Moda je poput velikog balona koji ponekad želim probušiti”, rekao je Alexander McQueen 2009. Godinu dana kasnije (11. veljače 2010.) bio mrtav, i to nakon što se objesio u vlastitom ormaru, u svojoj kući u Londonu. Okidač za tragično samoubojstvo bila je smrt njegove voljene majke, pripreme za njenu sahranu i njegova spoznaje da taj teški gubitak on sam ne može preživjeti. Bio je to tragičan kraj velikog modnog čudotvorca, čovjeka koji je sve u modi radio posve drugačije od drugih, dizajnera koji je krenuo od ničega da bi se probio na sam vrh modnog svijeta. Stvorio je brend koji i danas živi i ostavio legendu o modnom kreatoru koji je odbio čelno mjesto kuće YSL riječima: “Ne pada mi na pamet šivati male crne haljine” i dečku iz londonske radničke klase koji je kao čelni čovjek Givenchyja jeo u kantini, zajedno sa svim ostalim radnicima, nakon što je prvog dana na novom poslu odbio da se za njega i njegov najuži tim suradnika hrana dostavlja iz najmondenijih pariških restorana i servira u raskošnoj blagovaonici pored njegove radne sobe.
Zbog svega toga neki u riječima s početka teksta, i sada nakon svega, čitaju tragove svih njegovih manijakalnih depresija i autodestrukcije s kojima se uz obilje demona (što unutrašnjih, što obiteljskih) borio desetljećima, dok drugi tvrde da je jedini proniknuo u samu bit mode. No, ta rečenica možda i najbolje objašnjava njegov autorski kredo, jer od samih početaka djelovanja na modnoj sceni bio je ovaj britanski genijalac opsjednut smrću, preobrazbom, estetikom ružnog, škotskim tradicijama i naslijeđem, tamnom i krvavom stranom ljudskog života... Bio je ujedno i kreator koji je možda i najbolje od svih koji su radili prije njega, ali i došli poslije njega, razumio način na koji je moda kroz svoju povijest istinski zlostavljala ženska tijela. Ukazivao je na apsurdnost svega toga, ali na način zbog kojeg njegove spektakularne kreacije, kao i priče koje je oko njih stvorio za svoje još spektakularnije modne revije (a koje su zapravo najviše bile nalik nekim začudnim scenskim uprizorenjima opera) često djeluju mizogino i veliko je pitanje kako bi bile prihvaćene u današnjem svijetu političke, socijalne i ine korektnosti.
O tom dijelu njegovog stvaralaštva možda i najbolje svjedoče nevjerojatne cipele-platforme koje su manekenke nosile na predstavljanju njegove zadnje velike kolekcije koju je nazvao “Platonova Atlantida” iz 2010. godine. Djevojke su tada (jedva) hodale pistom u obući koja je najviše nalikovala na srednjovjekovne sprave za mučenja, a koja ih je zapravo pretvarala u svojevrsne kukce iz horor filmova ili svemira, bića daleko od svake ljudskosti. To je bila pretvorba na djelu, estetika ljepote koja se rađa iz ružnoga, kojom je bio opsjednut, što u svim njegovim kolekcijama simboliziraju leptiri, baš kao što je i smrt od samih početaka - u znaku lubanje - intenzivno prisutna među njegovim modnim motivima.
Paralelno s “mrakom” koji je vladao njegovim kolekcijama nevjerojatno je koliko je vizionarstva unio u modu. Tako je na zadnjoj reviji, onoj na milanskom Fashion Weeku koji se te 2010. godine održavao od 16. do 20 siječnja, na pistu poslao i manekenke lica pokrivenog maskama. Bile su to one iste maske koje su od proljeća 2020. godine, kada je počela pandemija koronavirusa, ljudska svakodnevica. Bio je to zapravo njegov oproštaj od modnog svijeta. U tom trenutku ni on sam to nije znao, a nama se iz današnje perspektive čini da nam je i to ostavio kao još jedno upozorenje na temu nepodnošljive lakoće propasti svijeta. Čini se sada da se McQueen cijeli svoj život borio s maskama, da je sve što je radio zapravo bio pokušaj da svijetu predstavi pravog sebe, duboko skrivenog iza životnih nevolja, posljedica zlostavljanja, homoseksualnosti koju je obitelji priznao kada je imao 18 godina, nakupljenih kilograma, ovisnosti... Ali kao da baš nikome nije bilo previše stalo do tog čovjeka ispod maske. Svijet, i što je najgore, mnogi njemu izuzetno bliski ljudi, željeli su veličanstvenog modnog kreatora, buntovnog, drskog do boli, na trenutke i krajnje bezobraznog, autora koji je svojim djelima pisao povijest britanske mode u godinama kada se Vivienne Westwood kronično umorila.
