Reći ćeš “Umro sam”
A ja ću reći “Lažeš”
Ne umire onaj
Što stihove slaže
...
Pusti da ja jednom
Tebi smanjim boli
Da ti pjesmom kažem
Koliko te volim...
Ovo je dio stihova “Đoletove pjesme”. Nastala je nakon neprospavane i isplakane noći, jutro poslije smrti Đorđa Balaševića. Stihove je napisao Luka Žužul, profesor povijesti kojeg hrvatski prosvjetari pamte po govoru na Trgu bana Jelačića, tijekom velikog prosvjeda učitelja. Autor glazbe njegov je mlađi brat Ante, a zajedno su je otpjevali, snimili video i objavili na Facebooku. U samo nekoliko dana video je podijeljen 300 puta, a pregledan 18.000 puta.
– Balašević je nama dao pregršt pjesama, mi njemu možemo samo jednu, makar i ovakvu, na brzinu napravljenu. I kad pročitate da su u nekom gradu digli prvi njegov spomenik, sjetite se da je prvi iznad naših glava i da mi nismo čekali da umre. Hvala ti, Đole... – napisao je u objavi Luka Žužul, iznad videa u kojem on i brat sviraju i pjevaju ispred zida na kojem je velika kamena glava Đorđa Balaševića. Podignuli su mu spomenik prije gotovo dvije godine u dvorištu svoje obiteljske kuće u Grubinama, u Imotskoj krajini. Nisu čekali “tužni treći čin” za iskazivanje počasti. Isklesao ga je još za Đoletova života Lukin i Antin otac, samouki kipar Ljubo Žužul. Ispod Ljubina dlijeta i čekića nije izašao samo Balašević. Sjedimo u sjenici čiji su zidovi ukrašeni kamenim glavama nekolicine kantautora koje je Ljubo vjerno oblikovao. Osim Balaševića, koji zauzima središnje mjesto, na ulazu u sjenicu prepoznajemo glave Arsena Dedića, Johnnyja Štulića i Tome Bebića. Tu su i manje poznati Miladin Šobić, ali i bista Ljubina ćaće Luke, koji je također bio glazbenik.
– Svi se mi bavimo u kući umjetnošću na ovaj ili onaj način. Ćaća Ljubo je kipar, sestra se bavi dizajnom, brat je glazbenik i vrstan je crtač, a ja se bavim crtanjem, pisanjem i glazbom. Prije tri godine počeli smo raditi ovu pergolu, ili nadstrešnicu, i od početka sam zamišljao da trebamo postaviti spomenike. Moja prva ideja bila je da to budu moja najdraža četiri pisca. Ali, prije svega zbog brata koji ima bend (Čarobnjak Vili se zovu, ja sam im tekstopisac) odlučili smo se za glazbenike. Ovdje se okupljaju naši prijatelji, mahom umjetnici, uglavnom vrhunski glazbenici, dosta ih dolazi iz Zagreba. Ovdje sviramo, organiziramo glazbene večeri i bilo je najprirodnije da ćaća iskleše glave glazbenika. Za Balaševića nije bilo dvojbe, njega svi volimo, stari ga je odavno slušao, kao i cijela obitelj, moja žena Jelena, stric i njegovi. Svi smo bili za to da Đole ide na glavni ulaz, on je na čelu – opisuje nam Luka kako to da je Balašević u njihovu dvorištu dobio svoj prvi spomenik.
– Mi nismo slušači, mi volimo Balaševića – kaže Ante. Njihova ćaću Ljubu to ne čudi.
On ga je počeo slušati još osamdesetih godina prošlog stoljeća, oduvijek je imao kasete u autu.
– Kada su sa mnom išli nekamo autom, morali su ga slušati – govori Ljubo.
– Nije ga slušao samo ćaća nego i rodice, one su starije od mene. Ja se sjećam momenta kada sam počeo slušati Balaševića. Neku su pjesmu meni i svojoj mlađoj sestri pustile rodice Miranda i Marija i rekle nam: “Ovo ćete slušati, to je glazba!” Poslušao sam ga i poslušao ih. Otkad sam ga počeo slušati, nisam prestao nikad. Prvu Balaševićevu kasetu kupio sam 1994., kao desetogodišnjak, na derneku na Svetu Anu u Poljicima. Kada sam pitao ima li Đorđa Balaševića, gospodin koji je prodavao šapnuo mi je: “Imam u autu”, skrivao ih je, bio je rat. To je bio album “Dnevnik starog momka” – kaže Luka. Danas, kaže, ima sve što je Đole ikada objavio, kao i ono što nije objavio. Zna sve pjesme napamet.
