Dva puta je osječka književnica Ivana Šojat osvojila nagradu Ranko Marinković na Večernjakovom natječaju za kratku priču. Prvi put 2015. s pričom "Hrabrost", drugi put 2019. s pričom "Ponori". Tako da je čitatelji Večernjeg lista dobro poznaju, čak i ako nisu posegnuli za nekim od njenih deset do sada objavljenih romana. Za jedan od prvih, koji će zasigurno na njenom književnom putu ostati kao vodeni žig jednog dokazanog talenta, "Understadt", još je 2010. ovjenčana nagradom Vladimir Nazor. Nakon što se ponešto od ovog nabrojilo, nikome nije trebalo biti iznenađenje da je 15. prosinca u Hrvatskom državnom arhivu proglašeno da je roman "Sama" dobitnik književne nagrade Fric, koju novine 24sata organiziraju tek sedam godina. Nagrada je, i u tom za život jedne takve inicijative ipak kraćem vremenu, uspjela steći reputaciju jedne od najvažnijih proznih nagrada na prostoru širem i od Hrvatske i samoga hrvatskoga jezika. Kako je Fric nadimak Miroslava Krleže, čini se da nagrade s imenima hrvatskih klasika vole ovu osječku književnicu srednje generacije. No Ivana Šojat, iako će uvijek iskazati poštovanje prema svima koji su je na taj način počastili, nikad ne povjeruje da je to važnije od književnosti same i nikad u književnoj javnosti ne igra ulogu favorita.
Međutim, gore navedeni naslovi njezinih proza (Hrabrost, Ponor, Sama) mnogo govore o njoj samoj i neobuzdanoj energiji koja je nosi kroz život. U bilješci uz knjigu "Sama" pronaći ćemo recimo sljedeće: rokerica, darkerica, grljiteljica i zaštitnica stabala, pasa, nejakih, svih živih, pasionirana čitateljica crnih kronika i analitičarka psihoza, trauma i oblaka… sudjelovala je u ratu, glačala rublje za druge, bila sudski tumač u Belgiji, vozila se u tenku i oklopnom transporteru, naučila jahati konje, penjala se po brdima, učila mačevanje, vrtlarenje, veslanje, pecanje, kopala po arhivima i zemlji, družila se s travarima, biciklom zalazila u ritove, pjevala u rok-grupama, ali i opernom zboru HNK-a u Osijeku. Nedavno je upisala i studij filozofije i povijesti umjetnosti u Osijeku. Jednu epizodu s pokušajem aktivnog bavljenja politikom ne spominje jer je, srećom, kratko trajala da bi naštetila njezinom književnom integritetu.
Nagrađeni roman "Sama" ispričan je utišanim glasom 38-godišnje pripovjedačice Mirne kojoj, na prvi pogled, autorica posuđuje samo jedno od svojih lica, ono književne prevoditeljice. A kako je Ivana Šojat na samoj dodjeli nagrade ispričala da se roman oteo svojoj prvoj sudbini, sutradan smo je upitali da nam tu okolnost pojasni.
"'Sama' je trebala biti roman za mlade radnog naslova 'Moja ogledala'. Trebala je to biti priča o djevojčici na pragu puberteta, jedinici roditelja kojima se brak raspada, roditelja koji su se nekoć, po pričama svjedoka, silno voljeli, kojima je kći bila plod te neizmjerne ljubavi. Trebala je to biti zapravo (pre)česta priča o djetetu koje do neke dobi sluša kako je lijepo na mamu, a pametno na tatu. Recimo. A onda krenu roditeljske svađe, pa mama postane 'ružna, debela krava', a tata 'kreten'. Roditelji se gađaju verbalnim projektilima ne shvaćajući da tim riječima identitetski ubijaju dijete u pojam.
Dakle, roman je inicijalno trebao govoriti o anoreksiji i problemu s kojim se susreću brojne tinejdžerice. A onda su mi se pootvarale neke traume, posred lica me oplelo ono o čemu čitam prečesto po novinama i portalima: obiteljsko nasilje. Nazvala sam zato svoju urednicu, Nives Tomašević, i rekla joj: 'Gle, ili će ovo biti roman za odrasle ili ću se morati jako obuzdavati da ostanem na terenu prihvatljivom mladima, njihovoj psihi.' Nives je rekla: 'Samo piši bez obuzdavanja!'"
I tako je nastao roman koji je, kako kaže, "konačni naslov dobio u trenutku izlaska fenomenalne pjesme Damira Urbana: 'Sama'."
