'Moraš imati dosta veliku dozu ekshibicionizma da bi ljude 20 godina maltretirao svojom pojavom'

Prije dva desetljeća, 2000., nakon punih deset godina vraćeno je ime Dinamu, na parlamentarnim izborima lijeva je koalicija pobijedila HDZ i preuzela vlast, umro je Vlado Gotovac, prvi put Vladimir Putin postao je predsjednik Rusije... I, jedne se nedjelje, na ekranu HTV-a pojavila emisija “Nedjeljom u 2”. Bila je ona ideja ondašnjeg šefa Informativnog programa Dubravka Merlića i glavnog ravnatelja Mirka Galića koji su uređivanje i vođenje te emisije ponudili tadašnjem radijskom novinaru Aleksandru Stankoviću. Što bi se reklo, ostalo je povijest.

A to vrijedi proslaviti. Obilježiti tu jubilarnu 20. sezonu emisije nekako posebno. Kako? Gledatelji će moći vidjeti danas. Kao i uvijek, na istom mjestu i u isto vrijeme. – Te 2000. bilo je zaista dosta tih događaja. Toga nisam bio ni svjestan dok nisam počeo raditi tu jubilarnu emisiju u koju sam, u stilu “grlom u jagode”, pokušao staviti i svoju malu privatnost u kontekst velikih zbivanja. I tako ću u toj posebnoj emisiji gledatelje nastojati upoznati s nekim stvarima koje nisu mogli vidjeti u samim emisijama. Puštat ću isječke iz nekih od njih, ne nužno najboljih, ali iz kojih imam neke “backstage” priče. Recimo, pokušat ću objasniti što je bilo na Mokroj Gori kod Emira Kusturice, što je bilo nakon emisije s Mišom Kovačem, ili u onoj s Danom Brownom. Ali ne da to bude suhoparno podsjećanje na ono što su gledatelji već vidjeli, nego da doznaju i nešto novo – reče nam Stanković na početku razgovora.

Možete li nam otkriti neku od caka?
Prije dva mjeseca, nakon emisije o depresiji, javio nam se čovjek iz BiH napisavši da mu je ta emisija, na neki način, spasila život. Nije iz Tuzle, kako smo čak i malo lagali htijući mu zaštiti identitet, nego iz Banja Luke. Otišli smo tamo i snimili ga pa ćemo sad čuti o čemu se radi, kako to da je jedna dominantno politička emisija nekome spasila život. Mislim da će gledateljima biti zanimljivo čuti njegovu priču. Pokušao sam doći i do djece koja su se prije 14 godina javila na HRT, da su gladna. Doslovce, gladna. Da nemaju ništa u frižideru. Robert Zuber tada je napravio priču o njima, pokazali smo je u emisiji u kojoj je gost bio Goran Štrok. Doveli smo i njih, bili su tada klinci, i nagovorili smo Štroka da im mjesečno pomaže s tisuću kuna. On je to ispoštovao do njihove punoljetnosti. Ti su klinci danas već odrasli dečki od 20-ak godina. Razgovarao sam s njima, i dalje ne žive neki lagodan život, umrli su im i otac i majka, kuća im je oduzeta. Htio sam gledateljima ispričati što se u međuvremenu dogodilo, ali zapeli smo na tome što se oni ne žele snimati. Poštujem to.

Od silnog broja gostiju koji su dosad prošli kroz emisiju, čijim ste gostovanjem vi sami bili počašćeni?
Dugo sam, nekih 12 godina, nagovarao Gorana Milića. I napokon je došao. Uvijek sam vrtio onu priču - volio bih ugostiti Đorđa Balaševića, Radu Šerbedžiju i Gorana Milića. Milić je pristao, ostala dvojica nisu. Sumnjam da i hoće. Za Balaševića sam svašta izvodio, čak sam mu u Novom Sadu postavio i jumbo plakat ne bih li ga prizvao. Zasad nije uspjelo. Ali, nada umire posljednja.

