Chemical Brothers dolaze u zagrebački Dom sportova 12. listopada s jednim od najuzbudljivijih nastupa ove sezone s jakom tehnološkom podrškom. Chemical Brothers su od 1995. i prvog albuma “Exit Planet Dust”, pa zatim “Dig Your Own Hole”, snimali današnje “klasike”, te pomogli od rave kulture i techna napraviti utjecajan pokret koji je osvojio svijet.
Najkraće, u devedesetima su bili ono što je Pink Floyd bio šezdesetih, perjanice nove kulture i drugačije glazbe. Telefonski razgovor s Tomom Rowlandsom malo je kasnio jer je bio zauzet na moje pozive u dogovoreno vrijeme. Dvadesetak minuta kasnije nazvao je on mene i ispričao se jer je produljio razgovor s japanskim novinarom: “A nisam siguran da je sve shvatio”, rekao mi je Rowlands kroz smijeh.
Živimo u zanimljivim vremenima, pogotovo vi u Velikoj Britaniji, tu je Brexit i sve oko njega, kako se osjećate s tim u vezi? Jer svi novinski naslovi odlaze u smjeru Brexita...
Generalno govoreći, čini mi se depresivno, prošli smo kroz sve razine priče, ljutnju, sada sam samo potišten kad neki lažu da će nam biti bolje. Jasno je da i stručnjaci sada govore da nam neće biti bolje. Čak i oni koji su obećavali da će biti bolje više to ne obećavaju. Sad kažu da možda neće biti tolika propast. Sve je to besmisleno, govorili su: “Imat ćete neke vidljive koristi”, sada govore: “Trebalo bi biti dovoljno lijekova.” To nije ista stvar, ljudi su prevareni, ali neki i dalje misle da treba provesti Brexit.
Treba li popularna glazba reflektirati društveno stanje i događaje? Teško je pobjeći tome što se događa.
Sve što radite kao glazbenik pod utjecajem je onoga što osjećate, što vidite oko sebe. Chemical Brothers ne pišu pjesme koje su eksplicitno političke, mi nismo Woodie Guthrie ili Bob Dylan. Najviše komuniciramo kroz zvuk. Ali kad dođeš neko jutro u studio potišten zbog onoga što se događa oko tebe, to utječe na pjesme koje radiš jer izražavaš ono što osjećaš, bio to koncert ili album, makar nesvjesno.
Vaš novi album “No Geography” prilično slijedi i opisuje aktualne događaje, od omota albuma s tenkom iz hladnog rata i nišanom do naziva “Bez geografije” ili pjesama poput singla “U predvečerje uništenja”. Možemo li izbjeći uništenje? Sve se čini luđim nego što smo zamišljali.
Ha-ha. Čitav album donekle je i pokušaj pozitivne reakcije na ono što se događa, makar iz očaja. Puno sviramo uživo te pjesme, još dok ih snimamo, prije objavljivanja. I kad sviramo nešto poput “Mad as Hell”, osjećamo odušak kad se ljudi skupe i osjećaju nešto zajedno, istovremeno. To je dijeljenje glazbe jer ima previše dijeljenja i podjela u našim životima. Ako se publika može potruditi i izaći iz svojih kuća, svojih svjetova, biti s drugim ljudima i napraviti nešto, mi to osjetimo svaki put na koncertu. To nas podsjeća da okupljamo ljude, a ne dijelimo ih. Htjeli bismo da je album pozitivna reakcija na teška vremena.
Jeste li na početku bili svjesni da glazba Chemical Brothersa može okupiti toliko ljudi? Dijelom zbog glazbe, premda je čitav rave i techno pokret bio važan, imao je veliki društveni utjecaj na masovnoj razini devedesetih. Bilo je neočekivano da nova glazba postane takav “hit”.
To je bila velika stvar za Eda (Simonsa, op.a.) i mene, sreli smo se na studiju 1989., godinu nakon što je Velika Britanija prošla kroz novo “ljeto ljubavi” na rave partyjima. Osjećali smo da je to nešto što pripada našoj generaciji, što stariji nisu razumjeli. Osjećalo se nešto divlje u zraku, neka nova, zanimljiva pojava. Što si stariji, više shvaćaš da su mladi uvijek radili nešto različito od svojih roditelja. To je nastavak pobune, ali ono što je nama bilo najzanimljivije bio je miks ljudi, različitih rasa, kad smo počeli u klubovima. Bio je to spoj ljudi iz različitih društvenih slojeva. Sretali smo ljude koje nisam vidio dok smo odrastali, bilo je čudesno.
