PRVA VOŽNJA SANDRE BAGARIĆ, Od berbe do berbe (rujan 2024.)
Sasvim neočekivano uletim u zagrljaj Ivane Brlić Mažuranić. Iliti u Priče iz davnina. I to u podrumu Janeza Šekoranje koji opija američke predsjednike. Prisjetimo se kako je, prije 20 i kusur godina, Sandra Bagarić kušala njegove čarobne napitke. Tek je položila vozački pa joj je to bilo vatreno krštenje kao drajverici. Po Bizeljskim goricama. Gledamo i sliku prelijepe mlade operne dive s našim domaćinom Janezom. Fotkao sam, naravno, ja.
– Kasnije smo prešli kod Sineka u gostilnu na klopu. Gazda je imao ročkas pa je živa glazba oplemenjivala šušur. Nagovorim Sandru da zapjeva "Ja ljubim" s mužikašima. Vjerujte, svi gosti odložiše čaše, noževe, vilice, žlice i zanijemiše šokirani. Nakon pjesme Sandra je zagrlila i kušnula slavljenika, a svi muškarci u birtiji su pohotno vrisnuli "I mi imamo rođendan!" – pričam ekipi koja se davi u tramincu. Ja u frankinji.
– Sad bismo mogli probati slavonske tartufe – predloži Tomo.
– Kaj ti je to? – znatiželjni su Miran i Selim.
– Čvarki!
– Mi to zovemo svinjskim bajaderama.
Odvjetnik Selim Šabanović prisjetio se svojih obrana generala pred Haaškim tribunalom, a finalist Eurosonga iz Beograda, gdje su Kraljevi ulice razvalili s "Romansom", doda:
– Dečki, ove godine opet grem na Doru. I pobjeđujem. Pjevat ću u duetu s jednom poznatom estradnom zvijezdom. Ponovno ćemo u finale Eurosonga – siguran je, nakon nekoliko čaša traminca, Hadži.
– Tvoja je ideja bila Lacijevo repanje na Eurosongu u Beogradu – udjeli mi kompliment kralj ulice. Podignem kupicu za starog dobrog Lacija. Sad repa sa svetim Petrom na nebeskim festivalima. Isuse koliko ih je gore. Dobro Pajo Kanižaj piše: "I onda neš pil!"
GALERIJA Sjećate li je se? Gledali smo je na malim ekranima, a onda se skroz povukla
RIM TIM TAGI DINAMO, Loža Maksimir i šire (rujan 2024.)
Boraveći u loži Maksimir na startu HNL-a, uočio sam nekoliko detalja. Dinamo je moćan. I dobro vođen. Što je potvrđeno ulaskom u VIP društvo europskog nogometa. Svi oni koji su kupili godišnje ulaznice za lože nisu pogriješili.
– Platio sam je 5000 €, ali za Dinamo mi nije žal dati i više – tvrdi gazda Zlatnog dukata Slavko Hala. Bit će dobrih tekmi. Domaćih. I onih gostujućih. Na poluvremenu u loži Maksimir štrukle i rižoto. Pjenušac. Dobro vino. I hostese. Škicam fotke na zidovima. Dinamove legende od prapovijesti do Zajeca. Među njima portreti Milana Bandića i Zdravka Mamića. Dobro da ih ne skidaju. Oni su dio povijesti kluba. Utkali su u njega puno toga dobroga. Eto i milijuni od Olma koji su legli na modri račun Mamićeva su ostavština. Bivši gospodar zagrebačkog i hrvatskog nogometa iz Međugorja još uvijek o nekim stvarima odlučuje. Raspitao sam se u loži tko daje zeleno za odlazak Baturine u Fiorentinu ili...
– Kažu da sve ovisi o tati Baturini, Zahori, Huciki, ali iza njih stoji Maminjo. Njega se najviše pita – rekoše mi dobro informirani. Izgleda da su se Zeko, Marić i društvo uspjeli dogovoriti s Martinom. Kao i s Petkovićem.