 

A Šerbedžija, vidimo da je nedavno bio kod Tončice Čeljuske?
I kod Tončice je lijepo zborio. No, k meni neće. Kaže da bi se u mojoj emisiji trebao previše otvoriti, a da nije spreman na takav oblik otvaranja koji bi ga, kako reče, vjerojatno doveo u sukob s nekima u Hrvatskoj, a to mu više nije potrebno.

 

Postoje li i oni koji vas godinama vuku za rukav, nude se, guraju, pa ste nekima želju uslišili, a nekima je nikada nećete uslišiti pa bi im ovo, na neki način, mogla biti poruka da prestanu gnjaviti?
Ne smijem nikome ništa javno poručivati. Tko zna što se može dogoditi pa i oni postanu aktualni i važni, te ih budem ipak morao zvati u emisiju. Ali postoji jedan koji mi godinama šalje poruke. To je Ljubo Ćesić Rojs. Bio je on jednom davno kod mene, ali ima potrebu još nešto novo za reći, a procjenjujem da u ovom trenutku to nije nešto što bi zanimalo publiku. Ima onih koji se nude, koji su u tome pomalo i agresivni, ali ne bi bilo pristojno prema njima da ih imenujem i otkrivam taj dio njihove intime.

Postoji li pak neki gost kojeg si ne možete oprostiti - željeli ste ga, onda i doveli, ali ste na kraju požalili, ili emisija koje se iz nekog razloga sramite?

Postoji, ali bilo bi nepristojno govoriti koji su to gosti. No, mogu vam reći da sam požalio zbog nekih gostiju koje sam doveo, ali sam onda zbog vlastite gluposti, neću reći neprimjereno, nego nepripremljen ušao u fajt s njima, a oni su me u datom trenutku spremili na pravo mjesto. Sjećam se da je tako bilo s Borislavom Škegrom i Aleksandrom Tijanićem. Postoji nekoliko gostiju s kojima sam “proklizao”. Da mogu, danas bih drugačije vodio razgovor s njima. Ajmo reći, podcijenio sam ih. Sramim se nekih emisija utoliko što sam ja ispao glup. Ali nije to ništa strašno, svi imamo takve trenutke.

Koliko se ovih proteklih 20 godina promijenila emisija, a koliko ste se promijenili vi?

Forma intervjua “jedan na jedan” kraljevska je forma. Za nju je važno da se novinar dobro pripremi. Ja sam se trudio, koliko sam u tome uspio neka drugi procjenjuju. Emisija se mijenjala utoliko što sam u početku sam sebi zadao dosta visoki i nezahvalni ritam tako da sam goste isljeđivao. S većinom sam gostiju, koji su uglavnom bili političari, razgovarao inzistirajući na provokaciji, što ti se nakon nekog vremena obije o glavu jer ne možeš sa svima razgovarati provokativno. A gledatelji su naviknuli na tako nešto pa onda kada to izostane kažu - umorio si se, nije to više to. Znači, emisija se mijenjala jer sam ja sazrio i kao autor i kao soba. U odnosu na prije 10-15 godina intervjue sad radim smirenije, premda mi se ponekad dogodi da prorade emocije, a one nisu dobar suradnik razuma. Ali ponese me, što nije profesionalno. Novinar bi trebao biti hladan k’o špricer i baratati argumentima, a mene ponekad ponese i onda uđem u neku svađu koja je bespotrebna. Bolje je da cijelo vrijeme budem “sa strane” i samo gađam argumentima. Da zaključim, postao sam smireniji i argumentiraniji autor, s ponekim iskliznućima.

A je li se i koliko promijenilo naše društvo?

