Nastupi srpskih zvijezda mogli bi postati primjer liberalnosti metropole

Rita Ora koštala je oko šest puta više od Thompsonova nastupa na splitskoj rivi, čijih su 400 tisuća kuna (plus PDV) također iskeširali porezni obveznici.

Završni saldo zadarske avanture s Orom pokazao je da posao ipak najbolje rade privatnici, a ne priučeni organizatori javnim novcem. No, kad ti isti privatnici rade Rujanfest i na njega dovode (i) srpske zvijezde koje, nota bene, domaća publika očito želi slušati, eto problema.

Ostrašćeni dušebrižnici
Mada na tom istom festivalu nastupa i veliki broj hrvatskih izvođača. Paradoks je u tome što, kad turističke zajednice rade s vašim novcem, i završe u minusu, nema prigovora, a kad netko privatno dovodi imena za koja misli da mu se isplate, eto navale ostrašćenih dušebrižnika s plačem da se usred metropole slušaju narodnjaci. Kao da se inače ne slušaju? 
Pojednostavljeno govoreći, nekima je draže kad im njihov porezni novac uludo potroše Hrvati, nego da neki drugi Hrvati zarade dovodeći na privatni festival srpske izvođače. Primijetili ste, ovdje je riječi samo o novcu. Tj. trebalo bi biti kada bi ljudi shvaćali u kojem vremenu živimo. Sve ostalo su ideološke tlapnje za naivne.
Nije čudno da hrvatski glazbenici nastupaju u Sloveniji, BiH i Srbiji, a njihovi kod nas. Spram 18 milijuna ljudi do 1990., današnjih 4 milijuna u Hrvatskoj čine daleko manje tržište. A mi živimo u kapitalizmu, na tržištu, mada bi, eto još jednog paradoksa, neki kod nas koji baš svojski mrze bivši socijalizam najviše željeli po tadašnjem principu propisivati ukus na recept i diktirati tko koga i odakle smije dovoditi na pozornice i zarađivati. 

I najmanji bi tu problem trebao biti tko je Hrvat, tko Srbin, već kakav je glazbenik i je li profitabilan. Ali, to je naravno idealističko tumačenje, razapeto između osporavanja nekih da nam “dolaze Srbi”, do široke publike kod nas koja očito želi slušati (i) srpske glazbenike. I to ne bi trebao biti nikakav problem, nego tržišna činjenica. 
Nitko normalan ne bi trebao biti protiv dovođenja glazbenika po bilo čijem ukusu, ali u privatnoj režiji i organizaciji. Ali tvrditi u ovakvoj situaciji da su problem ovi iz Srbije, a ne Rita Ora iz Velike Britanije, prilično je paradoksalno. Honorar za jednosatni nastup Ore bio je 200.000 eura (plus PDV od još 60-ak tisuća), dok su troškovi cijelog gostovanja i organizacije bili oko 400.000 eura. 
 Sve to ne bi bio problem da je njezino gostovanje organizirala neka privatna agencija, a ne Turistička zajednica Zadra.

Dok se lokalni šefovi šminkaju ljetnim programima pred turistima, krajnji ceh, peh i sanaciju platit će, kao i u toliko drugih slučajeva i minusa, porezni obveznici. Privatni organizator više bi vodio računa o tome u što ulaže, za razliku od zaposlenih po turističkim zajednicama čiji je ukus možda dvojben i na “plaći” poreznih obveznika, koji nemaju nikakvu ulogu ili odluku o tome tko, što i za koji novac “dovodi” i organizira.  
Osim toga, neki su zaboravili da domaći tinejdžeri izgleda vole i narodnjake? Pa to su njihova djeca, i što sad? Treba li im zabraniti odlazak na Rujanfest?

Riječ je o tržištu
Na tom istom Rujanfestu nastupit će i Petar Grašo, Edo Maajka, Detour, Bang Bang i drugi, neki od najboljih domaćih izvođača. No, samo će Grašo nastupiti na najvećoj središnjoj pozornici, pa bi svi ovi licemjeri koji prigovaraju dolasku srpskih glazbenika, mogli požuriti na redovite koncerte ponajboljih hrvatskih, i pokazati malo aktivnosti, osim što pametuju iz kućnih fotelja. Jer, neki među najkvalitetnijim domaćim glazbenicima krajem prošle godine nisu uspjeli rasprodati malu dvoranu zagrebačkog Doma sportova, gdje su održali odlične koncerte na svjetskoj razini.

No, čini se da mnoge jako kulturne osobe kod nas ne zanima svjetska razina naših glazbenika. Zbog toga su ovakvi skandalozni prigovori i prebrojavanje tko odakle dolazi/svira, tipično licemjerje ljudi (publike) koji govore jedno, rade drugo, a slušaju nešto sasvim treće. Dokaz tipične snobovštine i duhovne zabetoniranosti u omraženom socijalizmu, dok istovremeno nema ni najmanje želje da se (inače) u većoj mjeri posjećuje koncerte nekih od najboljih domaćih glazbenika. Pa se prigovara “stranima”.
Kao i u mnogo toga, nisu nam nimalo krivi Srbi, nego poslovična hrvatska indolencija i nezainteresiranost, pa nam čak i domaće, hrvatske turističke zajednice troše i gube naš novac. Osim toga, riječ je o tržištu pa neka sluša tko što hoće i plaća ulaznice za koncerte kako mu se prohtije. Ostalo je sve dogovorna ekonomija, ista kao u bivšoj državi koju ovi najglasniji navodno ne podnose.

Nevjerojatno, ali istinito, upravo bi nastupi srpskih zvijezda mogli postati primjer liberalnosti metropole. Jer, najmanje bi trebalo biti važno “tko to tamo pjeva”, već tko ih plaća i je li to isplativo. Sve ostalo su priče za zavaravanje vlastitih kompleksa, ako ne i nešto gore.