"Muškarci me se boje, zabrinjava me što mi se nitko ne udvara"

Iako je domaća TV publika najbolje zna kao krčmaricu iz serije “Najbolje godine”, glumica Jasna Odorčić iza sebe ima bogat obiteljski i poslovni život. 49-godišnja Osječanka između snimanja je majka dviju mladih žena – Marte i Božane, buduća baka pa tek onda lice s ekrana. Zbog snimanja TV serija tek se nedavno preselila u Zagreb, gdje je doživjela procvat ili – svoje novo rođenje! No, njezina karijera počela je u matičnom kazalištu, HNK u Osijeku, koje je još i danas njezina “kuća” i gdje se svako malo vraća glumiti. Tako se krajem studenog, unatoč obvezama u seriji, mogla pohvaliti još jednom kazališnom premijerom u omiljenoj “tvrtki”. Prilika je bila to da posjeti stare prijatelje, rodni kraj i kćer koja će je u travnju nagraditi prvom unučicom.

Za tu ulogu, kaže Jasna Odorčić, još nije spremna, a neće ni biti sve dok bebu ne primi u ruke. No, za maleno “stvorenje” kao i za novu ljubav i te kako je spremna. Priželjkuje samo pravog, hrabroga kavalira koji se neće prepasti njezine sposobnosti da “otpleše svoj ples” i zarađenim novcem otplati kredit za stan koji je uredila na istoku metropole.

Što vas najviše privlači u Zagrebu, gdje provodite slobodno vrijeme?

– Najčešće po zagrebačkim kazalištima, po predstavama gledajući što drugi kolege rade. Jednostavno uživam u tome jer mi je nedostajalo. Sad su se svi naviknuli na to da sam ja u Zagrebu pa su druženja s kolegama opuštenija nego kad sam dolazila jednom godišnje.

Digli ste sidro, napustili Osijek i u metropoli kupili stan.

– Pa nisam u potpunosti otišla iz Osijeka. Moje matično kazalište još uvijek je tamo, no kako mlađa kći studira u Zagrebu, na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i godinama je bila podstanar, shvatila sam da je logičnije umjesto stanarine otplaćivati kredit.

Izdržavate li plaćanje rata, je li teško?

– Pa i nije s obzirom na to da je rata tek malo veća od stanarine.

Cimerica vam je 22-godišnja kći Božana, slažete li se dobro?

– Inače se s obje kćeri dobro slažem, ma valjda najbolje na svijetu. Božana i ja imamo ugodan suživot, prijateljski.

Jeste li bili stroga mama?

– To biste trebali njih dvije pitati, ali smatram da nisam. Imamo otvoren, liberalan odnos koji, pretpostavljam, i one cijene.

Nijedna od njih nije krenula maminim stopama, u glumu?

– Nije! Tu ima jedna anegdotica. Naime, starija me kći, prije nego što je krenula u školu, pitala: ”Zašto ti ne želiš da ja budem glumica?”, pa sam joj, tako maloj, ispričala priču o svemu što se događa iza kulisa. Shvatila je i odustala!

Što se događa iza kulisa?

– Tamo ima puno borbe jer smo mi glumci kao djeca. Ako nešto ne dobijemo, onda smo vrlo žalosni. Znamo biti ljutiti zbog gubitka uloge za koju mislimo da je zaslužujemo. I onda se tu događa svašta! S druge strane, posao glumca, to sam vidjela na snimanju serija, nije nimalo lak. Ljudi misle da se mi lijepo zafrkavamo i za to dobijemo novce. Međutim, svakog dana dižem se u četiri ili pola pet ujutro. Radim po dvanaest sati na minusu, kiši, snijegu ili na plus 35. To, vjerujte mi, nije nimalo lako. Komfor i glamur lijepe su stvari u glumi, no svemu tome prethodi teško razdoblje.

Može li se uopće reći da u hrvatskom glumištu ima glamura?

– Ovisno kako se čovjek postavi. Ako vam je glamur imati vilu od dva milijuna eura, onda u Hrvatskoj glamura nema. Ako je glamur imati novinare oko sebe, osvanuti svaki dan na naslovnici, onda je to kod nas moguće. Ali opet, samo ako vi to želite. Ako ste nešto napravili, a ne želite da vas fotografiraju, onda vjerojatno i neće.

Kakav je vaš odnos s novinarima?

– O mom odnosu s novinarima ne mogu ništa reći jer ih oko mene nema. Ponekad sam zbog toga tužna jer mislim da ne primjećuju moj rad, ali mi je i drago jer nisam toliko eksponirana pa mirnije prolazim ulicom. Zato sam rekla da smo mi glumci djeca jer ponekad želimo nešto, a ne znamo ni sami što. Novine nekad plasiraju informaciju koja nije dobra ni za čovjeka, a nije ni primjerena, čak i ne zanima nikoga. Ako iznesete nečiji prljavi veš, nisam sigurna da to ljude zanima. Mislim da ljudi nisu voajeri.

