Jedan od dvjestotisuća turista, koliko ih po statistikama Turističke zajednice grada Zagreba posjete našu metropolu u razdoblju od travnja do rujna - barem je tako bilo prije korone, a po onome što vidim na zagrebačkim ulicama ni sada nije mnogo lošija situacija - zaustavio me neki dan na Cvjetnom trgu. Tamo gdje je Dikan Radeljak izbacio malu crnu haljinu Vlatke Pokos. Ti turisti su, navodi statistika dalje, uglavnom iz Italije, Španjolske, Japana ili Njemačke, a ovaj moj, sudeći po naglasku i blijedoj puti, bio je neki Britanac.
Vadeći iz stražnjeg džepa kartu grada, pitao me govorim li možda engleski ili neki drugi strani jezik, a da sam ja kojim slučajem na to pitanje odgovorio potvrdno, njegovo sljedeće pitanje bilo bi, nema nikakve sumnje, koje su i, bezbeli, gdje se nalaze, neke zagrebačke znamenitosti koje bi on kao bljedoliki britanski turist mogao posjetiti.
"Dinamo stadion?", zainteresirao bi se sigurno, a pogotovo ako je iz Londona, uz to još i navijač Tottenhama, pa želi vidjeti gdje im je to Mislav Oršić spakirao tri komada.
Iako strane jezike znam, a ovaj njegov pogotovo, kamo da ga uputim - e, to zbilja nisam znao...
Ti turisti, naime, koji oko Uskrsa i ljeta dolaze u Zagreb, najviše vole vidjeti Trg bana Jelačića, Gornji grad, Katedralu, a zainteresirani su čak i za obilazak Jaruna, Makismira i Botaničkog vrta. Posebno ih zanima fontana Manduševac i legenda koja kaže da je na tom zdencu lijepu djevojku Mandu žedni vitez, obrativši joj se riječima "Mando dušo, zagrabi vode", zamolio da mu utaži žeđ, pa su prema toj izreci, i toj legendi, Zagreb i Manduševac dobili svoje ime. O tome koliko ih oduševljava Zrinjevac, HNK ili Trg Nikole Šubića Zrinskog, da ni ne spominjem, spremni su zbog toga potegnuti s drugog kraja svijeta. Priča o licitarskom srcu također ih baca u trans... S druge pak strane ja, Dopisnik iz centra, čovjek na kojeg su imali nesreću da naiđu i da ga zamole da ih uputi u sve te ljepote o kojima su prethodno čitali u turističkim vodičima, tamo nisam bio još otkako sam se prije više od godinu dana preselio u najmanji kvart u centru grada - takozvani Bermudski trokut!
Pojam koji bi Vladimir Anić, hrvatski jezikoslovac, kroatist te leksikograf zasigurno ispravnije objasnio, ali koji za mene, također velikog autoriteta, barem po pitanju centra grada, predstavlja magični prostor između hotela Dubrovnik, legendarnog Charlieja i restorana Boban, a u kojemu je do sad, otkako sam tu unajmio stan - umjesto brodova i aviona, kao što je slučaj s onim originalnim trokutom na Bermudima - znala nestati već pokoja atraktivna plavuša! Barem na nekoliko sati…
"Alal ti vera!", čestitao mi je tada jedan prijatelj iz druge parkirne zone, a s kojim se unatoč tome i dalje družim, te nadodao: "Lokacije se ni na početku spomenuti Dikan Radeljak ne bi posramio!"
Lokacije možda i ne bi, pomislio sam, ali ove maloprije spomenute atraktivne plavuše - zasigurno bi! (Lagao sam, naime, da je atraktivna).
Svjestan sam naravno da bi stanovnici okolnih ulica, recimo Bogovićeve, Tesline ili Preradovićeve, isto mogli tvrditi da su njihove lokacije najbolje i magične, ali to je ipak, s mog prozora gledajući, tek širi centar grada i zato tamo ni ne idem. A, što se tiče one velike tramvajske stanice, za Dubravu s jedne i Črnomerec s druge strane, s onim ogromnim bijelim šatorom na sredini koji tu bude veći dio godine - nekoć poznate i kao Trg bana Jelačića - slično kao i spomenik Ljudevita Gaja koji je prije no što su ga zamijenili genijalnim Kožarićevim "Crvenim znakom", stajao nekih šest, sedam lijenih koraka udaljen od mog stana, tako sam i ja Jelačić platzu okrenuo leđa...
