'Najveći poraz bio je kada sam se 90-ih pokušao vratiti na scenu i doživio veliku odbijenicu'

Massimo Savić uskoro će sjesti u mentorski stolac HTV-ova showa The Voice, za što kaže da je format po njegovu guštu. Porazgovarali smo s njim i o njegovim glazbenim počecima, ljudima bez kojih ne bi uspio postati ono što je danas, ali i načinu na koji odgaja vlastitu kći Mirnu koja je njegov veliki ponos.

Spot za pjesmu “Jedan potez previše”; vaša je posveta Kinu Europa, kako se rodila ideja za spot i što vas veže uz ovo kino?
Kada sam snimao prošli spot za pjesmu „Znam“, radio sam ga također s Radislavom Jovanovim – Gonzom i tada je bio aktualan slučaj Europa. Obojica smo izrazito vezani za to mjesto i došli smo na ideju da mu damo jednu posvetu. Zagreb film festival velikodušno nas je pustio u te prostore u tim posljednjim momentima. Gonzo je idealno uklopio tekst i emociju pjesme s videokadrovima, a snimanje je bilo izrazito emotivno. Kada prošećete praznim gledalištem, pogledate to platno na kojem su se izmjenjivali kadrovi tisuća filmova, gotovo da osjetite miris kokica i čujete žamor publike. Ali toga, nažalost više nema. A pitanje je hoće li ga i biti.

Na svakom koraku otvaraju se pekarnice, a kulturna središta u metropoli potiho nestaju, mislite li da ima načina kako očuvati kulturna mjesta u gradu?
Za svaki problem postoji rješenje, ali treba djelovati. Ništa se neće dogoditi samo po sebi i dokle god ne dižemo glas, ništa se neće promijeniti. Ne bojim se reći što mislim, a ni bi trebali ni svi ostali. Izrazito sam zabrinut za stanje naše kulture, za odnos prema našoj kulturi i našu budućnost. Ali da bi stvari krenule nabolje, svi moraju djelovati.

U studenom ćete održati i nekoliko koncerata u sklopu turneje kojom slavite 15 godina od objave albuma “Vještina”, po čemu je ovaj album važan za vašu karijeru i kako je turneja zamišljena?
Album “Vještina” došao je u jednoj prekretnici mog života. Imali smo ideju, Boris Horvat i ja, pa se tu uključio i Šajeta koji nam je pomogao u odabiru pjesama za album, ali u svakom je trenutku ta ideja mogla poći u krivom smjeru. Srećom, sve se nekako poklopilo i “Vještina” je otvorila novu stranicu u mom životu. Zato sada odajemo počast tom momentu, 15 godina kasnije. Ideja je u novom aranžmanu, uz trio u sastavu Elvis Stanić, Ivan Popeskić i Henry Radanović izvesti pjesme s albuma “Vještina”, ali i neke moje kasnije nastale pjesme kao i neke druge pjesme koje su me obilježile. Odabrali smo male dvorane jer je riječ o posebnom programu. I kao što sam najavio, turneju Vještina Boutique izvodim samo sad, jednom, i to je to.

Uskoro kreće i nova sezona glazbenog showa The Voice u kojem ćete sjediti u žiriju i jedan ste od mentora, kako vam se sviđa ovaj format?
Moram priznati da je ovaj format baš po mom guštu jer ne dopušta nikakav mehanizam manipulacije. Mi ne znamo tko dolazi ispred nas, ne znamo tko su mu roditelji, kumovi, produkcija ne utječe na nas... A onda, kada odaberemo svoj tim, imamo priliku s tim ljudima raditi, pomoći im da zablistaju. A možda ono najbolje kod ovog showa je što se “The Voice” brine za te mlade ljude i kada se televizijske kamere ugase. Njihove karijere nastavljaju se i oni koji vrijede, opstaju. Ima li nešto više fer od toga?

