Redateljica Irena Škorić nedavno se vratila iz Japana gdje je snimila zadnje kadrove dokumentarca "Biograd na Moru - ždral u srcu Jadrana" čija je premijera zakazana za iduće ljeto. Zemlja Izlazećeg Sunca jako je se dojmila, a nama je ispričala što je najzanimljivije u Hirošimi, ali i cijelom Japanu.
- Od Zagreba do Japana let avionom traje oko 15 sati, u što naravno nisam uključila čekanje na aerodromu i presjedanje u Frankfurtu. Inače me muči jet lag, ali ovaj put ga začudno nije bilo jer smo tempirali odlazak popodne, a kako je Japan ispred nas osam sati, taman smo tamo stigli navečer pa se sve poklopilo, jer rijetko kad uspijem zaspati u avionu, tako da uvijek gledam filmove - otkrila je Irena i opisala Hirošimu.
- Hirošima je grad u kojem danas vlada tzv. atomski turizam. Malo je veći od Zagreba i tehnološki jako razvijen. Na svakom koraku sve podsjeća na pad atomske bombe, od spomenika Sadako Sasaki, Peace Memorial Parka, Vječne vatre, Hiroshima Peace Memorial Museuma do suvenira u obliku ždralova. Papirnati ždralovi koje je zavjetno izrađivala od radijacije oboljela djevojčica Sadako, ali i puštanje tisuća lampiona niz rijeku Oto u središtu Hirošime svake godine 6. kolovoza, na obljetnicu pada atomske bombe, vječna su opomena cijelom svijetu o opasnosti nuklearnog oružja, i vrlo impresivna i emotivna ceremonija koja u tišini, uz laganu živu glazbu na klaviru, traje nekoliko sati. Ljudi iz cijelog svijeta dolaze na tu ceremoniju i definitivno je "once in a lifetime" iskustvo. Od starog grada nije ostalo ništa osim kostura jedne zgrade s kupolom, koja se danas naziva "Atomic Bomb Dome", sačuvana je u obliku ruševine da bi podsjećala cijeli svijet na posljedice bacanja atomske bombe. I za sve koje zanima, ne, Hirošima više nije radioaktivna. Osim Hirošime, posjetila sam još i Kyoto i Tokio, te otok Itsukushimu (Miyajimu) u blizini Hirošime, koji ima velik značaj za japansku kulturu i povijest. Na njemu se nalazi Itsukushima, najvažnije šintoističko svetište u tom dijelu Japana, zbog čega se otok naziva još i Miyajima, što dolazi od riječi miya, hram, i jima, otok, a svetište je uvršteno i na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Nezaboravno iskustvo je obilazak cijele Miyajime rikšom, nakon čega je najbolje malo predahnuti uz kamenice koje se nude na svakom koraku jer je Hirošima, osim po atomskoj bombi, najpoznatija i po kamenicama jer su proizvođač više od 60 posto japanskih kamenica. Za kraj dana u Miyajimi najljepša je šetnja ulicama koje su prepune srna i jelena koji slobodno šeću i ne obaziru se previse na ljude, osim ako, naravno, nemate hranu u rukama.
Od svih gradova u Japanu, najviše me se dojmio Kyoto. Jednostavno, cijeli grad odiše nekim posebnim mirom i zenom. To je "stari Japan", nekadašnja prijestolnica, grad sa 1,5 milijuna stanovnika i kulturno središte zemlje, grad tradicije, gejši i hramova.
Oduševio me Heian Jingu, koji je prepoznatljiv po svojim staklenim i raznobojnim "wind chimes" koji trepere na vjetru i stvaraju predivan, umirujući zvuk, doslovno kao da ste na nekom drugom planetu.
Tu je još i nezaobilazan Kinkaku hram, miljenik turista, u kojem sam doživjela da novčanica od 10.000 japanskih jena stoji na najfrekventnijem mjestu i nitko je ne podigne. To dosta govori o poštenju Japanaca i sigurnosti njihove zemlje.
Kyoto je "grad gejši" u kojem ih trenutno živi oko dvije tisuće, a Gion je njihova najpoznatija četvrt gdje ih možete vidjeti, i gdje one žive i rade. U Kyotu ih se još zove i "geiko", dok je "maiko" učenica koja tek treba postati gejša. Definitivno se isplati uzeti turu Gionom gdje je vaš vodič gejša osobno, dok se kasnije odlazi u kuću čaja na "geisha/maiko show", gdje razgovarate s njima na engleskom jeziku, i gledate njihov ples i glazbeni nastup. "Gejša" znači "umjetnica", odnosno "žena od umjetnosti". Nakon razgovora se shvati kako je njihov život zapravo pun odricanja, od djetinjstva odlaze u školu za gejše, daleko od svojih obitelji, i nikad se ne smiju udavati, a škola za gejše traje 6 - 10 godina, i žive u zajedničkoj kući.