Stanje se u društvu mijenja. Mnogi govore - sve je isto kao i prije. Ali, nije. Idemo mi naprijed. Evo, što se medija tiče, bez ikakve lažne skromnosti mogu reći da sam prvi u televizijskom novinarstvu uveo neki standard provokativnog razgovora s političarima. Do 2000. to se radilo sporadično. Ne kažem da su tada novinari bili lošiji, nego jednostavno u TV novinarstvu to nije bio sustav. U “Nedjeljom u 2” to je postao i ostao sustav, a koliko vidim to da se s političarima razgovara na taj način, danas je standard na svim televizijama. Je li to dobro, o tome možemo razgovarati. I sam sebi ponekad idem na živce s tom provokacijom. Idu mi i drugi novinari na živce, ali u medijskom  prostoru više ne opstaju novinari koji rade snishodljive intervjue s političarima. Znači, stvari se pak mijenjaju nabolje.
 

Postoje li neki kolege za koje mislite da vam mogu ravnopravno parirati u poslu?

Cijenim kolege koji dugo, jer samo se kroz više godina možeš potvrditi, rade takve intervjue. To su Mislav Bago, Hrvoje Krešić,
Damira Gregoret, Maja Sever, žao mi je što je Petar Štefanić otišao s N1. Oni dobro rade i mislim da bi se u cipelama “Nedjeljom u 2” svi jako dobro snašli.

Neke goste zvali ste više puta. Primjećujete li da su se i oni promijenili, postali mudriji, pa dok je prije, recimo, 15 godina nasuprot vas sjedio jedan čovjek sad sjedi neki ipak drugačiji? Podsjetimo, prvi vam je gost bio Ivo Sanader.
Neki su ljudi u politici toliko dugo koliko i ja u svojoj emisiji. I da im sad postavim ista pitanja koja sam im postavio prije 20 godina,
vjerujem da bih dobio iste odgovore, što i nije stimulativno. No, pogledajte Gordana Marasa. Prije 15 godina nije ga bilo ni vidjeti ni čuti, a sad se ne može živjeti od njega. Znači, mijenjaju se i oni, ali neka njihovi glasači procijene je li to dobro ili loše. Pogotovo se mijenjaju oni koji imaju dulji politički staž pa od samozatajnih saborskih zastupnika koji se na aktualnom satu nikada nisu upuštali u rasprave s premijerima sad postaju oni koji se ne gase. Danas je to sve češći slučaj.

Što mislite, je li se promijenio i novi predsjednik države? Je li izvukao pouku iz premijerskog mandata?
Zoran Milanović je izvukao pouku. To se najočitije vidjelo u posljednje dvije debate, na HTV-u i Novoj TV. Čovjek se primirio i naglasak stavio na argumentaciju, a ne više na dominaciju. To mu se isplatilo.

Što kažete na frazu - nitko si i ništa dok te Stanković ne pozove.
To je apsolutno točno (smijeh). I to je najbolje potvrdio Oliver Mlakar u svojoj 83. godini kada je, gostujući u emisiji, rekao: “Dok
nisam gostovao u ovoj emisiji nisam napravio ništa u životu”. Slažem se s tim. (smijeh)

A što je s onima koji imaju tremu zbog dolaska?
Joooooj, Tarik Filipović. Nevjerojatan lik. Mislio sam da je Tarik, koji je majstor u svom poslu, apsolutno siguran u sebe. Međutim, prije emisije ga je pet dana “vrtilo” u želucu, slao mi je poruke da se nikada nije tako osjećao, da je zažalio što je prihvatio poziv, a onda je u emisiji bio fenomenalan. Većina gostiju ima tremu jer pretpostavljaju da će razgovor biti neugodan. Nekad bude, nekad ne bude. Nekad ni ja ne očekujem da će biti neugodan, pa bude.

Znači, to ipak ovisi kako se te nedjelje probudite, ustanete li na lijevu nogu ili ne?
Ovisi o tome kako se ja probudim, ali i kako se gost probudi. S Jelenom Veljačom nisam očekivao neugodan razgovor, a ispao je
neugodan.