Već ste sjedili u žiriju televizijskih glazbenih showova, koliko oni, prema vašem iskustvu, mogu pomoći mladim glazbenicima da se probiju na sceni i budu primijećeni?
Možda sam vam djelomično odgovorio i u prethodnom pitanju. Show ima svoju svrhu u tom trenutku, ali potrebno je i nakon njega raditi. Ustvari je tek tada potrebno raditi. U današnje vrijeme brze produkcije, velikog protoka informacija, nije tako teško dobiti priliku biti viđen, ali teško je zadržati pažnju. E, na tome se mora raditi.

Kako ste se vi probijali na svojim počecima, jeste li uopće mogli naplatiti gaže na početku, sjećate li se neke neugodne situacije s početaka i kako ste tada živjeli, pretpostavljam da glazba nije bila jedini izvor financija?
Kao klinac sam radio svašta. Kad smo živjeli u Australiji, raznosio sam novine po susjedstvu i tako zarađivao za džeparac. Znao sam i čistiti bazene. Baš kao u američkim filmovima. No kada sam se počeo baviti glazbom, to mi je jedino bilo važno. Bilo je to drukčije vrijeme. Životarili smo i jedino nam je važno bilo nastupati, dobiti priliku za svirku. A iako sam u počecima doživljavao i uspjehe i poraze, ipak mi je najveći poraz bio kada sam 90-ih pokušao vratiti se na scenu i doživio veliku odbijenicu od Croatia Recordsa. Bilo je to teško razdoblje za mene. No znate kako se kaže, jedna se vrata zatvore, a druga otvore i tako je i bilo.

Napravili ste dosta dueta i suradnji s glazbenicima, postoji li neka ponuda za suradnju koju ste odbili i žalite li zbog toga?
Pa ustvari i ne. U suradnjama se vodim unutarnjim osjećajem, ako je nešto dobro odmah na prvu, to se treba zgrabiti. Bilo je čak i započetih suradnji koje jednostavno nisu bile ono što sam očekivao i nismo ih dovršili. I ne žalim za njima, treba nekada vjerovati sam sebi.

Danas ste vi mentor talentiranim mladim ljudima, a jeste li vi imali nekoga tko vas je mentorirao na početku, pomagao vam savjetima?
Imao sam nekoliko osoba u životu bez kojih ne bih uspio. Ne da ne bih uspio, možda čak ne bih ni preživio. Još kao neposlušni klinac u Istri tražio sam uzor, nekoga tko bi me doveo u red. Nekim je ljudima to pošlo za rukom. A glazbeno, imao sam toliko utjecaja. No neki su ljudi imali veliku ulogu u mom glazbenom odrastanju. Tu su svakako Sanja i Mario Bachrach Krisofić koji su mi pomogli da umjetnički narastem i razvijem se. Tu je i Dražen Vrdoljak koji je uvelike pomogao Dorian Greyu. Bilo je toliko glazbenika koji su ostavili trajni trag na mojoj glazbi, nažalost dosta njih više nije s nama, ali možda je ipak presudan moment u mom životu onaj kada sam upoznao suprugu Eni. Od tada je sve drukčije, zbog nje sam drugi čovjek. Ona i njezina obitelj učinili su me najboljom verzijom mene.

Ne tajite da ste se i sami našli u vrtlogu droge, koji je trenutak bio presudan da se uspijete izvući iz tog vrtloga i koju poruku možete sada poslati mladima koji se bore s ovisnošću?
Teško je ikome poslati poruku jer znam da meni nitko nije mogao poslati nikakvu poruku koju bih čuo. Mene je promijenila i zauvijek obilježila moja kći Mirna. Ona će uvijek biti moj veliki ponos i ponekad se pitam čime sam zaslužio da me život nagradi takvim predivnim darom.

