Slikar, kipar, grafičar, dizajner... sve je to Ivica Propadalo, no ljubiteljima dobrog rock’n’rolla najpoznatiji je kao dugogodišnji basist Teške industrije. Rođenjem Livnjak, godine studija proveo je u Sarajevu koje ga je zauvijek odredilo, a danas sa zagrebačke adrese snima pjesme za novi album s novom pjevačicom.
U medijsko-glazbenim krugovima pročulo se da ste, nakon 40 godina, pronašli svoju davno izgubljenu gitaru.
Ta je priča istinita. Koncem 70-ih iz Sarajeva sam došao u Zagreb i oženio se, a kad se oženite, jasno, nikad vam dovoljno novca. Tu sam svoju gitaru prodao praktički za uređenje kupaonice. Naravno da sam, kad su došla malo bolja vremena, požalio zbog toga i pitao se hoću li je ikada naći. A onda sam nedavno na Facebooku vidio pitanje jednog momka koji je objavio fotografiju gitare i pitao zna li netko koje bi mogla biti godište.
Odmah sam se javio i napisao da je u pitanju moja gitara i upitao je li na prodaju. Momak mi odgovara: “Da, imao sam je namjeru kupiti, ali ako ste vi zainteresirani, rado ću vam je ustupiti”. Također, dao mi je broj telefona čovjeka koji je prodaje, a kad smo se čuli, shvatio sam da je taj čovjek onaj 17-godišnji dečko koji je davno došao u moju kuću na Trešnjevci s ocem i prijateljem te namjerom da je kupi. Međutim, čovjek je bubnuo neku astronomsku cijenu pa sam u prvi trenutak i odustao, no tada je ponovno uskočio moj prijatelj s Facebooka koji je velikodušno odustao od te gitare u moju korist. Njemu je gitara bila ponuđena po puno nižoj cijeni nego meni pa je obećao da će on to odraditi s vlasnikom. I odradio je.
Jeste li se susreli s vlasnikom gitare, kojeg ste zadnji put vidjeli prije 40 godina?
Jesam. Nikada je nikome nije prodao, ostala kod njega, a uz gitaru je donio i oglas iz Večernjaka iz rujna 1977., kupoprodajni ugovor i carinsku deklaraciju iz 1973. kada sam je kupio u Londonu. Bila je to gitara Fender Precision.
Je li to bila vaša prva gitara?
Prva ozbiljna gitara. Tada sam svirao u grupi Cod, bio je to prateći bend, kad nam se osmjehnula sreća da idemo na turneju “Gori vatra” Zdravka Čolića. No, naš gitarist Vedad Hadžiavdić rekao mi je: “Pa ne možeš pratiti Čolića s takvom gitarom”. Tada sam, naime, svirao nekakvu imitaciju gitare. Ali odakle mi novac za novu gitaru? I odem tako na poštu i iz Sarajeva zovnem svoju mamu u Livno, bilo je to negdje pred moj rođendan u ožujku 1973. Rekla mi je: “Sine, znaš da mi nemamo novca za tako nešto, razgovarat ću s tatom, teško je, ali dođi u Livno. Možda će tata nešto iznaći”.
I došao ja u Livno, ali mojega oca nigdje. Kao ni 1000 maraka: 750 za gitaru i 250 za avionsku kartu za London. Negdje oko pola noći moj tata pijan ulazi u kuću i počne mahati rukama kao orao. Meni je odmah bilo jasno da je našao novac: na novčanici tadašnjih stotinu njemačkih maraka bio je orao, a tata je deset puta zamahnuo “krilima” i izvadio tisuću maraka. Sutradan sam krenuo za Sarajevo i kupio tu gitaru.
Ta gitara, prije svega, za vas ima sentimentalnu vrijednost?
Sinoć sam je ponio na koncert u Sarajevo, ali nisam svirao na njoj. Moj prijatelj Ćera, basist Plavog orkestra, koji obožava vintage gitare, zamolio me da je ponesem i obećao da će je on srediti dok mi odsviramo. I zaista, on je to učinio, pa ću na njoj prvi put nakon 40 godina zasvirati 1. prosinca u Peper klubu u Zagrebu. To je lijepa priča, pogotovo stoga što više nema ni mog tate ni moje mame ni mog brata. Kad sam dobio natrag tu gitaru, ja sam se rasplakao kao malo dijete.
Koncert u Sarajevu koji spominjete bio je i vatreno krštenje za vašu novu pjevačicu Maju Bajamić. Kako se snašla na pozornici?
Ako se po jutru dan prepoznaje, bit će to sjajna suradnja. Bila je to svirka zatvorenog tipa, ali zaista smo oduševljeni Majinom komunikacijom s publikom, sve nas je iznenadila.
Što ste to prepoznali pa se odlučili baš za nju?
