Podcast scena u Hrvatskoj prije nešto više od mjesec dana postala je bogatija za još jedan projekt naziva "Dvadeset sedan" iza kojeg stoji Duje Kovačević. Njegova prva emisije bila je naslovljena "Mama, ja san gej" te slušateljima otkriva kako je priznao svojim prijateljima, a kasnije i cijelom svijetu, da je homoseksualac. LGBT, feminizam, ljudska prava, neke su od tema o kojima će Duje pričati u svojim emisijama, a o kojima se u javnosti još uvijek nedovoljno govori.
Prije mjesec dana na Youtubeu osvanula je prva epizoda vašeg podcasta "Dvadeset sedan" i već prva epizoda naslovljena "Mama ja sam gej" privukla je pažnju. Što vas je potaknulo da putem ovog medija javno pričate o LGBT tematici, feminizmu, ljudskim pravima i brojnim drugim temama koje su još uvijek tabu i našem društvu?
Već dvije godine sam izrazito aktivan na Instagramu i otvoreno pričam o svojoj seksualnosti, LGBT identitetu i preprekama na koje sam kao dio te zajednice naišao u našem društvu. Okupio sam zaista posebnu zajednicu pratitelja koja se u tim mojim pričama prepoznala. Počeli su sa mnom dijeliti svoja iskustva, pružili su mi podršku i snagu da se iz svoje pozicije i dalje neustrašivo hvatam ukoštac s predrasudama, diskriminacijom i mržnjom koja je često usmjerena prema svima koji prkose patrijarhatu i konzervativnim idealima. Iako je moj prvotni medij tekst, shvatio sam da postoje teme o kojima moramo, u doslovnom smislu, porazgovarati. Podcast je bio logičan nastavak mojeg zalaganja za ljudska prava i osvještavanja o važnosti feminizma. Putem podcasta su ljudi dobili priliku pobliže upoznati mene, moje želje, strahove i motive koji me pokreću. K tome, puno pričam i volim pričati pa zašto ne iskoristiti taj ‘talent’ za nešto korisno. I tako se rodio Dvadeset sedan, “podcast di se ne sramimo bit svoji”.
VEZANI ČLANCI
U prvoj epizodi slušateljima otkrivate kako je u vašem slučaju izgledalo autanje i iako naslov epizode glasi Mama ja sam gej, zapravo nikada na taj način niste mami to priznali, kome ste najlakše to rekli, je li bilo osuda i kako je na kraju vaša obitelj prihvatila tu činjenicu?
Naslov te epizode je - spoiler alert za sve koji nisu još poslušali - sve ono što autanje nije. Autanje nije ‘mama, ja san gej’ moment. To je više proces koji kreće od trenutka kada sebi osvijestimo i priznamo da smo drugačiji i da je to sasvim okej, a ne završava, u pravom smislu, nikad. Traje cijeli život. Prva osoba kojoj sam se autao bio je dečko u srednjoj koji mi se sviđao. To nije bilo baš lako jer sam, uz reakciju na otkrivanje jednog važnog dijela sebe, tada još kao 16-godišnjak želio osjetiti uzvraćene osjećaje i zaljubljenost. Mislim da mi je, kako je vrijeme prolazilo, postajalo lakše autati se ljudima. Moje je autanje svaki put poprimalo neki novi oblik. Postajao sam samouvjereniji. Prvim sam se prijateljima autao s one tri magične riječi - ja sam gej. Na faksu sam se autao okolini tako što bih se s dečkom poljubio u javnosti. A prije dvije godine autao sam se kada sam na društvenim mrežama pred cijelim svijetom počeo, u punom smislu, pričati o sebi, svojoj seksualnosti i identitetu. Vjerujem da je moja obitelj od davnih dana znala da sam gej. Mama mi je oduvijek velika podrška u svemu što radim i što jesam, i to je razlog zašto se našla u naslovu prve epizode mog podcasta. Nije se ništa promijenilo u našim odnosima, samo su postali puno opušteniji. Sad sa mnom mogu razgovarati o svemu. Ranije su poštovali moju privatnost i moju prešutnu odluku da im se ne otvaram u tolikoj mjeri o svojoj seksualnosti i partnerima. Mislim da je na mene to dobro utjecalo jer sam uvijek bio slobodnog duha, pomalo tvrdoglav i volio sam se razvijati na svoj način.
Koliko je odrastanje u jednoj manjoj dalmatinskoj sredini utjecalo na vas i koliko ste strahovali od reakcija okoline kada priznate da ste gay?
