Narodi bivše države bili su nespojivi i pošteno je da sada svaki od njih pokuša propasti na svoj način

Koncerti Đorđa Balaševića u Hrvatskoj postali su svojevrstan ritual za ispraćaj stare godine i najava nadolazeće s iskrenom emocijom, koju uvijek donese susret pjesnika iz Novog Sada i njegovih “normalnih”, kako najčešće zove svoju publiku.

Opet ćete na put. Koliko je emocija u vašim dolascima i odlascima i je li vam danas odlaziti i vraćati se u Novi Sad drugačije nego prije, recimo, 30 godina? A tu, da napomenem, ne mislim na promijenjene političke okolnosti i granice koje danas prelazite.

Eh, prije trideset godina? Onda sam putovao toliko da je bilo samo pitanje dana kad ću, vraćajući se odnekud, naletjeti na sebe kako polazim negdje? Dio jednog starog stiha glasi “obići svet je zbog tog uzbudljivo, da bi se Ovde vratilo”? Ne vrijedi ni polaziti na put ako se nemaš kome vratiti? Obično nam tek daljine otkriju koliko nam je netko blizak? Ali ni daljine više nisu ono što su bile. Uzbuđenje oko polaska, i povratka kući, sad se često obavi o istom trošku, u jednom danu. Koliko je emocija u tome? Bojim se, tek koliko i sjaja na starom koferu, izlijepljenom naljepnicama hotela i aerodromskim etiketama? A što se granica tiče, one su i izmišljene da bi se prelazile, ne treba ih precjenjivati...

Kada sljedeći put nastupite u Zagrebu, koji će to biti koncert u našem gradu i vodite li evidenciju svojih nastupa pa da možete reći gdje ste sve svirali i koliko ukupno. No, ima li statistika takve vrste smisla i je li vam od brojki draža emocija koja vas veže uz neki koncert i grad?

Znam jedino da sam dosad bio na svim Balaševićevim koncertima u Zagrebu. Privilegiran sam da svaki od tih koncerata ponetko upamti bolje nego ja, i tu sam ponajprije da tim ljudima pružim i razloge za to. Ne sakupljam novinske isječke, nemam album sa svojim slikama, ne pravim spotove s gužvom pred dvoranama. Jasno mi je da je statistika u modi, ali ne brojim ni godine, a posebno ne ljude, čuveni Deda iz “Kalendara mog detinjstva” bi u svom vinogradarskom stilu zaključio da je čovjek ipak voćka koja se prodaje “na komad”, a ne na kilograme. Postoji nešto što se ne može opisati ni riječima, a kamoli brojkama, one davne Guske Koje Su Spasile Lisinski, prvi sjaj Kutije Žigica, grotlo Ledene, tajne frekvencije Kerempuha... Nije to nešto na što tek tako možeš udarati recke. Istina je da nas je ponekad bilo poprilično u raznim zagrebačkim dvoranama, ali ipak je sve u osnovi ostalo vrlo osobno. I nikad nisam želio da to kao trofej objesim na zidove, radije ga nosim u sebi...

Putujući čovjek ne samo da upoznaje druge ljude nego i na najneposredniji način prikuplja informacije, vidi kako stvari stoje. Kako vam svijet izgleda nakon toliko kilometara u nogama i živimo li doista globalnu priču jednakih šansi ili je to tek parola?

Moj je osnovni problem što uvijek nabasam na “normalne”? To, doduše, nije tema ovog pitanja, ali u jednom trenutku (koji je igrom slučaja potrajao dvanaestak godina?), bio sam “skinut” sa svih kontroliranih medija, i tad sam, u potrazi za “svojima”, dospijevao sve do Kanade i Novog Zelanda. I ništa mi nije vrijedilo. I tamo sam se susretao s istim ljudima kakve sam susretao i ovdje, u Trsteniku ili Ivanić Gradu, svijet je u principu svuda isti, jedino je raspored vremena drugačiji. Negdje ga ljudi nemaju ni za sebe, a negdje ga imaju i za sve druge, preko čega polako dolazimo i do parole o šansama. Ne, naravno da ih nemamo svi iste. Jer, ne samo da nismo svi u istoj ligi nego nismo svi ni u istoj igri. Neko se naprosto rodi tamo gdje šanse na njega nalijeću kao mušice, a netko opet šanse mora juriti od Brisbanea do Vancouvera, kao Pokemone...

