Voditeljica Akademije autogenog treninga, ambasadorica Europske udruge za borbu protiv raka dojke “Europa Donna”, spisateljica i humanitarka Josipa Pavičić Berardini dobila je svoju najtežu životnu bitku – onu protiv raka. Suočivši se s dijagnozom karcinoma dojke u 35. godini osjetila je strah i tugu – zbog liječenja koje je čeka, zbog najbližih, zbog brige za djecu…
A zatim je odlučila da će slušati svoje tijelo i voljeti sebe, a karcinom prihvatiti kao dar. Bio je to prvi od šest koraka prema izlječenju koje je iskreno, emotivno i s mnogo snage i hrabrosti opisala u knjizi “Šest milimetara”, svojoj intimnoj ispovijesti.
Danas je zdrava, a bolest ju je navela da apelira na žene da redovito rade ultrazvuk i mamogram grudi. Otvoreno govori o svojoj borbi, boli, prihvaćanju, odnosu prema sebi i drugima i liječenju do konačne pobjede. Širom Hrvatske drži predavanja na kojima u neposrednom razgovoru s ljudima nastoji podići svijest o prevenciji.
- Ja prije uopće nisam znala tko sam, što sam i što želim. Uopće se nisam voljela. Takav je bio moj život prije dijagnoze. I onda sam otkrila da imam rak, onaj rak od kojeg ljudi svakodnevno umiru. Pisanje je bilo tek dio procesa koji sam prošla, a bolest me je zauvijek promijenila. Kada vam bolest pokuca na vrata, to samo znači: Hej, ne možeš dalje ovako! Moraš nešto promijeniti!
Zašto ste se odlučili na turneju na kojoj u neposrednom razgovoru s ljudima širom Hrvatske otvoreno govorite o svojoj borbi s karcinomom?
Moj glavni zadatak kao ambasadorice udruge Europa Donna Hrvatske upravo je edukacija i podizanje svijesti o raku dojke, jer to itekako može pomoći i utjecati na prevenciju. Prošla sam više od 50 gradova i mjesta u Hrvatskoj i moram priznati da sam se puno puta susrela sa ženama od kojih većina ima jedno uvriježeno razmišljanje, a to je da, kad se dogodi rak da je to jednako smrt. A ne mora biti tako. U slučaju karcinoma dojke, dolazak na vrijeme znači spasiti život. Zato je važno da to žene znaju i da se pregledavaju redovito, barem jednom godišnje.
Je li upravo to bio jedan od razloga zašto ste uopće počeli pisati knjigu?
Iskreno, ja uvijek kažem kako smo mi ljudi različiti. Kada netko nije dobro, poseže svako malo za frižiderom, netko se napije, netko se izolira. Ja sam u trenucima kada sam bila u nekakvom problemu, situaciji, čak i kada sam bila presretna, uvijek pisala. Počela sam pisati ponajprije kako bih sebi pomogla, i to od prvog trenutka, od onog šoka kada sam doznala dijagnozu. Pisala sam tri godine, ali uopće nisam znala da će to što pišem jednog dana postati knjiga. Objavila sam je zato što sam, kada sam počela volontirati u udruzi, shvatila koliko ta podrška znači ženama koje prolaze kroz patnju i bol. Nije mi žao odvojiti svoje vrijeme i dio sebe. Ako se barem jedna žena zbog mene pregleda, vrijedilo je.
Vjerujemo da ste dobili lijepe komentare na svoju knjigu, priču, otvorenost?
Jesam, javljaju se od svuda. Sada to više nije samo Hrvatska, javljaju se žene iz Bosne, gdje mislim da je još teže po pitanju nekakve podrške, javljaju se iz Crne Gore, Srbije, Slovenije... Pišu stvarno prekrasna i dirljiva pisma, što meni zapravo pokazuje koliko sam tom svojom pričom dotaknula onaj dio koji sam možda i željela dotaknuti, a to je da stisnem onaj gumb koji kaže da sve nekako počinje od nas. Moramo voljeti sebe, a voljeti sebe u prijevodu znači i brinuti o svom zdravlju.
Jeste li kao ambasadorica u udruzi Europa Donna zadovoljni s prilikama u kojima se žene u Hrvatskoj danas liječe? Dio novca od prodaje vaše knjige ide za nabavu suvremenog uređaja za intraoperativno zračenje, koji također pomaže oboljelima?