– Imam tolike snimke koncerata da mu znam i govore između pjesama. Balašević ne može dosaditi. Ja ga slušam gotovo 30 godina i unatoč tome, u nekoj pjesmi koju si tko zna zašto zanemario, otkriješ neku riječ ili rečenicu koje te obori s nogu. Onda ti je ona “the best” – govori Luka. Pitamo suprugu Jelenu dosadi li njoj Balašević.
– Ma kakvi, i ja ga slušam i volim. Dvadeset dana nakon mog poroda bili smo Luka i ja na koncertu na stadionu u Mostaru. Padala je kiša kao iz kabla. Balašević je uzeo bocu s vodom, polio se po glavi i rekao: “Sad smo svi jednaki” – prenosi zgodu Jelena. S mužem i njegovim bratom bila je na svim koncertima koje je Balašević organizirao u krugu od 500 kilometara.
– Prije ga je slušala, a uz mene ga je naučila voljeti do krajnjih granica – dodaje Luka. I “neki novi klinci”, njihove kćeri Marčelina i Iva kažu da vole Đoleta, a najmlađoj Maši tek je pet mjeseci pa se nije izjasnila. Pitanje koje su im pjesme najdraže, Žužulima je glupo.
– Svaka Balaševićeva pjesma ima svoj događaj u mome životu. Uz neku sam se napio, uz neku poljubio, rasplakao, razbio se u autu... Nema događaja u mom životu a da Balašević nije bio tu, nema nijedne svirke u društvu a da nismo svirali Balaševića. Izabrati najbolju pjesmu, to je nemoguće. Balašević je prije svega pjesnik. Vrhunski pjesnik. Ima onih kojima je to patetično, koji vole reći da ga ne slušaju. Uzmi bilo koju pjesmu, recimo “Naopaku bajku”, koju je napisao svojoj kćeri dok je bila u komi, i pročitaj je. To je Jesenjin, Tin Ujević, ma svi oni skupa – tvrdi Luka.
Pitamo Žužule kako Đorđe Balašević stoji među drugim Imoćanima.
– U Imotskom je svojedobno gostovala Riblja čorba, Zabranjeno pušenje, Azra. U novije vrijeme bili su Rambo Amadeus, Dubioza kolektiv... Imoćani vole dobru glazbu. Prema van ispada da smo mi jedna mala nacionalistički zadrta sredina, što moguće za puno stvari i stoji, ali što se tiče glazbe, upravo je suprotno. Što se tiče moje generacije, ja sam išao u Imotski u Gimnaziju od 1998. do 2002. i ne znam nijednog gimnazijalca koji nije slušao Balaševića. Nitko nije slušao narodnjake – govori Luka, a i Ante, koji je sedam godina od njega mlađi i druži se s još mlađim ljudima, dodaje da je Balašević u njegovu društvu iznimno popularan. On svira u bendu Čarobnjak Vili i kaže da im je najveći kompliment kada netko za njihovu pjesmu kaže: “Vuče malo na Balaševića”.
Ćaća Ljubo, koji je vršnjak s Balaševićem, kaže da ga ne čudi ta popularnost koja ne zna za generacijske, ali ni za zemljopisne granice, unatoč ratovima koji su prostor bivše Jugoslavije snažno obilježili.
– Tijekom rata mi smo u kuću primili prognaničku obitelj iz Mostara. Bili su kod nas tri godine, sprijateljili smo se. I kada im se sin ženio, bili smo na svadbi u Mostaru, oni su tražili od benda da nauče neke Balaševićeve pjesme jer su znali da mi svi volimo Balaševića – pripovijeda Ljubo. I zato, kada je umro Đorđe Balašević, kažu Žužuli, njima je umro član obitelji iako čovjeka nikad nisu upoznali ni razgovarali s njim.
– Umirali su mi bliži ljudi, ali ovoliku bol još nisam osjetio – tvrdi Luka. Silno mu je žao što je propustio upoznati velikog umjetnika kojemu se divio. Luka dodaje da ga je fasciniralo što je Balašević u smrti ujedinio sve dijelove bivše Jugoslavije. Dojučerašnji neprijatelji su za njim zajedno tugovali.
– Po tome možeš prepoznati dobrog čovjeka. To ne znači da je, ako netko ne sluša Balaševića, nužno loš. Ali, ako sluša Balaševića, sigurno je dobar – tvrdi Luka Žužul.