Je li to s Veljačom bila mina koju ste sami sebi postavili?
Ne smijem reći da sam samom sebi postavio tu minu zato jer sam je zvao u emisiju. I o svojom gostima sve najbolje. Ali da se nakon te emisije dogodila neka posve neopravdana histerija, dogodila se. I smirila se, kao i sve histerije, jer one kratko traju. No da smo se našli u situaciji da ne možemo reći da slavna glumica nasilnika treba prijaviti i izaći iz projekta u kojem se pojavljuje, a pritom je ona deset tisuća kilometara daleko... Neš’ ti hereze.

Iako vam emisije idu uživo je li bilo i onih izrežiranih, na neki način namještenih, dogovorenih, a da su gledatelji ipak ostali u zabludi da se sve u njima dogodilo spontano?
Bilo je režiranih emisija. Nešto od toga otkrit ću u ovoj jubilarnoj emisiji, pa ne bih sad to odavao. Ali recimo, ono sa Stefanom Lupinom bilo je režirano. Ono kad me Lupino skidao.

Čije je to bila ideja, vaša ili Lupinova?
Zajednička. On je rekao da želi napraviti neki performans u studiju i ja sam pristao na to. To je bilo režirano. Još su neke emisije bile dogovorene na način da ispadne ili incident ili ne znam što. Ali, ono s Kusturicom nije bilo režirano, to je zaista bio incident. Ni ono s Ivanom Pernarom nije bila režija. Možda je bila s njegove strane, s moje nije. Nije bilo dogovoreno da se on odjednom ustane i ode iz emisije. Nešto uspijem dogovoriti, nešto ne.

A što se događa kada zovete goste iz regije, recimo iz Srbije?
Evo, već četiri godine imam problem s Aleksandrom Vučićem. Zapravo, nemam ga, jer sam odlučio riješiti ga tako da ga ne zovem. Možda on ne bi ni došao, da se razumijemo. Vučića sam zvao prije nego je postao predsjednik. Čak je i htio tada doći. A sad, kada su odnosi između Hrvatske i Srbije tako slabi, a on je takav kakav jest, ta emisija ne bi ništa doprinijela. Bilo bi to nadjačavanje dvaju ega bez ikakvog konačnog rezultata i sve bi se svelo na nešto što ne bi pružilo dobitak ni jednom ni drugom društvu. A već toliko godina radim ovu emisiju pa se trudim pomaknuti neke stvari unaprijed. S Borisom Tadićem sam mogao, bojim se da s Vučićem ne bih mogao pa ga zato i ne zovem. Kada zovem goste iz inozemstva trudim se da daju neku afirmaciju i onome što rade, ali i našim međusobnim sudbinama i odnosima. U takvim stvarima uvijek pristupam u dobroj vjeri. Nije se uvijek događalo da je tako. Recimo, s Miloradom Dodikom. Volio bih da je emisija s njim bila bez ikakvog incidenta, a ispala je incidenta i još dublje smo se ukopali u rovove.

Je li vam neki gost ostao neprežaljen, umro je prije nego što ste ga ugostili?
Arsen Dedić. Zvao sam ga, nije mogao. Sve smo se nešto dogovarali, hoćemo li, nećemo, kad ćemo... I eto...

Jeste li svjesni da ponekad privatizirate emisiju? Zovete goste za svoju dušu pa se onda lijepo nadivanite, ali vam gledatelji to ne zamijeraju jer i oni uživaju. I te vam emisije mahom budu najbolje. U njima su pisci, glumci, redatelji, znanstvenici, obični ljudi. Počastite li takvim emisijama i samog sebe?
Apsolutno. Recimo, radeći moto-putopis “Vjetar u kosi” upoznao sam divne ljude od kojih sam neke ugostio i u emisiji. Jedan od njih je knjižničar Ante Mihić iz Salija na Dugom otoku kojeg sam pripremao tri godine i on mi je baš odlično “legao” u ovo predblagdansko vrijeme. Prema reakcijama gledatelja vidim da je i njima bio zanimljiv. Da, poklonim nekad i sam sebi neku takvu emisiju. I to što se tada opustim to baš tako i treba biti. Neki mi zamjeraju, kažu  - nisi isti prema svim gostima. Ali nisu ni svi gosti isti. Pa nisu ni svi političari isti. Mnogi će reći da su svi političari loši ljudi. E, pa nisu. Ima ljudi koji iz idealizma ulaze u taj posao. Ako to naslutim u njihovu nastupu onda ću prema njima biti blaži.