S čime se ljudi mogu identificirati, koji su to ideali, koji junaci, što ostaje za kalendare djetinjstva kojih će se prisjećati djeca koja danas odrastaju?

Naši ideali, i naši junaci, samo su zastarjeli softver za ove klince s novim procesorima vrijednosti. Nepotrebno se brinemo za generacije koje žive u “ovakvom vremenu”, jer to je njihovo vrijeme, i oni će s njim već nekako izaći na kraj. “Matorci” su vječiti epizodisti u filmovima u kojima mladost igra glavne uloge, i možda bi bilo pametnije da i ne pokušavam govoriti o njihovoj poetici i romantici, jer već sam i među svojim vršnjacima slovio kao staromodni davež...

Kalendar vašeg djetinjstva potvrdio mi je snažnu asocijaciju: vi ste posljednji pjesnik Austro-Ugarske. Taj politički okvir odavno ne postoji, no civilizacijski izgleda još je tu. Je li za njega u pjesmama “kriva” vaša obitelj?

U pisanoj verziji Kalendara, koja bi se uskoro mogla pojaviti, u jednoj rečenici se spominje da čistokrvnog Austougara najlakše možeš poznati po pomiješanoj krvi. U toj se knjizi također navodi “da Vijeće staraca u našoj familiji nikako nije moglo usuglasiti oko toga tko je većinski vlasnik kromosoma jedinog muškog nasljednika”, uz moju konstataciju da sam od svakog od njih naslijedio upravo ono što nikako nisam želio. Bilo kako bilo, grane našeg obiteljskog stabla bacaju sjenu na široko dvorište između Karpata i Podravine, i “tarabica” oko te avlije nigdje se ne poklapa ni s jednom od trenutačno važećih granica. Zato mi se valjda i događa da se ponekad osjećam uvelike “na svom” i tamo gdje bi bio red da se osjećam kao stranac.

Ima sjajan detalj na hrvatskoj verziji Wikipedije. Podaci o vašem rodoslovlju navode ime vašeg oca, a uz majčino ime napominju njezino mađarsko-hrvatsko podrijetlo. Zašto bi to trebalo posebno isticati samo za “pola” roditeljstva i za “hrvatsko tržište”?

Nemam pojma. Vjerojatno zato da klinci u Varaždinu, ili Puli, ne bi prestali pjevati Provincijalku ili Portret Mog života. Kakav bi šok za njih bio kad bi saznali da se moja majka nije zvala Veronika, nego Živadinka, na primjer? Ne, nisam sudjelovao u formiranju ni jedne verzije Wikipedije, nemam svoje Facebook ili Twitter, tako da se komotno mogu ograditi od tog, i sličnih slučajeva, ali neke strasti su se devedesetih usplahirile kao pahulje u onoj staklenoj kugli, i sad treba imati malo strpljenja da se sve slegne. U svakom slučaju, manje je zlo kad se prešuti nešto što bi trebalo reći nego kad se kaže nešto što bi trebalo prešutjeti. A moguće je da sve to i nije važno kao što se čini. Odrastao sam u gradu u kojem se DNK nikad nije tražio, ni kad biraš golmana, ni kad okupljaš bend, pa ni kad praviš svatove, i nikom ništa nije falilo. Sreća da imam posla i s pjesnički nastrojenom publikom, koja tradicionalno loše stoji s matematikom i razlomcima, pa joj je suviše komplicirano da zbraja poluhrvate i četvrtmađare s triosminskim Rumunima i ostalim Hotentotima. Pa me je odavno prihvatila kao cijelog...

Kako iz novosadske perspektive izgleda stanje u državama bivše Jugoslavije? Administrativno smo podijeljeni, ali jesmo li ljudski i civilizacijski nepovratno udaljeni?