Govorite konkretno o slučaju kada su vas novine razvele prije nego što se to doista dogodilo?

– Da. Prije godinu dana bez mojeg komentara izašla je informacija o mojoj rastavi. Tada ta informacija nije bila relevantna ni istinita, pa mi je obitelj poprilično burno reagirala. Cure su rekle: “Majko, to je tvoj život, ali nemoj nas petljati”, jer se one ne žele slikati ni eksponirati. Ali mislim da nije u redu objaviti takvo što ako ja to nisam htjela komentirati. Evo, sad ću smiriti duhove i reći -

da, razvela sam se, ali smatram da je to ipak moja stvar.

Je li vam nekad netko od kolega zabio nož u leđa?

– Nisam doživjela takve slučajeve jer je u Osijeku mali ansambl i svi smo imali dovoljno posla. Vjerujem da toga ima u Zagrebu, gdje je veća fluktuacija glumaca. No, toga ima! Izloženi smo javnosti pa sve to ide van, no toga ima u svakoj firmi.

Pa da, glumci su, čujemo, jako tašti...No, jedno vas zasigurno jako veseli. Naime, u travnju ćete postati baka. Kako se pripremate?

– Nisam još uvijek svjesna i neću biti sve dok ta mala djevojčica ne dođe na svijet. Moja kći Marta odradila je sve po propisu – diplomirala, udala se, ostala trudna... Ne nužno tim redoslijedom, ali nema veze. Mislim da je i njoj i meni vrijeme za bebu.

S kćeri ponovno prolazite trudnoću, je li vas to vratilo u prošlost?

– Pa sve je to isto, samo što nisam imala internet pa sam manje proučavala te faze. Nisam kao ona u svakoj sekundi znala što se događa. Žao mi je jedino što nisam pokraj nje da dijelimo sreću, strahove, nedoumice, pitanja..., ali nadoknadit ću to kad odem u Osijek, zbog nje ili posla.

Što vam osječkoga nedostaje u Zagrebu?

– Iznenadit ćete se, ali osim kćeri, ništa mi ne nedostaje! U Slavoniji sam predugo živjela tim mirnim životom. Zagreb mi je sad pružio slobodu, svježinu, energiju u kojoj maksimalno uživam. Svi kažu da me je i pomladio.Vaš suprug u seriji - Đuka Lotar - na trenutke je nevjeran, drzak, bezobrazan.

Biste li takvoga muškarca trpjeli u svakodnevnom životu i biste li oprostili nevjeru?

– Velimir Čokljat i ja se na setu jako zabavljamo jer smo već tridesetak godina zajedno – od akademije do osječkoga kazališta. Čokljata kao takvog za muža nikad ne bih htjela, predobro ga znam. Ali Đuka... S čim bih se ja u životu nosila, zaista ne znam. To je stvar situacije i ne može se predvidjeti. Mislim da bih oprostila i nevjeru jer smatram da je ona rezultat obostrane krivnje. Dakle, ljudi su nevjerni jer traže ono što nemaju. Ako nemaju to nešto u partnerskom odnosu, onda je za to kriv i partner.Za promociju serije “Najbolje godine” na kalendaru ste se skinuli u negliže.

Koliko biste daleko išli za slavu?

– To je sve u sklopu glume, inače sam vrlo kritična prema svojemu tijelu i jako sam nezadovoljna. Vježbam, držim dijete i radim sve da se ne prepustim starosti. Moj je moto “Ne daj se, Ines, ne daj se godinama, moja Ines”. A što bih napravila za karijeru? To vam ne znam reći. Ako aludirate na golotinju, ne bih to napravila. Ali recimo, nedavno se kolegica, u predstavi u KNAP-u, u kojoj sam ja trebala glumiti, skinula u toples. Da sam mogla prihvatiti tu ulogu, sigurno bih se i ja skinula jer to je predstava! No, smatram da je izazovni stajling puno više od golotinje.

Razmišljate li o estetskim operacijama?

– Trenutačno ne. Možda bih, da nisam čula da jako boli, otišla na liposukciju srednjeg trapa. No, nisam pobornik plastične operacije. Ako to nekoga veseli i ako će time poboljšati unutarnje zadovoljstvo, zašto ne?! Imam dobru genetiku pa dosad nisam previše koristila ni preparativnu kozmetiku, a kamoli što drugo.

U novogodišnjem programu bili ste u zagrljaju mlađeg kolege Marija Valentića. Biste li pristali na vezu s mlađim partnerom?

– Ne znam. Nisam o tome razmišljala, ali smatram da srcu ne možete ništa braniti i da ga ne možete kontrolirati. Ako se dogodi kemija, dogodila se.Našalili ste se da biste trebali naći tajkuna da vam kupuje lijepi namještaj.

Možete li se kao stabilna žena zamisliti pokraj “sponzora”?

