Nakon koncerta Beyoncé u Zagrebu, njezin je menadžer rekao: Na putu smo 9 mjeseci, ali vi ste najbolja tonska ekipa

Marijo Šuica (47), koncertni ton-majstor koji radi za najveće glazbenike i bubnjare današnjice, rođen je u Adelaideu u Australiji.

Kada je imao 12 godina, otac mu je kupio bubnjeve.

– Učio sam svirati bubnjeve sam, sve dok tatu nije počela živcirati buka pa ih je maknuo. S 15 godina napustio sam školu, nisam imao volje za učenje. Tata mi je tada rekao: ‘Sine, biraj – lopata ili škola?’ ‘Lopata!’ – odgovorio sam i počeo raditi s njim na gradilištu.

– Kasnije, jedan prijatelj upisao se u SAE, School of audio engineering. Ta je škola bila jedinstvena, osnovao ju je jedan Austrijanac u Sydneyu. Prijatelj mi je rekao da bi me to moglo zanimati. I prvom prilikom, kad sam imao 19 godina, otišao sam s prijateljem na dane otvorenih vrata te škole – priča Marijo Šuica koji je nakon ulaska u tu školu ostao fasciniran. I poput pravog fana glazbe, upisao se u nju. Završio ju je za dvije godine i dobio zvanje majstora tona. Na završnom ispitu 1994., od 100 mogućih bodova osvojio ih je 98, bio je jedan od boljih učenika svih generacija te svjetski poznate škole.

Tijekom školovanja zbližio se sa svojim profesorom (bubnjarom) Deanom Edwardsom koji je imao svoj sastav.

– Pitao sam ga treba li im za vrijeme gaže pomoćni radnik. Tako sam počeo nositi njihove instrumente i slagati ih. Svirali su petkom i subotom, no vrlo brzo završio sam za miksetom. Nakon toga dogodio mi se zaokret u životu. Profesorov sastav za koji sam radio bio je predgrupa poznatom australskom sastavu The Whitlams iz Sydneya koji je svirao u Adelaideu. Kad smo došli na tonsku probu, pitali su me jesam li tonac predgrupe te mi rekli da njihov tonac nije uspio doći i pitali bih li ja kao majstor tona za njih miksao. Odradio sam koncert i usput ga cijelog snimio na kasetu izravno s mikspulta na dva kanala i predao snimku vođi benda. Povratna informacija zvučala je odlično. Dva tjedna kasnije, dobio sam poziv iz Sydneya da radim s njima. Pitali su me bih li se preselio u Sydney. To je bio bend u usponu, jedan od najvećih sastava u Australiji, dobio je najveće glazbene nagrade Australian Music Awards – ističe Šuica. Međutim, život u Sydneyu bio je jako skup pa je Šuica morao raditi i za druge izvođače. Uz to, radio je za tvrtku Clair Brothers Audio (Jands), najveću tvrtku u svijetu koja se bavi koncertnom audioprodukcijom.

Od Hong Konga do – Porina

– Zamolili su me 1997. da odem u Singapur te da njihovu opremu preselim u kontejnerima iz Singapura u Hong Kong, jer se gasila jedna podružnica i otvarala druga. U srpnju 1997., Hong Kong se vratio pod suverenitet Kine, a mi smo morali tehnički izvesti zahtjevan posao, veliki projekt Hong Kong Hand Over Ceremony. Bio je to veliki događaj, a glavni posao bilo je povezivanje tonskih signala na svim lokacijama u Hong Kongu i dalje u svijet putem broadcasta. Uz to, zadatak je bio ozvučiti 65 pozornica koje su bile postavljene na različitim mjestima i povezati ih. Slali smo signal u cijeli svijet – priča Marijo Šuica koji je bio zadužen za zvučni dizajn cijelog tog projekta.

Nakon te epizode u Hong Kongu, odlučio se vratiti u Hrvatsku

– Došao sam na odmor i zaljubio se u Hrvatsku. Mi u Australiji odgajani smo kao Hrvati, a san nam je bio vidjeti naše izvođače uživo, poput Prljavog kazališta i drugih. Zvao sam šefa u Hong Kong i pitao ga bih li mogao potpisati takav ugovor da radim šest mjeseci u Hrvatskoj, a šest u Hong Kongu.

Itako je Šuica od 1997. do 2000. radio pola godine u Hrvatskoj, a pola u Hong Kongu planirajući produkciju i logistiku za razne izvođače koji su tada bili na turneji u Aziji. A na tim koncertima brinuo se i za svu opremu i ljudstvo.

– U tom razdoblju kad sam bio u Hong Kongu, ali i u Šangaju i drugim velikim gradovima, radio sam na raznim svjetskim korporativnim događanjima kao što su Microsoft World Summit i Global Fortune Forum te na raznim koncertima. Radio sam tako i na velikom koncertu Celine Dion na starom aerodromu, na koncertima Whitney Houston, grupe Oasis i mnogih drugih velikih izvođača.

U Hrvatskoj počeo je raditi kao koncertni ton-majstor Prljavog kazališta. Tijekom suradnje s Prljavcima ponudili su mu, u suradnji s Fedorom Bojićem, tadašnjim klavijaturistom i producentom Prljavog kazališta, snimanje albuma “Dani ponosa i slave”.

