Nadrastao je vrijeme i podneblje, pa i političke okvire iz kojih je potekao

Pripremajući nedavno glazbeni postav velike izložbe “Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost” u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt i veliki tekst o šezdesetima za popratni katalog izložbe, dakako da sam se dotaknuo i Olivera Dragojevića i Zdenka Runjića. Naime, Oliver je nakon stažiranja u splitskim Batalima samostalno debitirao upravo na Splitskom festivalu 1967. s Runjićevom pjesmom “Picaferaj”.

I upravo je zbog tog jubileja lani slavio 50 godina karijere i 70. rođendan na velikom koncertu u Areni Zagreb. No, iako je odrastao i prve glazbene poteze napravio u šezdesetima, Oliver je zapravo bio “proizvod” sedamdesetih godina. Proizvod i jedan od važnih kotača estrade koja se upravo u tom desetljeću profesionalizirala, postala dohodovna industrija i iznjedrila fenomene poput Bijelog dugmeta na rock-sceni i Olivera u idiomu zabavne glazbe.

Dakako, bilo je i mnogih drugih, ali ovo dvoje, svaki na svojoj strani, radili su netipične poteze, objavljivali netipične pjesme i nikako se nisu uklapali u dotadašnje stanje. Stoga nije čudno da su baš Oliver i Dugme “izdržali” do dana današnjeg i iza sebe ostavili popudbinu pjesama i nasljeđe koje se upisalo kao redoviti i obožavani cargo teret u trajnoj emocionalnoj prtljazi najšire publike.

Punokrvni glazbenik
Tada hrvatske i jugoslavenske, a kasnije i regionalne, jer Olivera Dragojevića čuo sam na uličnim kazetofonima i radijskim programima u beogradskoj Knez Mihajlovoj ulici jednako kao i kod nas. Upravo to što je prerastao lokalne okvire Splita, Dalmacije, Hrvatske i Jugoslavije, činilo je, i još čini, Olivera fenomenom koji je nadrastao vrijeme i podneblje, pa i političke okvire, iz kojih je potekao.

Dapače, sluša ga hrvatska dijaspora – preciznije je reći dijaspore, jer slušaju ga i svi drugi – jer dobra pjesma, a pogotovo njegov nenadoknadiv glas, nadilazi svakodnevne dnevnopolitičke i okoštale kulturološke okvire. Stoga nije čudno da se u zluradim komentarima budala u hrvatskim medijima pojave oni tipa “više jugoslavenski nego hrvatski pjevač”, a u srpskim krene priča “znači li to da definitivno neće održati koncert u Beogradu?”.

Normalnoj većini najbolje je na Twitteru s podrškom nekoliko tisuća ljudi odgovorio srpski glumac Nikola Kojo riječima: “Ovakvo smeće živi pored vas. Mislite o tome.. Zbogom divni, Olivere, koje god da si vere i nacije.”

Jer, budala ima svuda, a ovakvih pjevača poput Olivera rijetko se nađe.

To i jest glavni razlog što je Oliver svoje dugo tranzicijsko razdoblje od tinejdžera zaljubljenog u glas i zvuk Raya Charlesa, Batala, Splita, Dalmacije, Jugoslavije do samostalne Hrvatske prošao bezbolno, putem samo kupeći novu publiku.

Stoga je upravo on imao prava reći nakon katastrofalnog razglasa na koncertu Raya Charlesa u Splitu: “Niti je on nas vidio niti smo mi njega čuli.”

Oliver Dragojević prije svega je bio punokrvni glazbenik, pravi “muzikant”, zaljubljen u tipke klavira i muzičare s kojima je surađivao. Ne znam ni jednu drugu domaću zvijezdu te veličine kojoj su glazba i prateći glazbenici bili na prvom mjestu. Do te mjere da, kad smo jednom radili intervju u Splitu, a ja stigao s koncerta Boba Dylana u Parizu, prvo što mi je rekao bilo je: “Kakav mu je prateći bend? Čuo sam da su izvrsni.”