Da sam neka od onih zamlata iz političko-analitičkih emisija na TV-u, iskoristio bih formulaciju ovog pitanja kao penal u devedesetoj minuti, i odgovorio da te administrativne podjele i jesu posljedica naših ljudskih i civilizacijskih udaljenosti, a ne njihov uzrok. Što kažete? Morat ću se početi baviti politikom, kako sam umijem zapetljati! Pripadam dezorijentiranoj generaciji iz pedeset i neke, koja je bila glavna maskota te priče, stariji su još patili za prošlim ratovima, a mlađi već sanjali o budućim, a mi, naivni, istim žarom smo navijali i za Šabana Trstenu i za Bojana Križaja, recimo. Dok smo rasli, za nas je najveća uvreda bilo kad bi “mračne emigrantske sile” našu domovinu nazvale umjetnom tvorevinom, a kad smo odrasli, za nas je najveća uvreda bilo kad smo shvatili da je to istina. Priznajem da radije tragam za sličnostima nego za razlikama, provjereno znam da ista riječ izazove smijeh, da oči zasuze zbog istog stiha, po kavanama se na istu strofu polomi čaša, i ista se psovka podvikne linijskom sucu kad neopravdano podigne zastavicu, ali ne pravi se država od jeftinih emocija. Bili su to nespojivi narodi, nikad ne bi uspjeli. I poštenije je da sad svako pokuša da propadne na svoj način...

Danas se i samo spominjanje imena Jugoslavije izbjegava pa smo sada tu ili kao narodi bivše države ili regije. Zašto se ovdje prema povijesti odnosimo tako da se odbijamo suočiti s njome, nego je radije prešućujemo?

Povijest će postati povijest tek kad se riješi nas. Živi nemaju u njoj što tražiti. Ostat će u knjigama i priča o nama: Balkan potkraj jednog stoljeća. Svako pleme crta granicu. Svi bi htjeli svoju stranicu... Ne moram baš svuda stavljati navodnike. Bilo je u toj zemlji, kasnije smo saznali, i puno nezadovoljnih, proganjanih, hapšenih, i žao mi je što je tako. Nek nam oproste što smo dopustili da se njihove sudbine zataškaju, ali mislim da osobne nepravde ipak nisu glavni razlog za opću omraženost imena Jugoslavije. Nerado je spominjemo najviše zbog tragičnog načina na koji se raspala. Zbog idiota koji su u njeno ime rušili, krali, ubijali. I kojima, uz sve ovozemaljske kazne, treba uskratiti i samo spominjanje u povijesti. Nek njihova destinacija bude prošlost, a ne povijest...

Volite li dolaske u Zagreb? Možete li pratiti mijene u biću grada i što vam one govore?

Mogao bih napisati lijepu pjesmu o Zagrebu. Počela bi vjerojatno tako što bi se jedan d-mol, u praskozorje, kao izmaglica spustio na Travno uokvireno okvirom prozora vojarne. U tom sazvučju bi možda čak i udaljena vojnička truba mogla jednom i pristojno zazvučati. I onda bi na sintu pažljivo trebalo pronaći plavi registar tramvaja. Broj šest, čini mi se. I u prvoj strofi bi razvodnik Milan Naperotić iz Tara, moj prijatelj, možda baš na mostu naslonio lice na prozor osluškujući povremenu činelu zvonjave. Koju bi potom, kao pravi bubnjar vojničkog benda, nastavio u ritam koraka preko Placa, uz Dolac, sve do Potepuha. Gdje ulaze prateći vokali posljednjih pravih fakina. I Pero Močibob, još jedan prijatelj. Gospon Fakin, definitivno. A tu bi se već morao pojaviti i klavir, kao pasaž. Zakasnjela priča od Kaptola do Griča. I onda, niotkuda, kao refren, napokon i ona. Jedina Djevojka Koju Sam Ikad Volio. U žutom kišnom mantilu. Trudna. Rumena. Kao i većina anđela. I solo njezina osmijeha. Pa nadalje Stara Vlaška. Palmotićeva. Svejedno. Jer refren je tamo gdje ona kroči... Da, volim Zagreb, vrijeme ga samo proljepšava. I mislim da bih mogao napisati lijepu pjesmu o njemu. Kakvu još nitko nije. Ali ne bi bilo pristojno. Ne samo prema lokalnim stihoklepcima, koji po difoltu imaju prednost pisanja o “svom” gradu, nego i prema svim drugim gradovima i mjestima koja mi se raduju kad dođem...