Naravno da se nitko od nas ne bi žalio kada bismo svakoj bolnici mogli dati desetak novih aparata. Sigurno može biti puno bolje. Znam da kaskamo za mnogim državama, puno toga nedostaje i uvijek će nešto nedostajati. Međutim, hajdemo pogledati onu drugu stranu, a to je ona strana koja kaže da i u ovim uvjetima i ovako imamo uistinu divne liječnike. Jedno sam vrijeme živjela izvan Hrvatske i u nekim sam situacijama sam shvatila koliko su naši liječnici dobri i stručni. Žao mi je što oni danas odlaze iz Hrvatske, ali razumijem da ljudi od nečega moraju živjeti. Zbog toga mi je teško petljati se u to područje, jer onda postanem preemotivna. Najviše bih voljela da imamo sve što nam treba, ali to je daleko od istine.
Svoj život nakon dijagnoze opisujete kao unutarnju borbu, tugu, suočavanje s istinom i okolinom, proces ozdravljenja i na kraju pobjedu. Kad vam je bilo najteže, je li to bio onaj prvi trenutak kada ste saznali da imate rak?
Najgore mi je bilo kada sam čekala drugi nalaz, koji je trebao reći je li moj rak nekamo metastazirao. Zapravo, teško je i jedno i drugo. Lako mi se smijati danas kada je sve to iza mene, ali mislim da su ti trenuci čekanja bilo koje vrste grozni.
Nakon svega što ste proživjeli, danas na život gledate drugim očima?
Posve. Zato i kažem da je rak meni zapravo došao kao dar, iako moja baka na to okrene očima. Možda je to malo bizarno, ali doista je tako. Naprosto, još do neki dan ja sam poput većine drugih ljudi životarila. Uopće nisam živjela. Stalno sam bila nezadovoljna ovim ili onim, pa mi je ovo smetalo, pa mi ono nije bilo dobro, pa bih ovako, pa ću biti sretna kad ovo, kad ono... A onda te nešto poklopi po glavi i shvatiš kako zapravo imaš samo danas da budeš sretan. Nema odgađanja, nema sutra ću, za tri dana ću... Ne, sada! Imam jedino sada!
Kako ste uspjeli pobijediti bolest?
Mislim da su presudnu ulogu odigrali taj moj stav u glavi i opraštanje. Po mnogim prekrasno ispisanim knjigama može se zaključiti da je rak ustvari bolest duše. Kažu da je rak posljedica velikog zamjeranja i velike boli iz prošlosti. Ja se negdje s tim slažem.
Jednom prilikom rekli ste da su vam i tijekom borbe s teškom bolešću i danas najveća podrška bila vaša dva sina, danas 18-godišnji Vito i sedmogodišnji Rocco?
Tako je. Do zadnjeg sam se trenutka trudila svoju bolest držati daleko od njih, ali na kraju sam ih morala suočiti s njom, a onu su to dobro podnijeli. Kad smo saznali za dijagnozu, Rocco je imao tri godine i, iako malen, on je znao sve što se događa. Međutim, Vito je već bio veliki dečko i bilo mu je sigurno teško jer nije lako spoznati da mama ima rak. Nekako smo se sabrali i kroz sve prošli zajedno. Iz svega toga smo uzeli najbolje što smo mogli, koliko god se činilo neobičnim kada čovjek kaže da mu rak može donijeti i nešto dobro.
Što vam je u najtežim trenucima pomoglo da ustrajete i ne klonete duhom?
Pomogla mi je vjera da ja to mogu jer ja sam imala pravo odabira i u toj situaciji, samo što sam odlučila ne biti dio onih koji će se samosažalijevati. Ni jedan dan nisam željela očajavati i govoriti si zašto baš meni, što sam ja Bogu skrivila i čime sam ja ovo zaslužila. To ne. Naprosto sam kao uzor uzela žene koje su uspjele. Zato danas putujem po Hrvatskoj kako bih prenijela tu glavnu poruku. Ona važi za bilo što u životu, ne mora to biti karcinom, a glasi: Dok god vi znate i jednu osobu da je uspjela, znači da možete i vi.
o boze sta reba koga zanimat sta ima ..