Na Eurosongu sve je važnije od muzike, i sve je isto kao i lani

Velike nade Roka Blaževića i Jacquesa Houdeka na kraju se nisu ostvarile, ali je Eurosong preživio i bez nas. Pokazala je to završna večer priredbe u Tel Avivu koja je, kao i dvije predzavršnice, kiptjela očekivanim stereotipovima za koje je šarena predstava Eurosonga gotovo savršena prilika.

Za razliku od nekadašnje hladnoratovske, “rovovske” borbe u vrijeme neujedinjene Europe i jasne blokovske podjele, današnji Eurosong mnogo je više šarena razglednica očekivanih stereotipova o (naizgled) liberalnosti, političkoj korektnosti, otvorenosti i međusobnoj ljubavi naroda i narodnosti koji na sceni pjevaju, a inače ratuju i nisu im strane ni špijunske afere.

Suštinski je riječ o zabavi bogataša, financiranoj ulozima državnih televizija (u našem slučaju, svih nas koji plaćamo televizijsku pretplatu), vjerojatno najbogatijih vjerovnika koji nam na kraju isporuče benignu zabavu u kojoj su najmanje bitne same pjesme.

Stoga se i ove godine oko Eurosonga moglo čuti i vidjeti svega. Otprilike na tragu one poslovice “kako si mali Ivica zamišlja…” ili “neka vlada mir u svijetu” s izbora za neku Miss svijeta, Miss Universe ili lokalne kraljice. Ni jedno ni drugo ne mora nužno biti loše, ali može biti beznačajno, tj. nevjerodostojno. Iako je pomalo glupo pokušati u Eurosong ucrtati neke ozbiljnije namjere, nepobitno je da si sama priredba u mnogim elementima daje preveliki značaj, dok ono što joj ne odgovara, dakako, zanemaruje.

Kao da nismo u Tel Avivu, tj. u državi gdje su međusobni odnosi židovske, kršćanske i muslimanske zajednice nategnuti do točke pucanja (i doslovnog pucanja), Eurosong se na periferiji izvedenih pjesmama nije bavio tim žarišnim problemima. No zato je politička korektnost iskazana u nekim drugim narativima; LGBT zajednica imala je istaknutu vidljivost, već i zbog izjava voditelja o svom suprugu, jer istospolne ljubavi ima svuda, pa nek se bar oni čuju i vide.

Da je (hinjena) ljubav vladala i među zemljama – susjedima, pokazalo je glasanje, ovaj puta po načelu “neka vlada mir u regiji”, pa su se Skandinavci međusobno častili bodovima, kao i Grčka i Cipar ili Crna Gora i Srbija. Čak smo i mi dali “dvanaesticu” Italiji, ali bilo bi zanimljivo vidjeti tko je glasao za nas? Jer, što se tiče regije, najbolje su prošli, tj. u završnicu su ušli Slovenci, Srbi i Makedonci (ovaj puta Sjeverni), iako je razočaranje Makedonaca, nakon što su ušli među pet zemalja s najviše bodova, na kraju vjerojatno bilo jednako onome Roka Blaževića.

Jer, na Eurosongu nije bitno sudjelovati nego pobijediti, bez obzira na to što zadnjih godina nitko od pobjednika nije stigao ni blizu nekadašnjih karijera Abbe, Johnnyja Logana, Bucks Fizza, Tota Cutugna ili sličnih teškaša zabavne i pop-glazbe. Danas je, jednostavno rečeno, Eurosong pretvoren u sterilnu videospotovsku predstavu – mora se priznati tehnički sjajno realiziranu – ali bez unutarnjeg sadržaja i smisla, karizme pjevača, a još manje inspiracije skladatelja.

Još kraće, većina se trudi biti nešto što nisu, pa su ove godine “suverenisti” izgubili od “internacionalista”, jer je na svaku lokalnu posebnost iskočilo dvostruko više općih mjesta otpjevanih na engleskom jeziku, među kojima smo vidjeli i frankensteinovske trećerazredne kopije kurentnih modela Shakire, Florence and the Machine, pa čak i Rammsteina u verziji s Islanda (?!). Na Eurosongu sve je važnije od muzike, sve je isto kao i lani, a vjerojatno će tako biti i iduće godine u Nizozemskoj. To je jedino što možete sa sigurnošću prognozirati na bilo kojoj kladionici. I da će naš najbolji predstavnik opet biti Duško Ćurlić.

Pogledajte video: Večernjakov kritičar Hrvoje Horvat o nastupu Roka Blaževića