Kada preko puta vas sjedi žena postajete li automatski finiji, mekši, pristojniji?
Nesvjesno. Dozvoljavam da je to tako. Trudio sam se to popraviti, ali mi očito baš ne ide. Vedrana Rudan mi često to zamjera. Kaže da sam prema ženama blaži, a da je to isto svojevrsni oblik šovinizma. Moguće da jest. Premda i kod tih pravila postoje izuzeci. Ako se neka političarka ponaša kao i svi karijerni muškarci onda ćemo razgovarati na isti način. Kao svojevremeno s Marinom Lovrić Merzel. Uvažavam činjenicu da se neke žene podosta razlikuju od muškaraca u politici pa je onda i moj nastup drugačiji. U emisiji ne možeš od političarke raditi žrtvu na način da ćeš joj pristupiti puno oštrije nego što je ona to sama. Jer ako ja stišćem gas, a ona ne, onda od nje svjesno radim žrtvu, simpatije gledatelja automatski su na njenoj strani. Često se prilagođavam gostu. Čak i kod muškaraca političara ako znam da imamo za obraditi dosta polemičnih tema, ali oni sami po sebi nisu polemični ljudi, ipak ću sniziti ton da taj nesrazmjer ne ispadne prevelik.

Kada se zahvaljujući vašoj emisiji nešto razotkrije, pa dođe i do nečije smjene, smatrate li to osobnim trijumfom, proradi li taština, pripisujete li to baš sebi?
Da, tašt sam. Ali s nekim odmakom, stvari se relativiziraju. Vjerojatno bi Marina Lovrić na nekoj krivini izletjela i bez Ace
Stankovića, ali to se u tom trenutku tako pogodilo i na kraju dogodilo. U datom trenutku to godi taštini, no i intimno i profesionalno više uživam u razgovorima koji nisu tog tipa i karaktera. Jer koliko god to ljudima bilo zabavno, to te jede. Uživo raditi takve emisije, to je stres. Znalo mi se događati da mi se nakon emisije, za ručkom, ruka toliko trese da ne mogu žlicu s juhom prinijeti ustima. To je neko pražnjenje. Nisi ni svjestan toga, ali kreneš jesti i to ti se krene događati. Zato su mi zbog vlastita zdravlja draže one druge emisije.

Žalite li onda ponekad za anonimnošću, za tim da vas se ne prepoznaje, da vam se ne prilazi?
Da, žalim, ali istodobno i uživam u poznatosti. U mom slučaju ta poznatost uglavnom nije neugodna. Ima neugodnih situacija, ali ljudi koji mi se javljaju na cesti najčešće su dobrohotni. Nemam ja nekih velikih problema u životu, ali da bih volio da sam malo manje poznat, bih. Ali, sad je tako kako je.
 

Znamo da su vas htjele i neke druge televizije. A jesu li vas vabili i oni iz politike? Jesu li zvali da uđete u neku stranku, da budete nečiji glasnogovornik?

Jedina javna ponuda bila je svojevremeno ona premijera Sanadera. Nudio mi je da idem u diplomaciju. Nakon jedne od dviju emisija u kojima je gostovao, rekao mi je da razmislim o diplomatskoj karijeri i da mi on u tome može pomoći. Nisam mu ništa rekao, ostao sam začuđen. Nije došlo ni do kakvih daljnjih razgovora o tome, niti sam ja stvoren za diplomata. Moj karakter ne odgovara tome. Usput, mislim da ni Milanovićev karakter ne odgovara tome, a ipak je bio u diplomaciji. Ajmo reći da sam u tim godinama da se mogu pogledati sa strane pa nikada nisam imao iluzuje da bi se oko toga moglo nešto dogoditi. E sad, znale su me zvati neke stranke, ne ove etablirane, već one koje su se probijale u političkom životu, u stilu - bih li nešto radio s njima. No, to mi nikada nije padalo na pamet.