Mislite li da ste s nekim pjesmama požurili, da su bile ispred vremena, a da ste s nekim zakasnili? Kakvo je stanje duha potrebno da bi nastao “Čovek sa mesecom u očima” ili “Krivi smo mi”?

Prave pjesme ne nastaju s predumišljajem. Jednostavno se dogode. I puno su pametnije od mene. Pjesmu o nekim novim klincima napisao sam dok još nisam imao svoje klince. Samo Da rata ne bude, osamdeset sedme. Za otvaranje dječjeg festivala, na “slobodnu temu”. Svi su me pitali zašto, i nisam znao odgovor. To je impuls. O tome više morate pitati onog tko mi te impulse šalje. Ja o tome ne odlučujem, i već dugo se ne usuđujem razmišljati. U šali pokušavam reći kako nisam kriv što imam talent, ali najozbiljnije se stvari u šali najlakše i izgovore. Netko mi je taj talent dao, a Taj Netko je imao svoje razloge da me izabere, i na meni je samo da ga ne razočaram. Zato sam za sve ove godine učinio tek ponešto za druge, i nije mi padalo na pamet da se prodajem narodnjacima. Nikad ne jurim pjesme, čekam da mi dođu. I sad već znam da je Taj Netko majstor prerušavanja, Čovjek S Mjesecom U Očima, na primjer, obratio mi se kao autoelektričar, u prolazu, i samo mi došapnuo prikriveni stih koji nisam mogao riješiti dok ga nisam dešifrirao. Tako me je prije neki dan “pokrenuo” i “pumpadžija” riječima: “Napiši, brate, nešto i o ovima.” I to mi se vrtjelo po glavi sve dok nisam otpuhnuo prašinu s kofera gitare. O kojim “ovima”? Ponudila se neka melodija, pokušao sam da na nju nakalemim milijun stihova, i sad sam već gotovo siguran da će ta pjesma započeti riječima: “Napiši, brate, nešto i o ovima”...

Kada će izaći novi CD i hoćemo li imati studijske verzije pjesama poput “O, mati” “Salaš ni na nebu ni na zemlji”...?

Malo mi nedostaje ceremonija izlaska nove “ploče”, ali u ovoj internetskoj eri najgore je to što se svaka koncertna verzija nove pjesme istog momenta pojavi na YouTubeu, ljudi se naviknu na nju, i koliko god da je kasnije poboljšaš, uporno govore da je “ona prva” bila mnogo bolja. A nije uvijek tako. Ostalo je nekih pjesama koje sam pustio u promet prije nego što sam bio potpuno zadovoljan svakom riječju, i kad god ih danas čujem, “štrucnu” na tom mjestu, kao na starom gramofonu. Deda, kojeg sam već spominjao, obično bi, kušajući vino, presudio riječima: “Radi mi!” Tako i meni ni “Mati”, a još i neke druge, već snimljene pjesme, još uvijek “ne rade” potpuno, ali moram priznati da ima i nekih snimljenih koje mi i te kako “rade”, i neću još dugo izdržati da ih i sam ne zakvačim na sajt. Znam da mogu još sto godina pjevati samo o Vasi Ladačkom, ali znam i to da i da imam novih pjesama za bar još jedan album. A Vasu uvijek možemo prošvercati barem na “bisu”...

Je li prelazak sa stihova na prozu, pa i na film, bio logičan put čovjeka koji je i kroz pjesme pričao priče?

