranje tabora, jer na ovim našim prostorima samo ratujemo. Što se tiče neslužbene himne, nisu me ni pitali, a nikada se s time ne bih ni složio.
Htjeli ste biti branitelj, ali vam nisu dali pušku. Zašto?
Čim su prve žrtve pale u Dalju, prijavio sam se u osječku 106. brigadu, no tadašnji zapovjednik grada Edo Bakarac mi je rekao kako nema ni pištolj, ni pušku, ni uniformu za mene pa je najbolje da sa svojoj grupom Osijek putujem po svijetu i šaljem novce koje zaradim na koncertima za pomoć. Činio sam to tri godine, skupljao hranu, odjeću, novac... Bio sam aktivni branitelj, samo u logistici, zbog čega sam dobio čin pričuvnog bojnika logistike i orden ukazom predsjednika Tuđmana, na čemu sam jako zahvalan. Puno sam izgubio na estradi za to vrijeme. Dok su drugi u to vrijeme pjevali domoljubne pjesme i “Stop the war in Croatia” i zarađivali na tome, ja sam jurio uokolo i skupljao novac za obranu domovine. Ali meni nije žao, obavio sam svoju moralnu dužnost. Kad su prve granate padale na Osijek, boljelo me kao da su padale po meni. Dolazio sam u Osijek svaki tjedan na obračun. Prozivali su me pojedinci da sam se “grebao” i nakupio novca, a to nije istina, što mogu posvjedočiti članovi moje bivše grupe, a i slučaj kada se pojavilo 1000 maraka viška, koje sam odnio na Fratrovac gdje su bili ranjenici i predao gvardijanu da im kupi cigarete. Kasnije sam saznao da je to bio novac za troškove našeg benda.
Rođeni ste pri koncu Drugog svjetskog rata. Koliko vas je bilo u obitelji, kako ste živjeli?
Rodio sam se u NDH, tako mi piše u krsnom listu. Bilo nas je troje, brat Branko, sestra Silva i ja, kao najmlađi. Brat je bio 17 godina državni atletski reprezentativac i žao mi je što su ga u Osijeku, kao takvog, mnogi zaboravili. Rodio sam se 1944., otac je bio u ratu, a saveznici su taman tad bombardirali Osijek i jedva sam preživio. Doživio sam fras, spasio me jedan osječki apotekar koji je posljednju dozu lijeka, koju je inače čuvao za svoje dijete, dao mojoj majci i tako mi spasio život. Znam u šali reći kako su me bombardirali kad sam se rodio i cijeli život me bombardiraju – i kad kažem ili napravim nešto lijepo i dobro, uvijek se nađu oni koji me pljuju. Ali to je cijena slave. Nisam kriv što mogu ono što neki ne mogu, kao što je puno onih koji mogu nešto što ja ne mogu, pa zašto bih im zavidio zbog toga? Rekao sam samo Škori kako mu zavidim što je tako sposoban biznismen jer, da imam samo 10 posto tih njegovih sposobnosti, ne bih danas morao tražiti sponzore za koncert povodom 50 godina solo karijere. Nadam se da će mi Škoro, ako ne prođe na izborima, dati lovu za 50. godišnjicu i biti mi gost na koncertu.
Što pripremate za 50. godišnjicu?
Već godinu dana planiram slavljenički koncert, ali ne mogu naći sponzore koji bi mi ga pomogli realizirati. Moja prijateljica Neda Ukraden jednom mi je na koncertu u Zagrebu rekla da ju je samo scenografija u Lisinskom stajala više od 10.000 eura, iz njezina džepa. Nije lako, prema tome, a što je najgore, ni moja diskografska kuća ne stoji iza mene. A ako računamo da je Croatia Records nasljednik Jugotona, onda sam ja 50 godina njihov ekskluzivac. Koliko su novca za to vrijeme zaradili na meni... Samo je božićni album prodan u pola milijuna primjeraka, a ono što je nepoznato jest da sam se ja, za razliku od onih koji danas pjevaju domoljubne pjesme i ubiru milijune, na toj ploči odrekao svih primanja, kako netko ne bi rekao da sam na duhovnim pjesmama, pjevajući o Isusu, htio zaraditi. Sav taj novac išao je u blagajnu Jugotona i današnjeg Croatia Recordsa. Nadam se, ipak, da će se do ljeta i 51. godišnjice ipak naći netko tko će me podržati u organizaciji proslave jubileja.
Jeste li prije 50 godina mogli zamisliti ovakvo umirovljenje?
Reći će ljudi: ima debelu saborsku mirovinu, a meni, zapravo, nisu ni tri mirovine dovoljne da pokrijem sve troškove svog posla jer financiram sve sam, od odjeće do prijevoza. Nakon što sam toliko uložio u kvalitetu, mislio sam da ću pod stare dane manje raditi, ali bit ću cijenjen i imati dobar honorar. Međutim, nikad u životu nisam toliko puno radio za tako malo novca. Ja nemam cijenu za koncert, ona je od badava do onoliko koliko smatraš da trebaš ili možeš platiti. Nisam krumpir da koštam. Imam i orden za humanitarni rad, dobio sam nagradu Grada Osijeka u bivšoj državi, pa potom i u ovoj, kao i nagradu Osječko-baranjske županije za životno djelo. No što mi to vrijedi kad me već godinama nitko ne zove u Osijek, ni na jednu značajnu priredbu, pa ni na Osječko ljeto kulture. Kao da svih starih Osječana, onih koji me pamte, više nema... Pripadam generaciji koju su živu pokopali, ali ja se ne dam...
Najviše voli kocku i cugu..