I vašoj emisiji jednom će isteći rok trajanja, doći će mirovina. Hoće li vam tada biti teško rastati se od svoje slike na ekranu?
Mislim da ću se moći pomiriti s tom činjenicom. Naravno, svi imamo vijek trajanja i meni će jednom dogorjeti svijeća, ali vjerujem da ću si tada naći nešto drugo, ne nužno vezano uz medije. Ne strahujem od toga. Znam da sam sposoban za koješta. No dobro, tko zna kakvo će mi zdravlje biti za 15 godina. Ali još ću vas neko vrijeme maltretirati u medijima.

Format emisije osmislili su Merlić i Galić. Jeste li im zbog toga zahvalni ili im ipak nešto i zamjerate jer upregnuli su vas -
nedjeljom?
Pišući knjigu o “Nedjeljom u 2” zezao sam se da sve dobre žene koje sam imao u životu mogu zahvaliti Mirku Galiću jer me s radija pozvao na televiziju. Do tada nisam imao uspjeha kod žena. Ma, nikome ništa ne zamjeram, radim lijep posao, uživam u njemu. Super je da su svi oni prije mene, kojima se nudilo da vode emisiju, to odbili.

Je li vam se netko od tih javio zažalivši to odbijanje?
Nije. Znam neke koji su to odbili, ali ni s kim o tome nisam razgovarao. Ne vjerujem čak ni da im je krivo. Moraš imati dosta veliku dozu egzibicionizma da bi ljude 20 godina maltretirao svojom pojavom. Nisu svi sposobni za to.

Tamo 1995. bili ste u trilemi - pjevanje, advokatura ili novinarstvo. Rekla bih, izabrali ste najgore. Tim više što vas je maestro Vladimir Kranjčević zvao u angažman u HNK.
Nisam izabrao najgore. U tom trenutku bio sam svjestan da u zboru u kojem sam tada pjevao postoji dosta ljudi koji to rade srčanije i s većim entuzijazmom od mene. Na kraju krajeva, i pjevaju bolje od mene. Ja imam dobar glas, ali nemam apsolutni sluh. Oko toga, znači, nije bilo dvojbe. Što se tiče advokature, te 1995. razmišljao sam o njoj, ali živio sam tada sa samohranom majkom i trebao sam u kuću početi donositi neki novac. U advokaturi se nudio samo staž i socijalno, bez zarade. Prijavio sam se zato na audiciju za radio, prošao, i prva mi je plaća bila 1200 kuna, Eto, počeo sam nešto donositi doma. Nisam zažalio zbog toga. Znam da se mnogi žale na novinarstvo. I ja vidim da neke stvari ne funkcioniraju dobro.

Što vas smeta u našoj profesiji?
Smeta me to što se na portalima sve svodi na klikabilnost. Sve je podređeno klikovima. Znači, maksimalna površnost. Smetaju me i sadržaji koji su do bola infantilni. Smeta me i to što nitko više ne čita novine. Na neki smo način tome sami krivi jer su i elektronički mediji i televizije dobrim dijelom sve podredili najnižim strastima i čitatelja i gledatelja. Za to najveću odgovornost snose oni koji kroje uredničku politiku. Ni vi ni ja nismo ti. Urednici i vlasnici medija su više-manje krivi zašto je to tako. Razumijem da ljudi moraju zarađivati od nekih stvari, ali da se baš sve mora svesti na trivijalizaciju, to ne shvaćam.
 

Nekad ste često izražavali nezadovoljstvo stanjem na HRT-u. Sad je ta pobuna unutar HRT-a, ali i izvan njega, nekako zamrla, iako se stvari nisu promijenile nabolje.
Bura oko HRT-a traje konstantno u medijima koji kritiziraju HRT. Unutarnje pobune, istina, više nema. Ali da je stanje na HRT-u idealno, daleko od toga. Pamtim i bolje dane. Iako, moram reći, svoju emisiju radim bez ikakvih problema i pritisaka.