Sad kada na to gledam s određenim odmakom, osam godina nakon što sam odselio, sklon sam vjerovati da je odrastanje u malom ‘mistu na moru’ na mene kao gej dečka utjecalo pozitivnije nego što biste pomislili. Dosta rano sam shvatio da ne želim biti dio svijeta koji ne prihvaća različitosti. Mala je, često zatucana sredina u meni stoga pobudila onaj prvi, mladenački bunt. Od tinejdžerskih dana zapravo sam pomalo gradio svoj svijet, a onda sam u nekom trenutku taj svijet odlučio ponijeti sa sobom. Svako svome jugu odleti. Ja sam svoj jug našao na sjeveru. Nisam se nikad sramio toga što sam gej, ali sam se bojao okoline. I to, da naglasim, ne toliko reakcija u smislu prihvaćanja, koliko stvarnog straha od nasilja i neugodnih situacija. Mentalitet malog, konzervativnog mjesta često daje ohrabrenje onima nesigurnima oko nas da svoje nesigurnosti ispolje na najgori mogući način - kroz bijes, mržnju, nasilje i zlostavljanje. Ja se kao tinejdžer, negdje duboko u sebi, nisam htio s tim nositi. Mislim da sam imao snage, ali sam birao tu snagu čuvati za neke kasnije, važnije bitke.
Kakve su reakcije na prve dvije epizode podcasta, javljaju li vam se mladi ljudi i koliko im znači što netko konačno javno i bez suzdržavanja govori o temama o kojima se još uvijek puno šuti?
Reakcije su sjajne! Kako sam i spomenuo, imam tu posebno vrijednu zajednicu pratitelja na društvenim mrežama s kojima dijelim neke temeljne ljudske vrijednosti. No, koliko sam god očekivao da će objeručke prihvatiti Dvadeset sedan, toliko su reakcije nadmašile sva moja očekivanja. Jedna će mi posebno ostati u sjećanju. Nedugo nakon što je izašla prva epizoda, u kojoj opisujem svoje autanje, javio mi se dečko koji mi je zahvalio što pričam o tome jer je baš on sad u procesu autanja svojim bližnjima i moje su ga riječi dodatno ohrabrile. To je, zapravo, najljepši dio svega što radim - drugi ljudi i činjenica da svojim riječima mnoge od njih mogu inspirirati, ohrabriti, pomoći im. Još uvijek mi je to fascinantno, ali sve više osjećam i odgovornost da ja, kao nesputani, samouvjereni gej dečko otvoreno pričam o svojim iskustvima i tako utabam put za neke nove klince čije talente svijet tek mora otkriti. Oni su najvažnijii u cijeloj priči i ako jednom ili jednoj od njih pomognem da postanu svoji i autentični, već sam nešto bitno postigao.
Vaš podcast je zasigurno pomak u javnoj komunikaciji, ali je samo jedan mali korak u ovom društvu, što je potrebno i kako je to uopće izvedivo da olakšamo mladim ljudima, tinejdžerima pogotovo da slobodno pitaju i govore na temu seksualnosti?
U našem društvu se pozitivne promjene i progres često prelamaju preko leđa hrabrih pojedinaca. Taj je teret iznimno težak i ne možemo ga sami nositi. Ne mora svatko imati svoj podcast, biti aktivist i nositi transparent na povorci ponosa. Ali svi možemo odigrati neku ulogu i dati svoj doprinos za bolju budućnost. Za ljude i njihova prava se možete ‘boriti’ i za obiteljskim stolom, u omiljenom baru ili na druženju između predavanja. Trebamo češće ljudima govoriti da ih volimo i podržavamo, pitati ih kako su i aktivno ih slušati. A to je zadaća svih nas. Svatko od nas čini ovo društvo i možemo ga učiniti boljim za život. I, naravno, u obrazovanju i medijima trebamo početi govoriti o onome o čemu se ne smije šutjeti, a to su ljudi - različiith seksualnosti, rodnih identiteta, vjere, boje kože i izgleda općenito. Koji su, prije svega, ljudi.
Nakon javnog priznanja na društvenim mrežama da ste gay, jeste li doživjeli prijetnje, je li vas itko napao ili vrijeđao nakon toga?
Iako su reakcije pretežito pozitivne i većina mi se ljudi javlja s porukama podrške, bilo je nekoliko neugodnih situacija. No, to sam očekivao. Znate kako se kaže, “to dolazi s teritorijem”. Na prvoloptaške se uvrede ni ne osvrćem. To što netko misli da me može uvrijediti ako mi kaže da sam ‘peder’ govori samo o njihovoj nesigurnosti. Ja s tim nemam problema. Ipak, u nekoliko navrata doživio sam i direktne prijetnje nasiljem, a često su bile javno izrečene u komentarima ispod mojih objava. Tu sam osjetio dužnost da zaštitim, ne samo sebe, već i sve koji me prate. Sve sam prijetnje prijavio policiji i to ću nastaviti raditi u budućnosti. U redu je ne slagati se s nekim. Iako nije najljepše, u duhu je slobode govora da mi koji smo javne osobe pretrpimo i poneku uvredu. Ali prijetnje nasiljem i napade u javnosti ne smijemo ignorirati. To je dio šireg problema i prijetnja koju ignoriramo vrlo lako može prerasti u napad, a napad u prihvaćeno ponašanje prema cijeloj jednoj skupini ljudi. Uvijek će, nažalost, biti onih koji će posegnuti za prijetnjama i nasiljem. Ja ih se ne bojim. Štoviše, osjećam se dužno reagirati i poručiti im da takve stvari u mom svijetu i u mojoj Hrvatskoj, slobodnoj i demokratskoj, ne prolaze.
