Nikada nije pomislila da bi, da je ne bi smatrali površnom, posao odvjetnice trebala raditi tako da izgleda poput muškarca. Bez prepoznatljive plave valovite bob frizure, diskretne šminke i decentnih, ali ženstvenih odijela koje uvijek kombinira s visokim potpeticama. U mladosti, doduše, nikada nije ni pomislila da će se baviti pravom, i to kaznenim, jer su prvi izbor zagrebačke srednjoškolke iz XVI. gimnazije bili književnost, povijest umjetnosti i engleski jezik, ali o tome ćemo koji redak kasnije.
Upravo taj model, da žene nastoje što više nalikovati muškarcima, prevladavao je dok je Jadranka Sloković, uspješna zagrebačka odvjetnica i prava dama, radila kao braniteljica na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu.
Video: Toruk – Prvi let izvodit će Cirque de Soleil u Areni od petka do nedjelje
- Nikada mi nisu bile ideal žene koje su radile u tužiteljstvu u Haagu. Većina ih je imala sijedu kosu, izrazito kratke muške frizure, bile su bez trunke šminke, odjevene u toge i s potpuno ravnim cipelama. Premda toge volim jer su savršena odjeća za sud. Namjerno su izgledale kao muškarci jer su smatrale da tako djeluju ozbiljnije i posvećenije poslu od onih koje su imale uređenu kosu i koje su bile našminkane. Meni, s druge strane, nikada nije palo na pamet da svoj posao radim tako da izgledam kao muškarac. I u Haagu sam nosila najviše potpetice, štikle od deset centimetara koje obožavam i, kao i uvijek, bila sam našminkana. Jedino sam kosu vezala u rep zbog stalne kiše i velike vlage koja nije “dozvoljavala” frizuru – kaže nam Jadranka Sloković, koja je, osim po karijeri odvjetnice za kazneno pravo, poznata i kao žena s puno stila koja odlično izgleda.
Kada s (nekad) moćnim, a sada posrnulim klijentima, od Ivice Todorića, Ive Sanadera, Milana Bandića... ulazi u zagrebačke sudnice ili ih pak posjećuje u remetinečkom pritvoru, uvijek je iznimno elegantna. Kao da je netom izašla iz frizerskog salona i omiljenih pariških butika.
- Frizeru idem samo jednom tjedno, i to svakog ponedjeljka u 16 sati. Kod mog Mile Santinija. Moja se frizura ne smije češljati, samo je ujutro “skuštram” i ona se vrati. A šminkanje? U tome sam ekspert, u 15 minuta mogu biti tip-top spremna. Kad je moj Filip bio mali, šminkala bih se u autu na svakom semaforu, do suda bih bila potpuno našminkana (smijeh) – prepričava nam u svojem lijepom stanu ponad Britanca, koji dijeli sa životnim i odvjetničkim partnerom Čedom Prodanovićem. Kada dođete k paru Sloković-Prodanović, na stubama će vas prvo dočekati punašna pomeranka Ruby, koja će zvonko lajati sve dok se s njom malo ne pomazite. Na vratima će biti Čedo Prodanović, dok će se Jadranka Sloković pojaviti tek koju minutu kasnije, kad završi s procesom uljepšavanja prije fotografiranja uoči intervjua. Obvezno ćete biti ponuđeni džin-tonikom, a imaju najbolje džinove s raznih strana svijeta. Ako pušite, moći ćete zapaliti cigaretu i vrlo brzo i ugodno započet ćete razgovor s odvjetnicima koji su vrlo ljubazni domaćini. Jadranka će napomenuti da je u velikoj gužvi i da jedva sve stiže, a na našu opasku da se na njoj stres i velika užurbanost uopće ne vide, Prodanović će duhovito dobaciti “ali može ona izgledati i još bolje”...
Jadranka Sloković rođena je i odrasla u centru Zagreba; živjela je u Zvonimirovoj, Držićevoj i Haulikovoj ulici. Starija je kći pilota i medicinske sestre. Za svoje će roditelje reći da su imali savršen brak, a ona i mlađa sestra, dodat će, čarobno i beskrajno sretno djetinjstvo u obitelji u kojoj su bile pažene, zaštićene i voljene. Otac Istranin i majka Dalmatinka upoznali su se u Zagrebu nakon Drugoga svjetskog rata, obitelj je materijalno prilično dobro živjela, ali mlada Jadranka relativno rano htjela je postati svoj čovjek pa je povremeno radila već od srednje škole.