"Uf... daleko mi je to!", govorio bih prijateljima preko telefona kad bi me pozvali na piće u Bulldog u Bogovićevoj, Malu kavanu na trgu ili onaj Paris caffe na Cvjetnom, a onima koji bi me zvali u, recimo, Preobražansku - e, njima se ne bih ni javljao.
Skup mi je roaming!
Osim toga, a to je možda i ključna stvar u cijeloj priči o tome zašto ovog jadnog turista nigdje nisam znao uputiti, ne znam ni zašto bih, pobogu, na piće, odmor, ručak ili bilo koju drugu vrstu zabave ili užitka odlazio bilo gdje izvan "Bermudskog trokuta" kada je tu, među ostalim, već više od četrdeset godina Charliejeva terasa - daleko najbolja u gradu!
Najbolja bilo za ispijanje jutarnje kave sa simpatičnom pripravnicom iz Kralja Držislava, bilo za ispijanje piva s prijateljima dok se na Charliejevom televizoru - tako velikom da je Modrić u prirodnoj veličini - vrti neka utakmica ni približno zanimljiva k'o promatranje raznog svijeta koji tuda svakodnevno prolazi i koji tu, također već više od četrdeset godina, redovito dolazi...
Tako osim s Ćirom Blaževićem, koji je redovit gost, u spomenutom kafiću često pratim utakmice u društvu Džemala Mustedanagića, jednog od njegovih sinova iz one šampionske sezone '82. Džemo, slično kao i ja, ne propušta niti jednu, a mislim da osim za Dinamo navija još i za Austriju iz Beča, ali moguće da se i varam. Slavio je, naime, i ono jednom kad je Inter nekoga pobijedio u Ligi prvaka. Doduše, davno je to bilo...
Također, u skladu sa svojom ulogom, tu često navrati i novinski pisac Miljenko Mitrović (kojemu je Večernji list nedavno izdao sjajnu knjigu pa sam, eto, pomislio kako i ove moje kolumne ne bi bilo loše ukoričiti pod istom etiketom) kako bi skupio neke zanimljivosti za one svoje zagrebačke ficleke od kojih bi mogao napraviti još jednu knjigu, posljednja mu je naime sjajna, a kada nema mlade pripravnice iz Kralja Držislava jer presavjesno obavlja svoj posao - prvu jutarnju kavu na toj kultnoj terasi ispijam pokraj odvjetnika i bivšeg predsjednika Vrhovnog suda RH koji slovi kao najbolji student Pravnog fakulteta u povijesti, te da se jedan bivši premijer, njegov tadašnji cimer, uz njega dosta uspješno šlepao za vrijeme studija.
"U istom kafiću najbolji student prava u povijesti i - najgori!", pomislio sam vidjevši odraz nas dvojice u ogledalu iza šanka i, bez puno priče, potegnuo jednu ljutu.
Eh, da, to me podsjetilo: i Vlado Šeks zna navratiti...
Za kraj da se vratim na onog britanskog turista koji je, nota bene, cijelo ovo vrijeme dok ste vi čitali priču o najmanjem zagrebačkom kvartu, s kartom grada u ruci nestrpljivo čekao da mu odgovorim na njegovo prvo pitanje, kako bi me potom mogao zaskočiti i s ostalima. Rekao sam mu - onako prostodušno, sliježući pritom ramenima - kako nažalost ne govorim strane jezike.
"Niti jedan!", podviknuo sam na našem, smatrajući kako je bolje da se obrukam po tom pitanju nego po onima o gradskim znamenitostima koja bi mi zasigurno uslijedila, a u koje ga niti znam, niti želim uputiti.
Nastavio sam stoga hodati prema Charlieju, a njemu sam, za slučaj da želi doživjeti nešto jedinstveno u svijetu, mahnuo da krene za mnom.
Turist je, međutim, pogledom uperenim u svoj pametni telefon krenuo u smjeru Markova trga, ni ne sluteći pri tome kakav doživljaj Zagreba zapravo propušta...
VIDEO Bojana Gregorić Vejzović pokazala kako izgleda kada je sama svoj frizer
ZG najkorumpiraniji grad u jugoistočnoj Europi..