János Lajos von Neumann, rođenjem madžarski Židov, bio je genij. Njegova matematička inteligencija bila je neusporediva, ali poput cijele jedne znanstveničke generacije, bio je moralni idiot. Općenito govoreći, u duhovnom i emocionalnom smislu, bio je idiot. Goleme su njegove zasluge u stvaranju atomske i hidrogenske bombe. Gradio je divovski kompjutor, razvijao teoriju igara, zamišljao klimatske ratove ("jedan uragan prosječne veličine oslobađa više energije nego deset tisuća atomskih bombi"), pokušavao stvarati logičke obrasce uz pomoć kojih bi se moglo zavladati svijetom, zamišljao munjevite oružane napade u kojima bi pobio stotinjak milijuna ljudi - valjda Sovjeta i komunista - te je smatrao da čovjek, naročito ako je pametan kao on, nije odgovoran za sudbinu svijeta u kojem živi.
Benjamín Labatut (1980.) piše na španjolskom i engleskom. Čileanski je pisac, rodom Holanđanin. Autor kratkih priča i neobičnih i zanimljivih širih proznih formi, uglavnom nefikcionalnih, ali oblikovanih kroz romaneskne tehnike, koji je posljednjih godina, ili točnije u drugom i trećem desetljeću novoga vijeka, veoma čitan, slavljen i komentiran. Labatut je napisao roman-životopis Johna von Neumanna, kako se János prozvao po emigraciji u Ameriku, služeći se znanstvenikovim biografijama, filmovima i raznim izvještajima o njegovu životu, koji je uokviren s dvije naizgled nepovezane kraće prozne cjeline: pričom o strašnoj sudbini Paula Ehrenfesta, Austrijanca, također Židova, teorijskog fizičara, koji u osvit nacističke ere ubija svoga mentalno zaostalog sina pa sebe; i pričom o meču koji južnokorejski šampion u igri go, Lee Sedol, igra protiv kompjutorskog programa AlphaGo.
VEZANI ČLANCI
Labatutov književni postupak jedinstven je, premda nije neusporediv. On svoj roman gradi fikcionalizirajući dokumentarni materijal. Pritom, ne piše o sebi, ali piše o vlastitoj fascinaciji. Ono što bi se u nekim drugim slučajevima i kod nekih drugih, svakako manje vještih i talentiranih pisaca razvijalo kroz neke lakše i pliće publicističke ili žurnalističke forme, kod njega, ali doista, raste u roman. Istina, dokumentarne romane pisali su i Javier Cercas, i Ivica Đikić, no, ipak, postoji barem jedna važna razlika. Labatut, naime, piše i o onom što iz dokumenta ne može znati i što pripada sferama fikcije i imaginacije. O unutarnjim doživljajima svog junaka, o dramskog i emocionalnoj dinamici između njega i ostalog svijeta, sve varirajući ton u glasovima koji o Von Neumannu svjedoče, a to su glasovi njegovih bližnjih, prijatelja, suradnika i poznanika. Pritom, za razliku od, primjerice, Cercasa i Đikića, Labatut nije ni naročito obziran prema stvarnosti i posljedicama djelovanja svog junaka, niti ga je baš briga za moralne posljedice romana. On piše bezobzirno, više vodeći računa o vlastitim fascinacijama, nego o dubokoj moralnoj problematičnosti i u oslovi zločinačkom karakteru svoga genijalnog junaka. I što je, također, važno: Labatut piše da zabavi. Njegov roman golema je intelektualna poslastica, savršeno ljetno štivo nad kojim će uživati zahtjevniji turisti na Mediteranu i po egzotičnim oceanskim, bilo karipskim, bilo dalekoistočnim destinacijama, sve se pržeći na Von Neumannovom radioaktivnom suncu. Dakle, sve suprotno i od Cercasa, i od Đikića. Ali, opet, čitatelj ne može biti baš toliko strog da ne ostane fasciniran onim što Labatut čini.
U jednome trenutku suvremene kulturne povijesti - prije nego povijesti književnosti - opsesivno smo se počeli baviti razlikom između fikcije i fakcije, ili između fikcije i non-fikcije. U zrelim i sadržajno bogatim kulturama, kakve su, recimo, poljska, njemačka, američka, nije, međutim, važno je li neko djelo plod imaginacije da bi pripadalo toj uzvišenoj republici romana. U hrvatskoj književnosti, međutim, toj danas miloj duhovnoj otačbini akademika Mire Gavrana, kojeg trebamo smatrati i jedinom njezinom mjerom, opsesivnom podjelom na fikciju i fakciju nemušto, nenačitano i obespismenjeno kulturno i književno polje brani se od vlastite nesposobnosti da književnost procjenjuje kriterijima stila i estetike. Stoga, može li se u Hrvatskoj Benjamína Labatuta čitati kao romanopisca, a knjigu "Manijak" (preveo s engleskog Dinko Telećan) kao roman? Može, ali samo zato što je negdje vani rečeno da je to roman. Dakle, bez promišljanja i bez ostavljanja mogućnosti da Labatut proizvede nekakav utjecaj na lokalnu književnu i fikcijsko-fakcijsku bijedu.