Nakon tog iskustva ipak se odlučio vratiti školi. Tako je 1991. godine diplomirao na St. Martin’s College of the Arts u Londonu. Njegova diplomska kolekcija danas je dio neprolazne modne legende. Nazvao ju je “Jack the Ripper lovi žrtve”, a bila je istinski šok za neke njegove profesore i začetak svjetske slave. Cijelu kolekciju je otkupila stilistica i urednica u britanskom Vogueu, tada već vrlo slavna Isabella Blow, koja od tog trenutka postaje njegova najveća zagovarateljica, muza i prijateljica. I ona se ubila, u svibnju 2007. godine, uvjerena kako ju je Lee (tako su ga zvali bliski ljudi) napustio zauvijek. On nije mislio tako i duboko ga je pogodila njezina smrt te joj je posthumno posvetio kolekciju “Plava ptica” s nezaboravnom haljinom ukrašenom krilima sokola.
Zapravo su njegovi modni počeci bili izuzetno teški. Istinski su potresni trenuci koje je donio dokumentarni film “McQueen” (2018. redatelja Iana Bonhôtea i Petera Ettedguia) u kojima se jasno vidi kako Alexander nakon svojih prvih modnih revija daje izjave za televizijske kuće i pri tome krije lice. Nije to bila ekscentričnosti nego surova potreba, jer on tada živi od socijalne pomoći, i za taj sitan novac koji dobije od države zapravo kupuje materijale za svoje kreacije. I strah ga je da bez tog novca ne ostane. No, slava i novac su brzo stigli. Neke od njegovih najpoznatijih kolekcije su: “Tri djevojke”, “Rog obilja”, “Ovo je samo igra”, “Ubojica s Visočja”... Na njegovim revijama šeću prljavi ljudi, invalidi sa štakama, roboti lakom prskaju boju na bijelu haljinu u kojoj na pisti stoji manekenka, hlače su toliko nisko na bokovima manekenki da je najveći dio njihovih pozadina zapravo otkriven, djevojke izgledaju kao žrtve seksualnog zlostavljanja... Svoje je autorske namjere jasno izrekao: “Htio sam ljudima pokazati ono što ne žele vidjeti, da u svijetu postoji siromaštvo, glad, krv... a ne samo interesi ograničeni na modu. Ja radim kako bi publika obratila pozornost na drugu stranu života.”
Svaka je njegova nova modna predstava bila začudnija od prethodne. Kritika je možda i pisala kako je njegova odjeća neprimjerena za stvarni život, ali tih su godina u njegov atelier hrlili poznati i slavni, zavedeni mračnom i genijalnom stranom mode. Njegovi zadnji radovi pokazani su na zatvorenoj modnoj reviji za odabrane modne urednika i kreatore. Bila je to njegova interpretacija srednjovjekovne mode, početak još jedne kolekcija koja bi, da je bilo sreće, u povijesti mode zacementirala ime McQueen.
Jedna od najpoznatijih vjenčanica svih vremena nosi potpis kuće McQueen iako je nije radio Alexander. Naravno, riječ je o haljini u kojoj je Kate Middleton postala članica britanske kraljevske kuće, kada se 2011. godine udala za princa Williama. Žena koja danas slovi za jednu od modnih ikona, i čiji stil mediji cijelog svijeta uporno uspoređuju sa stilom pokojne majke njenog supruga, taj je dan blistala u raskošnoj vjenčanicu V-izreza ukrašenoj čipkom, koju je kreirala Sarah Burton, kreativna direktorica kuće Alexander McQueen, koja je to mjesto preuzela nakon njegove tragične smrti. Upravo tom haljinom Sarah Burton je započela pisati novu modnu povijest brenda McQueen te je dokazala da će brend postojati i nakon samoubojstva čovjeka koji ju je stvorio. Naravno, buduća princeza je jako dobro znala da je važno da za taj dan odabere modu koja nastaje pod britanskom zastavom, koju i danas rado i često nosi, kao ovu raskošnu večernju haljinu iz 2020. godine također s potpisom McQueen.
VIDEO Bojana Gregorić Vejzović pokazala kako izgleda kada je sama svoj frizer