Nada Kobali – heroina avangardnih 80-ih, svaki njezin šešir bio je primjerak art-mode

Potkraj veljače 2016. na sceni HNK Zagreb pripremao je veliki redatelj Paolo Magelli “Ženu” Josipa Kosora. Razgovarali smo dugo, pričali o Kosoru, aktualnim zbivanjima, velikim glumcima. Među ostalim i o prošlosti. Molila sam Magellija da mi usporedi Zagreb kakvog se sjeća iz osamdesetih, kada je prvi put stigao u naš grad (između ostalog da režira spektakularno otvorenje Univerzijade 1987.), sa Zagrebom te 2016. godine, a njegov me odgovor doslovno izuo iz cipela:

– Zagreb me uvijek iznova fascinira. No ovog sam ga puta našao u stanju, kako bi to Kosor rekao, u kojem ga je zahvatila jedna čudna “gripa”, čudna apatija. Ovdje vlada kolektivna depresija. Zagreb je danas tužan grad. Izmlaćen! Gdje su danas predivne žene sa šeširima Kobali na glavi? Izgubio se taj fantastičan duh ovoga grada. Nestaje ta čudesna građanska generacija... – govorio je Magelli i stavio veliku dizajnericu šešira u društvo velikih umjetnika grada Zagreba. Točno tamo kamo ona i pripada.

Pričam tu zgodu njezinu sinu Branku dok pijemo kavicu na Cvjetnom, taman ispred čuvenog salona šešira Nade Kobali, koji danas uspješno vodi njegova supruga Marina Kobali, a on kaže:

– Na sreću, još ima žena sa šeširima Kobali na glavi.

Priča mi kako su turisti proteklih godina otkrili šešire Kobali, nabasaju na njih u šetnji, ali i turistički vodiči ih dovedu i govore o njihovu dućanu kao jednom od najstarijih umjetničkih obrta u Zagrebu. Uz to aktivan je i njihov web-shop pa narudžbe stižu iz cijele Hrvatske, BiH. Austrije... Naravno, malo će tko kupiti šešir da ga ne isproba, ali to su stare mušterije koje točno znaju što žele ili pak naruče nešto što su već isprobali. Branko Kobali je taj koji čuva priču o svojoj mami, čuvenoj zagrebačkoj kitničarki, koja je svojim djelom obilježila i zadužila modni Zagreb. Nada Kobali je iznenada preminula u kolovozu 2019. godine. Bila je subota kada joj je pozlilo, iznenada je završila u bolnici zbog problema sa srcem, drugi srčani udar nije preživjela. A u ponedjeljak se trebala vratiti na posao jer ta, kako smo je zvali, “kiparica šešira” bila je moćna kreatorica i radišna obrtnica i u svojoj 77. godini života. Uvijek je govorila da radi posao koji najviše voli, koji je njezina istinska strast. Na svu sreću, oko sebe je imala uigranu ekipu stalnih suradnika, koji su i njezinoj snahi olakšali preuzimanje posla.

Njezin sin ističe kako u obitelji postoji priča o bakinoj baki koja je šešire navodno izrađivala u SAD-u, kamo je krenula trbuhom za kruhom, pa se vratila u Zagreb. Ali to je ipak neprovjerena obiteljska priča. No, njegova baka, Nadina mama, radila je šešire za krznara Tomića, u onim teškim vremenima poslije Drugoga svjetskog rata, kada joj je suprug stradao na Križnom putu, a ona ostala samohrana majka djevojčice rođene 1943. godine. Uz mamu je i Nada učila o šeširima i uvijek govorila kako ju je upravo mama poučila svim tajnama zanata, u kojem se baš ni jedan korak ne smije preskočiti i zanemariti.