Koliko je supruga Eni utjecala na to da promijenite neke svoje loše navike i postanete bolja osoba?
Kao što sam vam već rekao, zbog nje i njezine obitelji, koja mi je pokazala što znači ljubav i stabilnost, što znači beskonačno vjerovati nekome i biti odan, meni se sve promijenilo. Zbog njih sam osoba koja jesam danas i svaki dan sam im na tome zahvalan.

Što vam je kao ocu najveći strah i na što ste najviše ponosni kod kćeri Mirne?
Evo, Mirna je nedavno diplomirala, odlična je novinarka, njezine Babuške su pravi uspjeh... Toliko je stvari na koje mogu biti ponosan. Ali najviše sam ponosan na činjenicu da je sve to postigla sama. Mi nikada nismo znali ima li ona zadaće i je li ju napisala, što joj je za lektiru i kada joj je neki ispit. Ona bi samo došla i rekla – sve je riješeno! A ako bi nekad nešto i malo zapelo, nikada nam nije dopuštala da se miješamo. Sve je htjela napraviti sama.

Koliko ste se u odgoju kćeri trudili biti bolji od svojih roditelja, a što ste iz njihova odgoja preslikali u svoj odgoj kćeri.
Poznato je da nisam imao svakidašnje djetinjstvo, roditelji su mi se rastali, oca sam rano izgubio, a s majkom sam se puno selio. I bez nje sam ostao i nekako sam se u životu navikao na nestabilnost i gubitke. To je ono što nisam htio da se dogodi Mirni, htio sam da u Eni i u meni uvijek ima podršku. Tu je veliku ulogu odigrala i Enina obitelj koja je uvijek bila tu za nas, ali i za Mirnu.

Produkcijski su vaši koncerti uvijek na vrhunskom nivou, tko vam pomaže da osmislite te kombinacije zvuka, slike i brojnih efekata i kojem se glazbeniku najviše divite kad je riječ o nastupima?
Moji su uzori svakako prepoznatljivi i iz mojih nastupa: Bowie, Gabriel... A o produkciji se jako brinemo. Uvijek oko sebe okupljam vrhunske glazbenike, moj bend je vrhunski usviran i to su pravi virtuozi. Također, s nama na svaki nastup ide naš tonac Dragutin Smokrović – Smokva koji se brine za savršen zvuk. A kada radimo posebne projekte, kao što je ovaj Vještina Boutique koji počinje 9. studenog u Karlovcu, pokušavamo pronaći i vizualni identitet koji odgovara projektu. Tako će na tim koncertima biti posebno osvjetljenje i poseban ugođaj.

Strahujete li od toga da jednog dana nećete imati ništa novo ponuditi publici i kako se nosite s tim pritiskom?
Kada vidim da više ne nudim ništa novo, objesit ću kaput o klin i zahvaliti se publici. Ali ova moja glava vrvi od novih ideja, neodsviranih nota, neodrađenih suradnja i novih projekata, toliko je još toga za napraviti, tako da mislim da sam daleko od tog
trenutka.

Ova godina polako se bliži kraju, po čemu ćete je pamtiti i što priželjkujete u sljedećoj godini?
Ovo je godina slavlja 15 godina “Vještine”, meni tako dragog albuma. Sjećat ću je se po ovom divnom projektu koji pripremamo i divnim suradnjama s mojim kolegama. Tako se radujem početku turneje u Karlovcu gdje 9. studenog stižemo u dvoranu Zrinski, već smo drugi dan, 10.11., u Čakovcu u tamošnjem Centru za kulturu. Vikend iza toga “napadamo” Slavoniju, 15. studenog stižemo u dvoranu Ivana Brlić Mažuranić u Osijeku, a 16. studenog smo u Osijeku u dvorani Sporthouse. I onda slijedi povratak u Zagreb i vrhunac turneje, trostruko slavlje u Gavelli 21., 22. i 23. studenog. Neki datumi već su rasprodani, na nama je da završimo pripreme i da ovu godinu zatvorimo uz – “Vještinu”.