– Pomogao sam pri snimanju tog albuma i potom se vratio u Hong Kong odraditi sljedećih šest mjeseci. Ondje sam saznao da smo dobili Porin za najbolji snimak rock-albuma, što je bio okidač da se vratim u Hrvatsku 2000. i nastavim ovdje karijeru – kaže Šuica.

U Hrvatskoj je osim za Prljavo kazalište radio od 1998. do 2010. i kao koncertni ton-majstor za grupu Divas, Ninu Badrić, Vannu, Vatru, Vlatka Stefanovskog, Let 3, Darka Rundeka..., a najdulje radio je za Tonyja Cetinskog i Hladno pivo.

Naime, dok je živio u Sydneyu, Šuica je surađivao s prijateljem Simonom Hardimannom koji je bio menadžer produkcije i inženjer nadležan za monitore u svjetski poznatoj grupi Toto. Hardimann je bio tonac zadužen za zvuk na pozornici.

– I taj Simon Hardimann zvao me 2010. i kazao mi da je grupa Toto uzela stanku, ali da dvojica njihovih članova, gitarist Steve Lukather i bubnjar Simon Phillips imaju vlastite projekte.

Kako su u isto vrijeme išli na vlastite turneje, Šuica je dobio ponudu da kao menadžer turneje i koncertni majstor tona odradi turneju Simona Phillipsa. Prihvatio je i tada ponovno počeo raditi po cijelom svijetu. Tijekom turneje sa Simonom Phillipsom, kad je Phillips primijetio kako radi, ponudio mu je isti posao za novi projekt – suradnju s poznatom pijanisticom Hiromi i jednim od najpoznatijih bas-gitarista na svijetu Anthonyjem Jacksonom. Projekt se zvao Hiromi & The Trio Project.

– Kad sam 2015. bio s Hiromi na turneji u Rotterdamu (North Sea Jazz Festival), prišla mi je jedna osoba i pitala me za kontakt. Nisam znao ni tko je ni što je, a za tjedan dana dobio sam poziv menadžmenta poznatog bubnjara Stevea Gadda, bubnjara Erica Claptona, Paula Simona, Jamesa Taylora, Chicka Coree… Pozvali su me u Los Angeles.

Došao sam na razgovor i Gadd mi je rekao: “Bio sam u publici na North Sea Jazz Festivalu kad ste radili koncertni ton za Hiromi. Jako mi se svidjelo kako ste radili, kako ste miksali. Zvučalo je jako prirodno, pripadate staroj školi zvuka.”. Pitao me bih li radio kao njegov menadžer turneje i koncertni tonac. Pristao sam, naravno – priča Šuica. Gadd je, dakako, Šuici postavio i svoje uvjete. – Rekao mi je da me izabrao s razlogom, ali da ima i neke svoje želje. Pitao sam ga koje su njegove želje. A on je kazao da kad svira bubnjeve na pozornici, ne želi čuti iz svoje pozicije da bubnjevi izlaze na razglas. Želio je da zvuči prirodno kao na njegovoj poziciji na pozornici. Prva dva-tri koncerta, Gadd je zamolio nekoga drugoga da sjedne za bubnjeve, a on dođe naprijed na pult slušati kako sam složio zvuk. I da kucnem o drvo, on je, hvala Bogu, izišao tri puta i ništa nije komentirao. Namignuo mi je i vratio se na pozornicu – priča Šuica koji već pet godina radi za Gadda u vrijeme njegovih turneja i projekata. Mogao je uzeti bilo koga, ali je za majstora tona na svim svojim nastupima angažirao Marija Šuicu, kako u Europi, tako i u Americi i Aziji.

Steve Gadd je gospodin, kao glazbenik ima nevjerojatan sluh. Na turnejama živimo u svom autobusu. On traži da nakon svakog koncerta odmah idemo u sljedeći grad, nigdje se ne spava gdje se svira. Razlog tome je što se on voli voziti noću, a kad dođemo u novo mjesto u kojem će biti koncert, u pet ujutro smjestimo se u hotel, a on odjene trenirku i trči 10 kilometara svako jutro. Bez obzira na godine (75), u vrhunskoj je formi – kaže Šuica o Steveu Gaddu, koji se nakon velikih turneja ne odmara, nego nastavlja svirati za svoju dušu.

– Kod Gadda me fasciniraju njegove izjave kao ona da on ne svira bubnjeve, nego glazbu. Želi reći da to nije samo lupetanje po bubnjevima, nego da s muzičarima oko sebe kreira glazbu: jazz, fusion… – ističe Šuica te naglašava da je održavanje koncerata u inozemstvu puno drukčije nego u Hrvatskoj.