Gitarist mi je rekao da na YouTubeu ima zanimljiv vokal, vidio sam da je jako aktivna, da samu sebe snima dok pjeva i sve mi je to izgledalo simpatično i zvrkasto. No, pomalo smo se bojali jer Maja je pjevala drukčiju vrstu glazbe, ali osjećalo se da u njezinu glasu postoji nota sevdaha. Pa tome još pridodajte Mediteran i Split, koji joj je dao glas, ali i ljepotu. Došla je na probu i osvojila nas interpretacijom naših pet pjesama.
Spominjući novi vokal, teško je izbjeći asocijaciju na vašeg negdašnjeg pjevača, karizmatičnog Seida Memića Vajtu. Davno je otišao u Hamburg, sjetite li ga se ponekad?
Naravno. Prije devet godina snimili smo i album zajedno s njim – “Kantina”, album za čiji sam dizajn dobio regionalnu nagradu. To je bio nostalgičan album, ali nostalgija je za većinu ljudi lijepa u malim količinama. Taj album i naša priča nije dugo potrajala, Vajta se umorio i vratio u Hamburg, a ja sam se uplašio da mi bez Vajte dalje nećemo moći. Kolega je tada predložio da idemo kontra svega i da uzmemo ženski vokal. To je najprije bila Marta Kuliš, pa je došla Lea Mijatović, danas je to Maja. Zvali smo Vajtu u Lisinski na proslavu 40 godina benda i svi su došli, samo je on netragom nestao. Kontakt smo izgubili, ali lajkamo se na Facebooku, živ je i zdrav. To je zaista zanimljiv lik i šoumen, ali glazba je nešto drugo. Prolaze uporni, puno manje oni talentirani.
Sve je manje glazbenika vaše generacije. Može li vam išta nadomjestiti prazninu koju su ostavili vaši prijatelji poput Kemala Montena, Arsena Dedića, Davorina Popovića?
Oni su uvijek tu negdje jer ja ne mogu vjerovati da tih ljudi više nema. I sinoć na koncertu odsvirali smo “Zagrli me” Arsena Dedića i dobili ovacije. Nikad neću zaboraviti kad smo je obradili. Gabi Novak tada je rekla Arsenu da nam se javi i da kaže koliko im se ta obrada sviđa. I zaista nam se javio: “Znaš da ne volim hvaliti, ali jako mi se sviđa kako vi pokvarite pjesmu”. I sinoć smo ispričali tu priču i ljudi su se smijali.
Vaših 66 zrele su godine čak i za glazbenika, ali vi ne pokazujete znakove posustajanja. Koji je plan? Biti na cesti i na pozornici dok vas noge nose?
Moja je teorija da su godine samo brojke. Taj teret netko nosi lakše, a netko teže. To je životna lutrija, a ja imam sreće da taj teret mogu jako dobro nositi. Zbog toga ne razmišljam kako će biti jednog dana: živim za danas i pomalo razmišljam o sutra, ali ne previše.
Nakon svega, možete li zamisliti običan život s radnim vremenom inženjera elektrotehnike, što je vaša primarna struka?
Svojedobno sam radio za Inu, obnašao funkciju šefa elektrobiroa, a ovo je jedino što o svojoj struci danas znam: struja je napon kroz otpor. Završio sam nimalo lagan fakultet, ali ništa mi osim toga nije ostalo. Sretan je svaki čovjek kojemu hobi postane zanimanje, i ja uistinu jesam sretan čovjek.
Javnosti je manje poznato da ste vi autor muzeja Mjesto sjećanja u vukovarskoj bolnici. S kakvim ste emocijama radili taj muzej?
Arhitekt Željko Kovačić i ja taj smo projekt radili prije deset godina i od tada sam šest, sedam puta posjetio muzej, kad god sviramo u Vukovaru. I danas se sav naježim kad uđem. Mislim da smo napravili atipičan muzej restaurirajući istiniti događaj gdje smo ljude zamijenili lutkama. Teško je o tome govoriti, ali zaista sam ponosan da smo to napravili, tako jednostavno i bez previše patetike.
Novi album izlazi na proljeće, a još uvijek aktualni nazvali ste “Selfi”. Je li istina da imate zbirku veću od 30 tisuća selfija?
Selfi sam otkrio među prvima, čak se i Angelina Jolie iznenadila da se mobitel može okrenuti, a moj prijatelj Brian Rašić, službeni fotograf Rolling Stonesa, proglasio me neokrunjenim kraljem selfija. Rijetko slikam samog sebe, slikam se s onim s kim sam u društvu, da zabilježim trenutak, a da pritom ne moram gnjaviti konobara. Mislim da čak imam blizu 50.000 selfija, a imam i ideju da od svega toga jednog dana napravim i izložbu.