Bili su to najznačajniji pokreti u suvremenoj glazbi nakon punka i hip-hopa, nije bio važan samo glazbeni utjecaj nego društvena važnost?
Ima sve više pokušaja da se akademski objasne ti pomaci u društvu. Imali smo zanimljiv program na BBC-ju, s emisijama u učionicama s tinejdžerima, gdje su im pokazivali snimke rane rave kulture, povijesne dokumente. Bio je to instinktivan pokret, o stvarima koje niste mogli negirati i imao je velik utjecaj na današnju kulturu Britanije. Važno je što ljudi rade u suvremenoj kulturi, a ovo je označilo definitivnu promjenu. Odrastao sam u gradu izvan Londona, ako si bio drugačiji, uvijek je bila prijetnja nasiljem. Kad si kao 15-godišnjak išao u pub, uvijek si osjećao da bi te netko mogao premlatiti, da moraš biti oprezan. Rušenje rasnih i mnogih drugih barijera novom kulturom uništilo je takve predrasude, sretao si ljude koji bi te možda prebili šest mjeseci ranije u pubu. Bio je to pomalo idiličan osjećaj, ali to se doista dogodilo, bili smo tamo i to osjetili tu kulturalnu promjenu.
Jeste li na početku osjećali da će Chemical Brothers postati jedno od najuspješnijih britanskih glazbenih imena? Imali ste šest albuma na prvom mjestu top ljestvice, trinaest singlova u top 10, tri na prvom mjestu?
Ako razmišljaš da ćeš napraviti takve stvari, nećeš ih nikada napraviti. Bilo je jako puno sreće, bilo je i puno sjajnih glazbenika koji nisu uspjeli, a važno je da tvoja glazba odgovara trenutku u kojem je nastala. Možeš biti talentiran, naporno raditi, ali ako trenutak nije pravi, to ne funkcionira. Imali smo sreće, imali smo ideje na kojima smo radili, održavali turneje, ali nikad nismo postavljali ciljeve. Nikad nismo rekli “za dvije godine moramo imati album na prvom mjestu top-ljestvice”. Zapravo smo uvijek radili na osjećaju i iz te pozadine pokušavali napraviti nešto zbog čega bi publika poželjela izaći van, na koncert. Nešto što bi i mene zanimalo. Čak i danas radimo stvari koje bismo i sami voljeli pogledati da ih mi sami ne radimo (smijeh). Čitav život pokušavali smo stvoriti nešto što bismo i sami voljeli, a čega je nedostajalo. Iako danas izgleda lako napraviti nešto što vam se sviđa, teško je.
Nova turneja Chemical Brothersa prilično je impresivna, vidio sam neke dijelove u TV izvještajima. Imate jaku vizualnu podršku i popis pjesama iz cijele karijere. Koliko je tehnološka podrška bitna, kao i vizualni dojam?
Jedna od stvari o kojima smo ranije govorili, da dolazimo iz slobodoumne, nove kulture, bila je da se tu nije radilo o obožavanju DJ-a ili glazbenika kao u rocku, bio je važan trenutak i okupljanje ljudi, napraviti nešto zajedno. Naš show nikada nije bio kao rock-koncert, obožavanje frontmena u pozi Isusa Krista i slično. Uvijek smo željeli stvoriti nešto što je veće od nas samih, bila je važna publika, okupljanje, a ne obožavanje idola, što se često događa u rock-glazbi. To nismo mi, dolazimo iz drugačijeg svijeta, iz rave kulture i nastojimo ponuditi cjelovito iskustvo. Imali smo sreće raditi sa sjajnim redateljem Adamom Smithom, koji je od početka naših nastupa uživo radio popratne videoprojekcije. Na početku su to bili filmovi u formatu super 8, to je stara tehnologija koju je i Pink Floyd upotrebljavao šezdesetih godina. To je bilo jeftino osamdesetih, kad su se ljudi tek počeli služiti digitalnom tehnologijom. Mogao si za sitan novac kupiti filmske projektore, slajdove, prvih desetak godina tako smo nastupali. Kasnije su zamisli postajale složenije, a i novca je bilo više, tako da je današnji show primjer vrhunske tehnologije, ali i dalje pod utjecajem onoga što smo radili na početku. Želimo napraviti nešto da vas obuzme, a ne kao mnogi bendovi koji s puno novca naprave prazan, besmislen show. Adam je netko tko nas razumije i tko je odrastao s nama.