Pokretač socijalne dinamike u priči, odnosa između Mirne, njenih roditelja, prijatelja, okoline, njezin je razvod. Ivana otkriva i svoje životne reference:
"Da, razvodila sam se. Dvaput. I time postala sumnjiva pred očima javnosti. Ne samo sumnjiva, nego i jedina odgovorna, roba s greškom."
"Nije valjala, pa ju je 'onaj njezin' ostavio", najčešći je komentar što ga čuje ili čita u komentarima anonimnih o sebi.
"Razvod je izuzetno bolan čak i kad je sporazuman. Kako Urban neizravno veli u pjesmi: razvod je padanje gnijezda sa stabla, urušavanje kuće čijoj smo se gradnji posvetili. U cijelom kaosu posvemašnjeg razočaranja, razvod iziskuje i razboritost ako su se u toj zajednici rodila djeca. Moraš se suzdržati od ogorčenih komentara, blaćenja, gađenja sad bivšeg partnera, osobe čiji genetski kod čini polovicu genetskog koda tvog djeteta…"
U knjizi je 38-godišnja Mirna, raspuštenica bez djece, u korelaciji s majkom, mrtvom bakom, prijateljicom, a na pitanje o poziciji kćeri, da li ju je osobna povezanost sa ženskim odraslim djetetom naveo na kopanje po traumi da bi se prekinula ta međugeneracijska linija krivnje i nesreće za iduću generaciju mladih žena, spisateljica posredno otkriva i postavke svoga neplakatnog feminizma: "Imam kćer i dvojicu sinova. Odgajala sam ih u poštovanju života kao pojavnosti, bez obzira na spol ili obličje u kojemu se taj život utjelovio. Moji sinovi poštuju svoje djevojke, sudjeluju u svim kućanskim poslovima. Moja kći zna da nije ničije vlasništvo i da ljubav nije svojatanje. Ponosna sam na nju, jer izrasla je u snažnu, pametnu, obrazovanu, pristojnu, lijepu i samostalnu mladu ženu koja zna da u životu može birati i da se mora boriti za svoje izbore."
Za ovu njenu čitateljicu jako je važan lik iz jedne od sporednijih linija romana, Mirnine susjede s gornjeg kata kojoj nije bilo moguće pomoći da se spasi od nasilja. Ona u romanu nema ime:
"Poznajem i previše 'Božinih žena' kojima je iznad svega najvažnije 'biti nečija žena', koje su iz palete identitetskih odrednica odabrale samo tu. Zato Božina žena u mom romanu ni nema ime. Drugi je razlog njezinoj bezimenosti taj što živimo u društvu koje se na neki način (nekad otvoreno i neobuzdano, nekad pritajeno) divi nasilnicima na svim poljima društvenog života. Poznajem žene koje se naočigled suše, iščezavaju u ulozi sluškinje koja svako suprugovo nasilje opravdava nečim: njegovim umorom, njezinim neizvršavanjem kućanskih obaveza… To su žene koje su napamet naučile ženama stoljećima nametanu formulu za kalupljenje ženskog života, sudbine: rođenje, neko temeljno školovanje, brak, djeca, unuci, smrt. Naime, žena koja ne ispuni neku od tih stavki nije žena, nije kraljica. 'Božine žene' trpe sve zbog forme, zbog te famozne 'bračne zajednice'. Živimo u društvu koje preko svojih malih poklisara razvedenu ženu uvijek pita: 'Pa je l' te tukao?' Valjda zato što bi se time još nekako društveno mogao i opravdati taj 'strašan čin' rasturanja 'svete bračne zajednice'. Tu bi valjda mogao čučati nekakav strah od smrti batinama. Valjda. Jer, sve drugo žene moraju progutati, oprostiti, ostati uz svog 'zaštitnika', čak i ako on nesmiljeno pije, kocka se, kurva, drogira. Fasada se, naime, uvijek dade obnoviti. A fasada je najvažnija. Valjda. Tu je još jedna meni izuzetno zanimljiva pojava: za preljub je uvijek kriva 'ona druga', nikad muškarac, oženjeni pater familijas. Uvijek je 'falinga' u ženi. Ona zakonita nije bila dovoljno dobra, a ona druga je kurva."
"Sama" je roman o ženama, ali ne nužno i ženski roman. Ivana Šojat pokušava se izboriti s kojekakvim životnim i književnim partikularizacijama. Pa i onom spolno-identitetskom, kada se primijeni na književnost. U "Samoj" to joj uspijeva. Kako je u životu, to zna sama.