– O stabilnosti i jakosti dalo bi se raspravljati, jer sam shvatila da me se muškarci boje. Što se tiče, uvjetno rečeno, tajkuna – ovisi. Svojim sam curama u šali govorila: “Krećite se gdje su dobrostojeći pa ćete se u takvoga i zaljubiti”. Osobno mi nije bitno materijalno stanje. Dovoljno sam jaka i snažna da sama zaradim.

Držite li do mišljenja drugih ljudi?

– Bitno mi je što misle o meni, bitno mi je da sam zadovoljna onim što u zrcalu vidim prije nego što izađem iz stana. Zato se i trudim. Moji su mali fetiši visoke štikle, dugačke trepavice i uređeni dugi nokti. Pa iz stana nikad ne izlazim bez tena, maskare i ruža!

S obzirom na to da ste na svom “početku”, o čemu sanjate?

– Da radim što više, sanjam o velikoj kazališnoj i filmskoj ulozi, o umjetnosti stvorenoj ispred kamera.

Kad mislite otići u mirovinu?

– Službeno mi treba još 15 godina, a ja bih voljela što duže raditi.

Dosad ste cijelo vrijeme paralelno bili majka i glumica.

– Naime, to sam mogla zbog manje obveza u kazalištu. Ritam rada bio je dvokratan, a ostatak vremena provodila sam s djecom. U najosjetljivije doba njihova odrastanja bila sam uz njih. Danas živim samo s jednom kćeri i ne opterećujemo se kuhanjem. Kuham vikendom kad sam doma, a preko tjedna se snalazimo.

Vozite se tramvajem, znači li to da ne vozite ili ne volite automobile?

– Vozim i to mi nedostaje u Zagrebu, jer bi mi s automobilom večernji izlasci bili lakši. Trenutačno nemam auto, ali namjeravam ga kupiti.

Prepoznaju li vas drugi putnici javnog prijevoza?

– Nisu me prepoznavali sve donedavno. Dogodi se da me vide pa ne mogu vjerovati. Neke su se cure prepirale, pitajući se jesam li to ja, no zaključile su da se Zlata iz “Najboljih godina” nikada ne bi vozila tramvajem. U trgovinama me prepoznaju po glasu, ali ne i po izgledu, jer kažu da u stvarnosti izgledam mlađe, tanje i posve drukčije.

Stižu li vam ljubavna pisma ili pisma obožavatelja?

– Nešto malo preko Facebooka, pohvale me i to je to.

Imate li udvarače?

– Muškarci me se uglavnom boje. Jako je malo naznaka da bi netko sa mnom flertovao ili mi dao kompliment. Muškarci, nažalost, nisu hrabri, što me je i zabrinulo...

Mislite li da su kavaliri izumrli?

– Da, malo je ljudi koji imaju neke manire.Dakle, razdoblje vaše mladosti i današnjica prilično se razlikuju?

Izdvojite nam pozitivne strane prošlosti.

– Nije nam trebala zabava uz pretjerivanje u alkoholu i drugim dodacima. Ljudi nisu bili otuđeni, puno smo se družili, plesali do zore. Nismo podupirali šankove i stajali na mjestu.

Volite li plesati i jeste li plesno proslavili Novu godinu?

– Volim, ali nemam s kim. Za blagdane sam bila sama jer sam se odmarala, a i nitko me nigdje nije pozvao. Šalim se, ne volim te nategnute zabave.

Što biste promijenili iz prošlosti, a što vam je uspjeh života?

– Mnogo toga bih promijenila, ali ne vrijedi se vraćati i žaliti. Ne bih promijenila posao kojim se bavim jer držim da ga radim maksimalno pošteno, iskreno i dobro. Publika me voli u ulozi Zlate u “Najboljim godinama”, što je dokaz da sam u pravu. No, opterećena ovim poslom ispustila sam vrijeme za ljude koji su mi važni pa sam izgubila jednog prijatelja za kojim žalim. U ovoj godini to sam odlučila promijeniti – zadržati drage ljude i posvećivati im svoje vrijeme.To bi ujedno bio vaš najveći strah?

– U principu da, jer nemam drugih strahova. Zapravo, bojim se drugih ljudi jer ne mogu sve sama napraviti pa me strah da drugi ne zakažu.

Imate kućne ljubimce?

– Imam pinča koji se zove Mini, a u početku sam je zvala Bonsai pas.

Selo ili grad?

– Grad, volim gradsku gužvu, volim se šetati gradom glave okrenute prema izlozima.

Vaše ovisnosti?

– Cigarete, jednostavno se ne mogu odviknuti od njih, a voljela bih. Ovisna sam i o kompjutoru pa ujutro uz kavu pogledam poštu, koga ima na Facebooku i slično.

Što vas najviše veseli?

– Sreća moje djece, susret s dragim ljudima.

Kome se divite?

– Ljudima koji žive u teškim uvjetima, a opet pronalaze razloge za osmijeh. Primjerice, djeci koja su jako bolesna. U jednoj sam udruzi koja im pomaže kuma, a kći i ja razmišljamo o tome da pomognemo djeci u Africi.