Iako ste dio elektroničke scene, što mislite o analognom zvuku? Znam da koristite analogne sintesajzere, volite li stare vinilne ploče i taj zvuk bez kompresije? Uvijek mi se činilo da ste fan ranih Pink Floyda sa Sydom Barrettom, pjesama poput “Tomorrow Newer Knows” Beatlesa i albuma “Revolver” te psihodelične kontrakulture šezdesetih?
Obojica smo poklonici dobrog zvuka, diskofili, skupljamo ploče. Jedna od mojih omiljenih stvari je kolekcija vinila, volim slušati ploče s gramofona koji ima sjajan zvuk. I još uvijek volim iskustvo slušanja čitavog albuma, kao i snimanja takvog albuma kad to mi radimo. Možda neki misle da je to staromodan koncept, ali i dalje volimo album, raditi glazbu koja vas nekamo vodi tih 45 minuta. Te ploče su definitivno utjecale na nas, odrasli smo slušajući ih. Volim taj rock-zvuk kasnih šezdesetih i s početka sedamdesetih godina, kad su ljudi istraživali što ti strojevi mogu napraviti, kad su koristili imaginaciju. To nam je uvijek bila inspiracija da svoju glazbu napravimo drugačijom od uobičajene dance scene, s nekim ambicioznijim idejama.
Jednom ste nastupali u Hrvatskoj, na otoku Pagu, ali tamo je bilo dosta međunarodne publike jer se radilo o ljetnom festivalu na Zrću. U Zagreb dolazite samostalno, koje su razlike u odnosu na sviranje na festivalima? Ovo ljeto nastupili ste i na najvećem britanskom festivalu Glastonbury.
Dovodimo cjeloviti show i, kad nastupamo samostalno, slobodniji smo, veća je produkcija i možemo mijenjati stvari. Imamo više kontrole, a u dvoranama za petnaestak tisuća ljudi možemo biti hrabriji. Volim svirati na festivalima jer sviraš pred različitom publikom koja nije došla samo zbog tebe. Kad pak sviraš vlastiti koncert, pred publikom koja je povezanija s tvojom glazbom, to je poseban osjećaj i uvijek je uzbudljivo.
Na “No Geography” surađivali ste s nekim novim imenima, Aurorom iz Norveške, japanskim reperom Nanijem. No odavno ste radili s brojnim poznatim imenima, od Liama Gallaghera iz Oasisa, Richarda Ashcrofta iz Vervea, Bernarda Sumnera iz New Ordera, do Beth Orton, St. Vincent ili Becka, Flaming Lipsa?
Volimo suradnje jer vi imate neku vlastitu ideju, a onda se pojavi netko tko bi to napravio nešto drugačije. Ovi koje ste spomenuli, to su sve sjajni glazbenici. Divno je biti u prostoriji ili studiju s njima i dobiti neku drugačiju informaciju, napraviti to različito, to i jest smisao zajedničkog rada. Ideje se razvijaju pa završite na mjestu za koje nitko od vas nije pretpostavljao da ćete tamo stići. Rad s Aurorom na pjesmi “Eve of Destruction” bio je sjajan, imali smo dobru ideju, ali nismo znali kamo će dospjeti, željeli smo da nam donese nešto drugačije, uzbudljivo, utjecali smo jedni na druge i došli na novo mjesto. Tijekom godina imali smo sreće surađivati sa sjajnim glazbenicima. Raditi s Bernardom Sumnerom i ostalima za nas je bilo ispunjenje snova, on je bio naš heroj. Raditi na nečemu zajedničkom s takvim ljudima bilo je sjajno.