Rekoh da ne brojim godine, ali se sjećam da je to bilo u vrijeme izlaska “Dunje moje”, znači uvelike u prošlom stoljeću, kad me je jedan kritičar nazvao “medijski potrošenom ličnošću”. Mnogima sam bio dosadan onog časa kad sam se pojavio, a poslije petnaestak godina mi se učinilo da sam na dobrom putu da dosadim i ostalima. Pisao sam nešto za novine, i dobro mi je išlo, moram priznati da su Loši dobronamjerni novinari presudno utjecali na moju karijeru. Redovno mi se činilo da ni jedan objavljeni intervju nije ni blizu zanimljiv kao razgovor koji smo vodili. Takozvana “karijera” mi je već dugo išla ravnom linijom, na vrhu, doduše, neka tako reći visoravan-karijera, ali i najduže visoravni završavaju padinom, toliko sam zapamtio sa studija geografije. Tako sam počeo pisati i stvari duže od tri strofe, i nije bilo problema, ipak su riječi moj osnovni alat. Jedino se tehnologija tu i tamo razlikovala, u pjesmi, na primjer, Katrin u tri rečenice doputuje, zaljubi se i maše s prozora vagona, a u knjizi joj ciferšlus na suknji otkopčavam od osme do dvadeset šeste stranice. I to na žalost neuspješno, među nama...

Kada sad gledate godine od Titove smrti pa do kraja stoljeća, biste li što mijenjali u svom angažiranom djelovanju i kako ste birali svoj put?

Tito i ja? Bila je greška spomenuti ga u pjesmi, ali tko je mogao pretpostaviti da će moje pjesme trajati dulje od njega. Nahvatali su nas da mu sviramo, bila je to onda čast, da si ne lažemo, napravio sam pjesmu u zadnji čas, posljednje riječi tek u busu za Karađorđevo, i nije bilo vremena “da odstoji”. Možda bi mi bar otac u tom slučaju savjetovao da je ne snimim premda sumnjam. Svi su u to vrijeme bili prepadnuti bilo kakvim suprotstavljanjem ideologiji. Čak je i mudri Veselko Tenžera kroz kolumnu poslao samo kodiranu poruku “dečku koji nije napisao lošu pjesmu, osim one o nižoj matematici”, koja se laički naziva i račun, dakako. Ali nekog velikog računa s moje strane zaista nije bilo. Kad već govorimo o tome, nikad nisam bio komunist, alijas član Partije, kao većina mojih kolega, i za to odbijanje kažnjen sam time da na zadnjem sletu na kojem je Tito bio moju pjesmu, umjesto mene živog, pjevaju “Pepeu in kri”, što se bolje uklapalo i po “ključu”. Uostalom, tad Maršal za mene i nije bio ličnost, nego prije mit, slika iz čitanke, učionice, odasvud, a ona zvijezda na zastavi je bila dio nekih mojih zvijezda, mog djetinjstva, moje mladosti, i nije imala blage veze s komunjarama. Bilo mi je dvadeseti tri, uzgred, ako imam pravo da se uopće vadim na to.

Kakva vam je Arena kao koncertni prostor? Nastupali ste u svim scenskim uvjetima pa volite li više te stadionsko-dvoranske atmosfere ili intimnije, kazališne?

Baka, da ne forsiram samo Dedu iz Kalendara, obično je govorila da je njezin unuk šansonijer. “A to su oni što više deklamiraju nego’ što pjevaju.” Zato najviše volim Kerempuh, priznajem, ali pretpostavljam da će ljudi iz Kerempuha i doći u Arenu Zagreb. A kada to? Uf, gotovo da zaboravim! Pa, 26. prosinca ove godine, dabome. I nemojte me samo pitati kad se mogu nabaviti ulaznice jer onda ću morati reći i da će to početi u nedjelju, 30. listopada u 23.59 sati, a znate da se ne volim reklamirati. Pa, niste ni primijetili plakate ? To vam i govorim. Nema ih! Sve je ovo bilo tajna do ovog trenutka. Ako vam ni to nije dovoljno “ekskluzivno”, onda stvarno ne znam što više da izmislim?