Sve piše u “tour booku”

– Primjerice, vani koncert počinje u 20 sati bez obzira na to ima li deset ljudi ili 30 tisuća. Zadatak je manadžera turneje izrada tzv. tour booka na 50 stranica gdje sve piše, od informacija o letovima i smještaju, što sve i organiziram, uključujući i sve potrebne vize i radne dozvole, demontažu pozornice, do toga kad je večera, pokret, a kad neki intervju. Na primjer, bio sam sa Steveom Gaddom na turneji u Stockholmu. Kad smo par dana imali stanku, BBC je htio intervju, pa sam s njim otišao avionom u London, a potom smo se vratili i nastavili turneju…

Nakon Stevea Gadda, Šuicu su zvali i drugi bubnjari da im bude i koncertni ton-majstor i menadžer koji se brine o svemu.

Osim za Simona Phillipsa, Steve Gadd Band i Hiromi, Marijo Šuica radio je i za Andyja Timmonsa, muzičkog direktora Olivié Newton John, Michaela Landaua, koji je svirao na albumima Pink Floyda i bio u sastavu Erosa Ramazzottija itd., ali i Iana Thomasa, bubnjara Marka Knopflera.

U Hrvatskoj je kao tzv. crew chief radio za Metallicu, Bon Jovi, Lady Gagu, Beyoncé, Rogera Watersa, Stinga, Leonarda Cohena, Seala, U2 i druge. Vodio je lokalnu radnu snagu koja je montirala i demontirala te ogromne koncertne produkcije.

Najveći projekt mu je bio koncert U2 u Zagrebu za koji je trebao angažirati 230 lokalnih radnika u tri smjene po osam sati, i tako 13 dana. Šuica je sve nadzirao.

– Da bi se montiralo kompletnu produkciju U2, sve ono što je potrebno za koncert dopremljeno je u 107 tegljača. Oni imaju tri ista kompleta opreme, dok oni negdje sviraju, negdje drugdje se druga oprema montira, a treća je na putu prema odredištu gdje će svirati. Kad imate takav projekt i 230 ljudi, onda se to podijeli na sektore: zvuk, rasvjeta, video, izrada podloga, montaža koncertne konstrukcije, catering... – priča Šuica te napominje da su naši ljudi koji se tim poslom bave u samom svjetskom vrhu.

– Proputovao sam svijetom, nagledao se svega i svačega što se tiče produkcije i opreme, no mi u Hrvatskoj smo na istoj razini kao i stranci, imamo kvalitetne ljude i kvalitetnu opremu. Sve je to na svjetskoj razini. Često razgovaram sa strancima, ljudima iz branše, koji su ili bili na našim festivalima ili su u komunikaciji s našim organizatorima, i svi su oduševljeni kvalitetom. Naši dečki više nego pošteno odrade svoj posao. Kad smo radili za Beyoncé u Hrvatskoj, nakon koncerta došao je njezin “stage manager” i tražio da na tribini okupim lokalnu ekipu koja je radila. Zahvalio se svima i rekao: “Na putu smo već devet mjeseci, ali vi ste najbolja lokalna radna snaga otkad smo na turneji. Najbolja!”. Istovarili smo 14 tegljača opreme i montirali je za šest sati, a za sat i pol smo sve demontirali i utovarili u njihove tegljače – kaže Šuica koji, kad s poznatim svjetskim bubnjarima ide na turneje, vodi naše dečke kad god može, da mu budu ispomoć kao binski tehničari, monitor-tonci ili vozači.

Što se tiče tehničke ekipe i radne snage, kad se mora stisnuti, nema boljih od Hrvata.

Međutim, nakon “lockdowna” i pandemije korone, glazbena industrija i tehnička podrška za kongrese je stala, a događanja također. Naime, Šuica uz koncertnu tvrtku, ima još jednu koja se bavi tehničkom podrškom za kongrese te uslugama prijevoza i skladištenja.

– Kao što vidite, stigla nam je i korona i morali smo u firmi napraviti zaokret u poslovanju i prilagoditi se da spasimo radna mjesta i održimo likvidnost. Jedna njemačka tvrtka s kojom smo surađivali ponudila nam je da budemo zastupnici za prodaju i montažu uređaja za dezinfekciju zraka i površina u zatvorenim prostorima, uredima i kongresnim dvoranama. Ukratko, uređaj radi na osnovi ultraljubičastih zraka, ozona i iona, tako da se prostor (površine i zrak) dezinficira kontinuirano 24 sata dnevno, i to u prisutnosti ljudi. Kao i svi, radimo da preživimo u ova teška vremena. Sačuvali smo radna mjesta ili smo smanjili radne sate. Proširili smo poslovanje, nedavno i u Veliku Britaniju – priča Šuica.

Njegov djed je Ivan Veljača (1925.-2015.), poznati politički zatvorenik, prvi je put kao neprijatelj Jugoslavije i socijalizma završio u zatvoru 1951. i robijao je do 1956. U Lepoglavi je pak tajno dobavljao Stepincu sakralne knjige, Novi zavjet i druge.

Nakon izlaska iz zatvora, u njemu je ponovno završio 1971., i tada kao politički zatvorenik. Robijao je zajedno s Draženom Budišom, Markom Veselicom i Vladom Gotovcem u Staroj Gradiški.

– Did Ivan mi je stalno pričao o Marku Veselici i Draženu Budiši te o njihovoj ulozi u stvaranju samostalne Hrvatske – kazao je na kraju Šuica.