Radite na portalu srednja.hr, pišete o temama iz školstva, nedostaje li u našem školskom sustavu razgovora/predmeta seksualni odgoj koji bi se bavili temom seksualnosti koji bi pomoglo djeci da odagnaju neke upitnike nad glavom, a pogotovo da pomognu djeci u čijim se obiteljima o tim temama ne priča?
Apsolutno! Istraživanja pokazuju da alarmantan postotak mladih, seksualno aktivnih tinejdžera ne poznaje osnovne spolnog zdravlja i seksualno odgovornog ponašanja. Neki ljudi prođu 12 i više godina školovanja, a da ih nikad nitko nije naučio kako se pravilno koriste kondomi, zašto je važan pristanak i koja je metoda kontracepcije učinkovitija od druge. Da ne govorimo o nešto složenijim konceptima poput seksualne pozitivnosti. Nišne udruge već su pokrenule inicijativu uvođenja seksualnog odgoja kao zasebnog, sveobuhvatnog predmeta u škole. Mislim da je to sjajna ideja. Naravno, ideja je da to bude predmet koji će učenike naučiti nečemu za život, na kojem će bez srama moći postaviti pitanja i dobiti kvalitetne odgovore. Imamo sad već previše generacija koje su odrasle u uvjerenju da su njihova tijela i seksualnost nešto sramno i sramotno, a da o seksu nije pristojno pričati. To su zablude kojih se moramo riješiti, a bez kvalitetnog formalnog sustava obrazovanja koji tim temama daje pozornosti i prostora, to nećemo lako postići.
Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da ste drugačiji, da vam se sviđaju dečki i možete li i našim čitateljima ispričati kako je izgledalo kada ste svojoj prvoj simpatiji priznali da vam se sviđa?
Bilo je to krajem osnovne škole, imao sam možda 14 godina. Tad su mi se još sviđale cure. Ne znma je li to nasatalo pod teretom društvenih očekivanja ili je bilo dio mog stvarnog seksualnog razvoja. U nekom trenutku sam shvatio da su mi, uz cure, zanimljivi i dečki. Nisam to previše propitkivao, ali mi je bilo prirodno i znao sam da nisam jedini na svijetu koji se tako osjeća. Moja prva simpatija je ujedno bila i prva osoba kojoj sam priznao da sam gej. Uf, bilo je tu dosta uzbuđenja, ali i straha. Ja se nisam autao iz potrebe da me prihvati okolina, već da me prihvati ta jedna osoba. S tim je, naravno, u paketu došla i nada da će mi moja simpatija uzvratiti osjećaje i da će mi, kao u nekoj tinejdžerskoj seriji, postati prvi dečko. To je bilo slatko, ali je i otežavalo situaciju. S obzirom na to da sam imao 16 godina i da nisam, kao ni drugi šesnaestogodišnjaci, znao ništa o životu, super sam to odradio. I on je odmah sve prihvatio i meni je to bilo najbitnije. Ostat će mi to uvijek u sjećanju i danas mi je drago da sam se baš tom dečku prvom autao.
Postoji li u Hrvatskoj još koji podcast slične tematike kojom se vi bavite i o kakvim ćemo temama još slušati u vašem podcastu?
Jedan sam od, nažalost, rijetkih koji na društvenim mrežama ne samo otvoreno govori o svojoj seksualnosti, već i podiže svijest o važnosti borbe za ženska prava, rodnu ravnopravnost i prihvaćanje LGBT zajednice. U tom je smislu Dvadeset sedan poseban podcast jer se nastavlja na, volim vjerovati, autentičan sadržaj koji sa svojim pratiteljima dijelim na Instagramu. Naravno, lagao bih kad bih rekao da me ne inspiriraju neki domaći podcasteri. U prvom redu tu su sjajni Tia i Filip i njihovo Mjesto zločina, prvi hrvatski true crime podcast, a istaknuo bih još i Pomalo podcast od Marie Wasler i Šta je s glavon? čiji je autor Marko Vuletić. Nadam se da će nas uskoro biti još više i da ćemo još otvorenije govoriti o temama koje naše društvo u neku ruku još uvijek tretira kao tabu.
VIDEO Život Tine Turner obilježile su tragedije, a najviše su je shrvale smrti sinova Craiga i Ronnieja
Kao gay se ne možeš roditi, to postaješ.. ne postoji gay gen ako ćemo znanstveno.