- Išla sam u englesku gimnaziju pa sam se rano počela baviti prevođenjem. Prevodila sam Sylviju Plath, Johna Updikea, pisala pjesme. Tko je išao u Beč, taj mi je donosio nove knjige. To su bila druga vremena, bez interneta, Amazona... – otkrila nam je odvjetnica svoju ljubav prema književnosti. Iako je bila uvjerena da će se u životu baviti književnošću ili engleskim jezikom, u jednom je trenutku pomislila da je u tim područjima dovoljno naučila pa je odlučila krenuti u neko novo. Pravo joj je kao društveni fakultet bilo intrigantno i zanimljivo pa je odlučila da to bude njezin izbor. Istodobno je spremala prijamni i za Medicinski fakultet, ali u konačnici je zaključila da joj je pravo ipak najbliže. Već s 23 godine, a sada će reći da je to bilo prerano, udala se za svoga prvog supruga, književnika Branislava Glumca. S njim je dobila sina Filipa, a u trudnoći je na staroj “biserici”, u krevetu, jer je morala čuvati trudnoću, pjesmu po pjesmu prevodila svoju omiljenu pjesnikinju, Amerikanku Sylviju Plath.
- Kako mi je prvi muž bio književnik bez redovitih primanja, a ja sam se bavila prijevodima, netko je morao početi redovito zarađivati. Stalno smo bili u situacijama da smo morali birati koji ćemo račun platiti. I onda sam rekla; idem raditi – opisala je početak karijere i dodala da je prvo otišla za pripravnika na sud, a potom u tužiteljstvo.
- U početku mi se posao u tužiteljstvu nije sviđao, nije mi prolazio taj strogi hijerarhijski ustroj i ideja o ograničenoj samostalnosti zamjenika tužitelja i mislila sam da neću izdržati. Ali imam neku dobru prirodu da sve što radim ili volim ili zavolim. U tužiteljstvu sam naučila posao, ali onda je došla 1991. U to vrijeme vodila sam grupu za privredni kriminal, međutim ‘91. u Općinsko tužiteljstvo došao je novi tužitelj, koji se s kaznenim pravom nije do tada previše bavio. Počeli su se kontrolirati stari spisi i preispitivati stare javnotužiteljske odluke. Jednog dana novi me je tužitelj pozvao i rekao mi da skrivam komunjare u KTR-u, a to je bio upisnik za prijave koje su bile toliko neosnovane da se nisu ni pisali odbačaji. Pronašao je spis o nekom prastarom kreditu koji je Grad Zagreb dao Elanu, o kojem je odluku donijela Mirjana Jakelić koja je početkom 90-ih bila u Pokretu za Jugoslaviju, što je njega očito isprovociralo. Optužio me da sam sakrila taj spis, rekao da do 12 sati moram podnijeti zahtjev za provođenje istrage, zatražiti za nju istražni zatvor i obavijestiti o tome medije. Kako sam bila uvjerena da nema temelja za kazneni progon protiv te osobe, rekla sam da mi to ne pada na pamet i do 12 sati podnijela sam zahtjev za vlastito razrješenje. Tako sam otišla u odvjetništvo... – opisala je svoj karijerni put i dodala da joj je to bila teška, ali odluka koju je morala donijeti. Iako je bilo vrijeme rata, muž je bio bez posla, imali su malo dijete, sestra je bila bez posla, sestrin muž također... nije pristala, nastavlja, raditi u takvim okolnostima.
- Koliko god mi je bilo teško u početku, bila sam presretna što sam napustila tužiteljstvo. Taj osjećaj slobode bio je nevjerojatan. Isti taj čovjek jednog je dana sazvao konferenciju za novinare, postrojio cijelo tužiteljstvo i rekao: “Ovo su komunjare, neki od njih su i Srbi, ali ova država dopušta im da rade”. E, to je bila nepodnošljiva situacija. Tim više što je uglavnom bila riječ o mladim ljudima koji ni na koji način nisu bili involvirani u bilo kakve političke procese i koji su svoj posao radili vrlo predano i odgovorno – prisjetila se. Tada je veći broj tužitelja izbačen iz tužiteljstva, dio nas otišao je dragovoljno, nastavila je, a manji dio je ostao. Na taj je način, dodala je, tužiteljstvo potpuno devastirano. Upravo iz tadašnjeg tužiteljstva potekla je cijela garnitura današnjih kaznenih odvjetnika – istaknula je odvjetnica. Dok je radila u tužiteljstvu, upoznala je i Čedu Prodanovića koji je bio općinski tužitelj. Razvela se krajem devedesetih, a kao trenutke kada je bila najsretnija u životu ističe upravo odlazak iz tužiteljstva i rođenje sina Filipa, iako ne tim redom.
- Čedo i ja odlično funkcioniramo, on je prije svega dobar čovjek. I dobro se snalazi u kriznim situacijama, zna okrenuti lošu situaciju u svoju korist. Kao i svi blizanci, posjeduje neku lakoću postojanja – skladan je život dvoje odvjetnika.