Između šetnje Gionom, hramova i posjeta Carskoj palači, odlazili smo kupovati suvenire na tržnici Nishiki i kušati pravu japansku hranu, kamenice veličine dva dlana, i trenutni hit - male pečene hobotnice na štapiću.
VEZANI ČLANCI
Za večernji izlazak preferiram rooftop barove, i preporučujem K36, s najljepšim pogledom na grad, uz malo nezaobilaznog sushija.
Tokio je doslovno drugi svijet, i grad u koji bih se htjela opet vratiti kako bih vidjela sve ono što nisam stigla, s obzirom na to da je njegovo metropolitansko područje najnaseljenije na svijetu, sa skoro 38 milijuna stanovnika, dok sam grad sam grad ima populaciju od 14 milijuna ljudi.
Iz Hirošime smo u Tokio stigli "bullet trainom", preko japanskog sustava brzih vlakova Shinkansen za samo četiri sata. Shinkansen je inače najbolji način putovanja u Japanu i puno je brži i povoljniji nego avion - ispričala je Irena i dodala da bi joj za opis Tokija malo bio cijeli Ekran.
- Izdvojit ću samo Shibuya Sky s najljepšim pogledom na grad, Carsku palaču u čijim vrtovima se možete namjerno izgubiti i tako provesti cijeli dan, Seiko muzej gdje možete naučiti sve o povijesti satova, Memory Lane, Odaiba, Rainbow Bridge koji je kopija Brooklynskog mosta, a pored je čak i Kip slobode; najprometnije raskrižje u Japanu - Shibuya. Kažu da u jednoj izmjeni prođe više od 2500 ljudi, dok se ta brojka u jednom danu kreće oko dva milijuna ljudi, i jedan od najpoznatijih hramova - Asakusa.
Za filmaše poseban je kvart Shinjuku Golden Gai, najbolje čuvana tajna Tokija koja baš i nije tajna, dok neki kažu da ima duh starog Tokija, a koji je poslužio ka o inspiracija za film "Blade Runner" Ridleya Scotta, prepun malih uskih uličica s barovima u koje jedva stane nekoliko ljudi, dok se neonski natpisi probijaju kroz sumaglicu.
- Savjet bi bio da treba biti jako strpljiv i pripremiti se s Google prevoditeljem. Ali Japan je definitivno neprocjenjivo iskustvo - rekla je Irena Škorić i dodala da je Japan pravo mjesto za sladokusce i probavanje novih delicija.
- Najbolji sushi u životu sam jela u kvartu Ginza u Tokiju, u restoranu u koji smo doslovno samo uletjeli s ulice, a za razliku od našeg sushija, kod njih je manje riže i već unutra bude wasabi. Zeleni čaj u Japanu je doslovno druga dimenzija čaja. Specijaliteti su okonomiyaki na hirošimski način, slana palačinka sa sto čudesa unutra, od svinjetine, jaja, do povrća; i ogromne kamenice na sto načina, od kojih su najpopularnije pečene i kuhane s rižom. U Kyotu sam probala i čuveni Kobe odrezak, japansko govedo koje se isključivo hrani prirodnom hranom bez raznih dodataka i hormona rasta, a prema životinji se odnosi humano. Naime, kako bi se dobila savršena struktura masti po cijelom tijelu goveda, zbog čega je Kobe odrezak tako poznat, krava se ručno masira. Tako u mesu nastaje tzv. mramorna prošaranost masnoćom, što daje fantastičan okus, kao i veliku količinu omega-3 masnih kiselina. Iako je dosta masno, dalo je prijeko potrebnu energiju. Uz sve to nezaobilazan je sake i japanski viski - priča redateljica i dodaje da je u Japanu nije ništa negativno iznenadilo.
- Ništa negativno, samo me iznenadilo kako japanski turistički djelatnici nikako ili malo govore engleski jezik, i to što mi je srušen mit o Japanu kao ekstra naprednoj tehnološkoj zemlji. Japanci su ljubazni, ali dosta suzdržani, a posebno mi je drago da sam upoznala "hibakushu" (japanska riječ za ljude koji su preživjeli eksploziju atomske bombe u Hiroshimi i Nagasakiju) Setsuko Thurlow koja je zbog svojeg zalaganja za nuklearno razoružanje dobila i Nobelovu nagradu za mir 2017. godine, kao i brojna druga priznanja - kaže redateljica koja obožava putovati.
- Putovanja su mi neopisivo važna, mislim da jako oplemenjuju čovjeka i daju mu uvid u nove kulture, običaje i svjetove. Meni osobno putovanja daju neku novu energiju, a kako sam zbog raznih snimanja i filmskih putovanja već obišla pola svijeta, u najljepšem sjećanju su mi ostali New York, Los Angeles, Valletta, Maldivi i Stockholm. Nije sve do mjesta, više je do ljudi s kojima putujete. Sljedeće bih definitivno voljela posjetiti Australiju i Novi Zeland.
VIDEO Bivša predsjednica u neobičnom izboru obuće: U centru Zagreba viđena u japankama