Prije deset godina, kad je homoseksualna ljubav bila još veći tabu no što je kod nas nažalost i danas, film redatelja Dalibora Matanića “Fine mrtve djevojke” o ljubavi dviju lezbijki i histeričnoj reakciji okoline na njihovu intimu podijelio je javnost, ali imao i sjajan odjek.
Gledajući prije X godina u Londonu briljantnu kazališnu adaptaciju jednog danskog filma, Matanić je došao na ideju adaptirati i svoj film na sceni. Poslije tromjesečnih probi od kojih glumci, kažu, padaju s nogu jer traju i više od osam sati svaki dan, idući je petak u Gradskom dramskom kazalištu Gavella premijera predstave “Fine mrtve djevojke”. Lezbijski par, studentice Mariju i Ivu, glume Nataša Janjić i Ivana Roščić.
Bez ćevapa prije probe
– Prošlo je deset godina od filma, zašto više prevrtati tu temu, prvo sam pomislila, a onda se s prvim probama dogodio onaj strašan napad na dvije lezbijke koje su se dotaknule ili poljubile na ulici na Trešnjevci. To mi je bio znak da je tema netrpeljivosti još vruća, da se o njoj mora govoriti – kaže Nataša. Sličnog je stava i Ivana koja o sporosti promjena u nas kaže:
– To me ljuti, osjećaj nemoći da na nešto utječem. Kroz predstavu imam mogućnost sve uputiti na tragičnu ljubavnu priču i osvijestiti teme od kojih zaziremo.
Film nisu ponovno gledale jer im je Matanić savjetovao da ga zaborave, nije mu bio cilj postaviti na scenu kopiju filma.
– Razlika je deset godina društva koju smo modificirali današnjem datumu po kojem su se neke stvari promijenile, više na papiru nego u tramvajima. Krenuli smo od početnog poriva mržnje prema nečemu što je drugačije do tihog poriva mržnje koji je u svim ljudima, najčešće zbog intimnih razloga što je po meni vrlo izraženo u tranzicijskim zemljama gdje se mrze lezbijke, susjedi, Srbi ili Židovi ili crnci... – govori Matanić.
– Film je bio jako crn, a predstava je jako siva u smislu da su u njoj svi karakteri u manje-više ravnopravnom položaju, a na publici je da analizira razine netrpeljivosti u njima – kaže Matanić. Odlično se prilagodio radu u kazalištu pa ga hvale i glumice. Nataša i Ivana nisu scenske “djevice” i već su ljubile žene. Ivana Juditu Franković, a Nataša Jadranku Đokić u filmu “Libertango”, ali svaki je put izazov.
Poslije vjenčanja na probu
– Neugodno mi je to sa svakim muškarcem ili ženom koji nisu moj životni partner. Malo se sramim. Ali s Natašom je lakše, držimo se i dogovora da ćemo jedna drugoj mirisati pa prije probe nema ćevapa – smije se Ivana, a Nataša dodaje: – Sve je stilizirano pa i poljubac dođe kao matematika. Ali slatko je ljubiti Ivanu, miriše, a i kao sestra mi je pa je to bliže nego da ljubim muškarca. Ženska ljubav je nježnija.
Iza Nataše je burno Silvestrovo koje je proslavila vjenčanjem s Joškom Lokasom:
– Poslije vjenčanja krenule su dvostruke probe pa se još nisam prihvatila privatnog života. A na medeni mjesec hoćemo, ali kada i kamo, još ne znam.
Unatoč prehladi i povišenoj temperaturi s kojom se Ivana bori, ekipa predstave spremna je za premijeru bez straha da će ih kakav homofob iz publike, recimo, gađati jajima o čemu Matanić zaključuje:
– To bi bilo genijalno! Ali društvo smo prevelikih kukavica. Mislim da su naši skinheadsi u većini bogati dečki koji to rade iz šminke, malo je tu pravih poriva koji su u svojoj biti monstruozni. Pri tome mislim na pasivni, tihi prezir i zavist na tuđoj sreći koji postoje i koje smo u predstavi produbili još dalje u zajednicu. U našim likovima svatko bi se mogao prepoznati, što je s jedne strane zabrinjavajuće, ali s druge strane publici može biti jako zanimljivo.