Nakon toga sve je lako i jasno. Oliver Dragojević bio je izvanserijski pjevač, sveto trojstvo duše, glasa i tijela, interpretator koji nije napisao puno vlastitih pjesama, ali je sve koje je otpjevao prisvojio i posvojio u tolikoj mjeri da većina ljudi i ne zna tko su im autori. Bez obzira na to koliko se Oliver trudio korektno objašnjavati po medijima i poimenice navodeći tko je radio glazbu, a tko tekst. Naime, sve su te pjesme Oliverove, osim Zdenka Runjića, koji je obilježio prvi dio njegove karijere i s kojim je snimio dvjestotinjak pjesama – trećinu svih koje je Runjić napisao – u prvom razdoblju najvećih uspjeha sedamdesetih godina. Upravo zato onoj staroj izreci “na muci se poznaju junaci” treba dodati “i pjevači”.

Jer, čekati da ti pjesme kakve želiš padnu s neba i tražiti autore nije nimalo lako, a od svih domaćih pjevača upravo se Oliver, kao ultimativna zvijezda, odlučio na hrabar raskorak s dotadašnjom karijerom i od “Cesarice” 1993. riskantno okrenuo drugačijem zvuku.

Što je najzanimljivije, “Cesaricu” zamalo i nije otpjevao.

Naime, u prvoj verziji pjesma mu se nije sviđala, pa je bila “prodana” Vinku Coci, i tek nakon što je u zagrebačkom studiju “Rokoko” Želimira Babogredca napravljen novi, elegantniji i svečaniji aranžman, te poseban uvod koji mu se svidio, Oliver ju je snimio i krenuo u novu fazu karijere koja je iz temelja izmijenila njegov dotadašnji estradni put i pravila domaće estradne scene.

Nitko, ali doslovno nitko osim njega nije se usudio toliko, “iz temelja”, promijeniti prijašnju sliku o sebi i krenuti u neka nova svitanja.
Poslije “Cesarice”, pa zatim albuma “Neka nova svitanja” snimljenim s producentom Dinom Dvornikom, znao je Oliver – dakle, prototip Dalmatinca kojeg su voljeli svi bez obzira na lokalne posebnosti – snimiti i besprijekornu slavonsko/mađarsku pjesmu “Jesen stiže, dunjo moja” za televizijsku seriju “Duga mračna noć”, i nakon “Uzalud vam trud svirači” Prljavog kazališta pokazati koliko se lokalni folklor može i treba izmiještati u širi kontekst.

Taj širi kontekst doveo ga je do suradnje s najboljim domaćim i inozemnim glazbenicima i koncerata u pariškoj Olympiji, londonskome Royal Albert Hallu, newyorškom Carnegie Hallu, Operi u Sidneyu, u Moskvi i Las Vegasa, i svuda je publici pokazao što za njega znači – sreća. Jednako kad je nastupao u prestižnim svjetskim dvoranama i kad je sa slavnim trubačem i dobitnikom nekoliko nagrada Grammy Antoniom Serranom, koji je na Korčulu dolazio samo radi njega, nastupao na malom jazz-festivalu u Veloj Luci.

Pjevački gušt najbitniji

Oliver Dragojević jedan je od onih rijetkih glazbenika na domaćoj sceni koji je u 50 godina karijere iza sebe ostavio više od 40 albuma i za to primio desetke nagrada Porin. Ali, ni sva ta priznanja ne mogu, a i ne trebaju, objasniti Oliverovu tajnu.

Riječ je pjevačkoj osobnosti koja je od 1974. godine i pobjede na Splitskom festivalu s brzopoteznim hitom “Ča će mi Copacabana”, pa zatim s mnogo sofisticiranijom Runjićevom pjesmom “Galeb i ja” iduće godine, pokazivao da mu je glazba i pametni razvoj vlastite karijere ostao na prvom mjestu, pri čemu je njegov pjevački gušt odnosio pobjedu nad estradnim stereotipima.

Jer, kao što je pjesma “Galeb i ja” tek godinama poslije proglašena najboljom u povijesti Splitskog festivala – premda je tada dobila samo nagradu za Oliverovu izvedbu – tako i Oliverova karijera njegovim odlaskom ostaje jedna od onih neponovljih, jedinstvenih priča koje se ne mogu nadmašiti. 

>>Pogledajte video o velikanu hrvatske glazbe Oliveru Dragojeviću