– Težak je to fizički posao – kaže Branko, koji se kao maleni dječak motao po maminoj radionici. Dodaje kako je baka željela da Nada upiše stomatologiju, da bude uspješna i cijenjena, bez novčanih muka u životu. No, Nada je sanjala o kiparstvu, što dokazuje svaki od njezinih šešira, posebno modeli koji su rađeni kao čista avangarda. Nada je upisala studij književnosti, ali kako je njezina majka umrla vrlo rano, u svojim pedesetima, bila je prisiljena ozbiljno zasukati rukave i preuzeti obrt. Sedamdesetih je godina radila i učila u “Šeširu”, državnoj radionici šešira u Ilici, svjesna da mora položiti državni ispit kako bi uspjela samostalno raditi i otvoriti vlastiti salon. Uspjela je 1976., ali salon je bio u Palmotićevoj ulici, skriven u veži, s malenim staklenim izlogom na uličnoj fasadi.

– Bio je to zapravo stan u kojem je mama od jedne sobe napravila salon – kaže Branko, koji je te 1976. godine bio sedmogodišnji dječak. Njegova se baka ubrzo nakon toga razboljela, a Nada je u tim najtežim okolnostima uspjela pokrenuti posao, dizajnirati čuda o kojima je uskoro govorio cijeli Zagreb. I postalo je tada ime Kobali sinonim zagrebačkog stila, koji je živio i u tim socijalističkim vremenima.

Vrlo brzo Nadin je rad prepoznala i struka, postala je članica ULUPUH-a i Zajednice umjetnika Hrvatske, što joj je omogućilo da nastaviti rad kao slobodnjak, obrtnica. U tadašnjoj državi postojao je samo jedan luksuzni lanac dućana – Jugoexport – i on je u pravilu bio prepun Nadinin šešira. To je vrijeme kada je radila i za film i kazalište, ali i kada je jednom zauvijek zasjela na sam vrh umjetničkog modnog dizajna ili, kako je u jednom svom tekstu napisala Ana Lendvaj, legendarna modna kritičarka Večernjeg lista: “Nada Kobali je svoje kreativne vrhunce dosezala upravo unutar ULUPUH-a, koji joj je omogućavao punu dizajnersku slobodu. Ona je bila prava modna heroina avangardnih 80-ih! Sve što je oblikovala bili su rasni primjerci art-mode.”

Bilo je to vrijeme u kojem je Nada Kobali radila šešire za prodaju, ali i čistu avangardu za “svoje” umjetničko i kiparsko društvo. Stoga se zaljubljenici u modu i danas sjećaju njezine kolekcije izrađene od cijevi za kuhinjske nape. Nada je te lake plastične cijevi presvukla bijelom svilom i od njih oblikovala forme nevjerojatnih pokrivala za glavu. U tome joj je pomagao još jedan modni genijalac toga doba, Vladimir Rudinsky, a kada je ta kolekcija pokazana na Tjednu mode 1984. godine, koji je u Zagrebu okupio najbolje modne obrtnike i članove ULUPUH-a tog vremena, ta je kolekcija proglašena – božanstvenom.

No, Nada je uvijek znala da šešir mora biti i vrlo koristan predmet. I dok govorim njezinu sinu o svim predivnim čudima njegove mame koja sam kupovala još od studentskih dana, kada je moju ljubav prema šeširima financirala moja mama, ne zaboravljam spomenuti ni najtopliju kapu koja savršeno štiti moje sinuse. On kaže kako šešir uvijek mora biti i koristan, ljeti nas štiti od sunca, zimi od hladnoće. Pitam ga koliko je, i je li uopće, tehnologija promijenila izradu šešira, a on odgovara – minimalno. Bio je to i ostao težak fizički rad. Treba za svaki model pripremiti materijal (napariti ga da postane podatan za oblikovanje), zatim ga navući na kalup, pa rastegnuti, izglačati... Tek je tada spreman da mu dizajner udahne “dušu”, podari mu konačan oblik dizajnerske i umjetničke vrijednosti. Branko objašnjava kako se šešir nosi na dva načina:

– Neki ga nose da ih šešir sakrije, neki da ih istakne, a oni najspretniji znaju odlično kombinirati ta dva principa.