Vratimo se vašoj emisiji. Iz razgovora s gostima koji dolaze iz svijeta kulture da se zaključiti da dosta čitate, idete u kino,
kazalište.
Uh, u kazalište baš i ne. Ni čitati baš ne stignem toliko koliko bih htio. No, ljepota ovog posla je u tome što ako pozovem nekog pisca u emisiju onda moram pročitati njegovu knjigu. Ili, pozovem li nekog redatelja filma, moram vidjeti i taj film. I onda se lijepo porazgovaramo o svemu tome. Gdje ćeš ljepše?! Evo, kad sam zvao Danu Budisavljević, onda smo Maja Sever i ja smo išli na privatnu projekciju filma kod nje. Odličan film, blagoglagoljiva žena.

Zapamtih kako vas je Dana u emisiji vrlo simpatično pecnula kada ste izgovarajući riječ “lezbijka” spustili glas. Pitala vas je zašto vam je neugodno normalno izgovarati tu riječ.
Očito ona ima nariktane instrumente na tu frekvenciju i nije joj se prvi put u životu dogodilo da netko spusti glas kad je treba
identificirati s određenom seksualnom pripadnošću pa je to osjetila i kod mene te mi je s pravom uzvratila. Ne treba se to izgovarati u pola glasa. Valjda sam ja ipak pomalo patrijarhalan. Ne bih to volio javno priznati, ali je to valjda ipak tako.

A koji vas je gost dirnuo u žicu pa ste nakon emisije i vi iz studija izašli malo drugačiji?
Drag mi je Edo Maajka. S njim sam uvijek lijepo razgovarao. Pa Darko Rundek. Mislio sam da ću se s njim mučiti. Čak smo se prije našli i na kavi kako bih ga zamolio da slaže dulje rečenice, da ne odgovara s “da” i “ne”, ali u emisiji je bio divan. Igora Mandića uvijek spominjem kao čovjeka koji me i začudi, i produhovi, i nasmije, i iznenadi, i naljuti. Što se toga tiče, nikad me nije razočarao. I s Milkom Babović rado porazgovaram.

Neki kažu - lako Stankoviću, radi jedan sat tjedno.
Da, lako mi je, jer stvarno imam dobre uvjete za rad. Talk-show ne treba ići svaki dan. To je idiotarija. Čovjek koji to radi svaki dan
umrijet će nakon pet godina. I doslovno i profesionalno. Imam tu povlasticu da radim jednu emisiju tjedno, da se dobro pripremim, mada se nekad dogodi da i ne, ali dolaze mi gosti iz različitih sfera života pa ne možeš baš u svemu biti fenomenalan. Ali tajna
dugovječnosti ove emisije jest i to što je radim na tjednoj, a ne na dnevnoj bazi.

No, je li vam se ikada dogodilo da ste poželjeli otkazati emisiju jer se možda niste osjećali dobro, bili ste zbog nečeg očajni ili bezvoljni pa biste najrađe ostali doma?
Da. Neću sad biti otvoren do kraja, ali bilo je nekoliko emisija u kojima sam se očajno osjećao i molio sam Boga da što prije prođu. Ne zbog gosta, nego zato što se nisam osjećao dobro. Ipak, odradio sam ih. Nadam se da gledatelji to nisu primijetili.

Poželite li opet raditi nešto poput serijala “Vjetar u kosi”?
To već četiri godine predlažem aktualnom vodstvu HRT-a, ali izgleda da su vanjske produkcije zanimljivije nego ja. Da mi barem netko od urednika kaže da to ne valja, onda ne bih mogao ništa reći. Ali ne, uvijek su to neki izgovori da nema novca ili nešto slično, a ono što ja nudim četiri je puta jeftinije od onoga što kupujemo iz vanjske produkcije. Radio bih to, i zato ću biti dosadan.