Jadranka Sloković 1996. otišla je u Haag, branila je braću Kupreškić, Matu Laušića, Peru Skopljaka... Kasnije s Prodanovićem Čermaka i Ademija. – Za Kupreškiće sam od početka suđenja bila uvjerena da su nevini, zato je bila velika satisfakcija kada im se nakon četiri godine suđenja predsjednica žalbenog vijeća ispričala rekavši da je njima kaznenim postupkom nanesena velika nepravda – dometnula je. Čak joj je i haaški tužitelj Frank Terrier nakon oslobađajuće presude napisao pismo rekavši da je oslobađajuća presuda pravedna. A što kada zna da je klijent kriv, i pita li uopće svoje klijente jesu li počinili djelo za koje ih se tereti?
- To nije problem odvjetnika. Sud je taj koji odlučuje o krivnji i presuđuje. U kaznenom pravu odvjetnički posao svodi se na nastojanje da se kazneni postupak provodi zakonito uz osiguranje svih onih prava okrivljenika koja mu zakon daje. I sudac je nekad dužan donijeti oslobađajuću presudu znajući da je okrivljenik kriv, ali nema dovoljno dokaza da bi ga proglasio krivim – objasnila je. Od klijenata traži da je upoznaju sa svim činjenicama važnim za obranu, a vrlo su rijetki oni koji priznaju da su počinili neko djelo. Najčešće su u velikoj zabludi da ćemo biti više na njihovoj strani i da ćemo ih srčanije braniti ako nas uvjere da su nevini. To je, naravno, puka zabluda. I krivce i one koji to nisu odvjetnici brane jednako profesionalno. Svaka stranka ima pravo na našu potpunu i bezrezervnu lojalnost i vjernost bez obzira na stanje spisa. Odvjetnik je dužan preuzeti obranu uvijek kada se to od njega zatraži bez obzira na to koliko bio težak predmet, koliko bile male šanse za uspjeh i bez obzira na javno mnijenje i odium u javnosti. Često animozitet koji u javnosti postoji prema okrivljeniku prenosi se na nas branitelje pa smo suočeni s raznim neugodnim reakcijama pojedinaca, od prijetećih pisama do vrijeđanja. Branitelj je jedina osoba koja je uvijek na njegovoj strani – opisala je odvjetnički način rada. Iako su odvjetnici percipirani kao bogati ljudi, ona napominje da se od kaznenog prava nitko nije obogatio, ali da se od tog posla može pristojno živjeti.
- Nikada nisam zastupala državu ili neku državnu tvrtku. Kazneno, za razliku od trgovačkog prava, posao je s privatnim osobama, predmeti godinama traju i u pravilu je strankama vrlo teško plaćati odvjetničke usluge – rekla je. Posao odvjetnice i dalje joj je zanimljiv i izazovan, a sudnica i dalje pruža onaj potrebni adrenalin i strast jer se upravo u sudnici odvija posao kaznenog odvjetnika. Potrebno je znanje, koncentracija i svakodnevna ozbiljna priprema da bi se suvislo reagiralo na događanja u sudnici. U sudnici je najčešće, reći će, u svojoj uniformi; odijelima i košuljama. Svoj stil naziva čistom klasikom koja se temelji na crno-bijelim kombinacijama, hlačama, pokojoj haljini, ali i trapericama koje nosi u slobodno vrijeme.
Modu volim. Uživam u lijepim stvarima kao što uživam u dobroj knjizi, muzici, slici. I moda je umjetnost. To nije konzumerizam i potreba za posjedovanjem, nego neka trajna želja za lijepim – rekla nam je dodajući da kondiciju, ali i liniju, premda nije sklona debljanju, nastoji održavati trčanjem i jogom. I najteže situacije u životu prošla je trčeći jer trčanje, dodaje, bistri glavu i smanjuje stres. Kada danas rezimira svoj život, kaže:
Nije loše!
A za čim žali?
Ni za čim previše. Živim onako kako sam sama izabrala. Ono što mi trajno nedostaje je više vremena – kaže J. Sloković.
Bilo je ozbiljnih situacija, drastičnih poteza, bilo je poraza, ali i zvjezdanih trenutaka. U suštini sam zadovoljna, volim svoj posao i od njega mogu živjeti. Da su okolnosti bile drukčije i da sam ostala u tužiteljstvu, imala bih sigurno više vremena za obitelj i za bavljenje nekim drugim stvarima koje me zanimaju. Morala sam doista vrlo naporno raditi da opstanem u odvjetništvu. To je i dan-danas posao bez radnog vremena, često se radi vikendom, odustaje se od planiranog godišnjeg odmora. I sigurno je da nisam mogla biti uz svojeg sina uvijek kada sam mu bila potrebna. Srećom, imao je dobrog oca koji je bio uz njega kada ja to nisam mogla. To je cijena mog posla. Nema idealne situacije, nužni su stalni kompromisi – zaključila je odvjetnica.
Pogledajte video: Najveće hrvatske zavodnice
stara isplasticarena hijena zabrijala da je influencerica pa placa promo clanke o sebi.