To nas, naravno, dovodi do priče o mnogim slavnim damama koje svoj stil ne mogu zamisliti bez šešira Kobali, a od svih njih u posljednje je vrijeme najviše pozornosti javnosti privukla supruga predsjednika Milanovića, dr. Sanja Musić Milanović. Sve je počelo veličanstvenim šeširom koji je nosila u Sinju, na Alki 2020. godine, uz ljubičastu haljinu. Branko s osmijehom pita: “A kako bi drukčije preživjela kolovoz u Sinju?” Isto toliko divljenja, ali i polemika, izazvao je šešir koji je nosila prošlog rujna na pokopu britanske kraljice Elizabete II.

– Ne shvaćaju ljudi da šešir nije samo ukras na glavi nego i da se nosi zbog potrebe, kad je hladno, kad je vruće, ali i da postoje prigode u kojima je on obavezan – objašnjava Branko i razrješava polemike oko šešira predsjednikove supruge. Kaže kako to nije bila tokica s tilom, jer to nose oni najbliži pokojniku, koji su u najdubljoj koroti. Dr. Musić Milanović nosila je malen šešir kojim je na najbolji mogući način, jer je bio diskretan, pokazala poštovanje.

U jednom smo trenutku shvatili da bismo o šeširima mogli nastaviti satima, možda i danima, dok se prisjećamo, primjerice, godina kada je Nada Kobali inspiraciju pronašla u Japanu, pa je radila japanske kapice sa šiltom. U Japanu je to bilo muško pokrivalo, a u njenoj izvedbi s malim šiltom i uskom trakicom ispod brade postala je kapa za kojom su ludovale baš sve naše glumice. Sjetili smo se i džokejskih i motorističkih kapa, potom onih od tvida koje su “mirisale” na Pariz, pa malenih šešira u kojima je bio živ austrougarski štih... Branko se sjeća kako je posao procvao kada je uspjela salon preseliti u Bogovićevu. Bilo je to 1995. i tamo su ostali do 2005., kada su se preselili u sadašnji salon na početku Oktogona sa strane Cvjetnog trga. A od tužnog ljeta 2019. šeširi, dizajn i cijeli posao u sigurnim je rukama Marine Kobali.

Jadranka Kosor na sam spomen imena Nade Kobali kaže kako je to bila predivna umjetnica i divna žena, a svaki njezin šešir najbolji i najljepši. Govori bivša premijerka kako je šešire počela nositi davno, iz zdravstvenih razloga, ali su upravo šeširi Kobali prerasli u njezinu veliku ljubav, najvažniji detalj njena imidža, kojem je naučila prilagoditi svu ostalu odjeću, da sam šešir zablista. I danas pomno čuva sve šešire Kobali i kaže: “Sve ih i dalje nosim.”

No, koji joj je najdraži? E to je već jako teško pitanje jer za jedan je ljetni šešir inspiracija bio poznati film “Moja Afrika”, a velik dio njene kolekcije nastao je u vrijeme njena aktivnog bavljenja politikom, posebno kada je bila na visokim funkcijama i kada joj je Nada Kobali radila šešire za neke strogo protokolarne prilike. Jedan od njih bio je šešir, za koji ipak kaže da joj je najdraži, koji je nastao za posjet britanske princeze Anne Hrvatskoj:

– Sjećam se kako sam joj bila domaćica tijekom posjeta udruzi Krila, kao i toga da je Nada šešir radila u zadnji čas. I tada se dogodilo da mi je prišla jedna dama iz princezine pratnje i rekla kako princeza pita gdje sam kupila šešir. Sve sam joj objasnila i čim sam stigla kući, nazvala Nadu. Sjećam se kako je bila sretna – prisjetila se Jadranka Kosor.

VIDEO Jelenu Balašević uznemirile vijesti o majci Oliveri: Bila sam za volanom, doživjela sam užasan stres