– Ako se igra Liga prvaka, Bruno sigurno ostaje na Maksimiru – potvrdi mi nedavno u Sherlocku njegov menadžer Ivan Cvjetković. Rekoh mu tad kako znam za izdašnu ponudu jednog kluba koji bi rado Petkovića. Radi se o 7 milijuna godišnje. Sve bi se to moglo aktivirati nakon Silvestrova. Bruno će, vjerojatno, reći pa-pa Maksimiru. Jer, Bože moj. Lova je da ti pamet pomuti. A onda više nema igre napucavanja na korpulentnog Petkovića. Pa njegovo razigravanje. Oš lijevo, oš desno. Sučić i Mišić su sjajni, ali slični igrači. Baturina genijalac i kreativac. A ako on, uz Mamićev blagoslov, nestane, trebat će hitno pronaći fantazista. Veznjaka koji nije bezveznjak. Tim više što zadnja linija plavih teško iznosi loptu iz svojih šesnaest. Eh, da je Sergeju jedan Zeko na terenu. Da šefljom ukrade loptu i u slalomu ode. Dokle 'oće. Zeko je sad u kancelariji. I vrlo dobro zna da su za ove uspjehe koji se nižu zaslužni Jakirović, igrači, navijači, stručni stožer, Uprava... I, naravno, on kao čelni čovjek kluba. A ako kola krenu nizbrdo, bit će samo jedan jedini krivac. On. Zeko. Mislim da to prezident dobro zna. Kao i to da mu novoformirana opozicija puše za vratom. I čeka u zasjedi. Sergeju će nakon europskih epizoda u svlačionici biti 35 igrača. Za dva fronta dobro i poželjno. Ali kad se skrene na domaći kolosijek, previše, brate. I Zeko i Jakirović znaju da će doći do gužve u svlačionici. Igrač koji ne igra. Kao glumac koji ne glumi. Nezadovoljan je. I stvarat će probleme. Ali odoh ja predaleko. Treba sad guštati. Uživati. Slaviti. I obarati europske gigante. Ako je mogao Baby Lasagna, može i Dinamo. Rim tim tagi Dinamo! Ajmooooo!
KADA TE PROFESORICA BUDINSKI PREVEĆ NAHVALI, Frizerski salon Domi (rujan 2024.)
Spomenuh u prvoj priči Sandru Bagarić. I njen lijepi stas. I još ljepši glas. Pjeva cijelo ljeto po Jadranu uz klavirsku pratnju svog supruga Darka. E, sad razmišljam. Što bi vrijedile njegove svirke i njen cvrkutavi glasić da je publika gluha. Ništa. Baš ništa. Slično je i s ovim mojim piskaranjima u nedjeljnom Večernjaku. Što bi to vrijedilo da su ljudi nepismeni. Da ne znaju čitati. Ništa. Baš ništa. Imamo sreće Sandra, Darko i ja. Njih ne slušaju gluhi. A mene ne čitaju nepismeni. I sav ovaj uvod da se malo pohvalim. Znate ono – ja, pa ja.
Krenem prema placu, gdje me čekao Alen Šundalić, delegat na tekmi u Gorici. Nekad veliki nogometni talent. Anton Burilo, moj prijatelj i bivši prvoligaški sudac, šalje mi švargle, krvavice, čvarke, seke, kulen, kobasice... Pet crnog. Pet bijelog. Iločkog. Krećem po slavonsku raskoš, a u rikverc me vraća frizerka Maca.
– Htjela bih te upoznati s jednom gospođom.
– Vraćam se!
I upoznam doc. dr. sc. Vesnu Budinski. Ekspert za hrvatski jezik i književnost. Šefica katedre na Učiteljskom faksu.
– Redovito čitam nedjeljni Večernjak, a vaše tekstove često čitam i svojim studentima – nahvali me. Ego puca po šavovima. Udahnem i skromno uzvratim:
– Ma, to je tik-tokersko novinarstvo – rekoh i odoh lebdeći iznad vrelog asfalta po čvarke i kobase. Treba pisati. Ali valja i papati.