Talentirana pjevačica otkriva što je sve utjecalo na to da njezin debitantski album “Soul na ranu” izađe nakon osam godina prisutnosti na glazbenoj sceni te govori o velikim promjenama u privatnom životu.
Sedam ste godina na sceni, što je sve utjecalo na to da tek sada objavite album?
Dogodio se život. Surađivalo je puno ljudi i svačije sam mišljenje slušala, a ponekad premalo uvažavala svoje. U nekim je trenucima bilo pitanje hoće li se taj album ikad realizirati, no sad kada je izašao, iznimno sam zadovoljna i zbog sebe i zbog reakcija, koje me vesele svaki dan.
Je li bilo teških trenutaka dok album nije ugledao svjetlo dana? I jeste li ikada poželjeli odustati?
Naravno da jesam. Svaki se umjetnik preispituje dok stvara, a ja sam bila vrlo nesigurna u nekim trenucima, pogotovo zato što sam tek učila hrvatski jezik. A i stanje na sceni ponekad se čini uznemirujuće. Lako je odustati u takvim situacijama. No u svojim pjesmama bodrim slušatelje: “Nemoj samo tako odustati i krenuti drugim putem, bori se za svoje vrijednosti i snove.” U tim sam trenucima pisala i samoj sebi.
Da ste album objavili prije pet-šest godina, koliko bi se razlikovao od ovoga sada?
Zasigurno bi bio puno drukčiji jer puno pjesama ne bi bilo, a i ja sam tada bila drukčija. Sada znam što želim, a što ne želim – što je ponekad još važnije. No sudeći po kritikama, album sam objavila baš u pravom trenutku.
Priznali ste nedavno da ste čudesno ozdravili, da vas je odnos s Bogom ozdravio. Jeste li se možda bojali osude ili nerazumijevanja kolega?
Kad se čovjek nađe u situaciji koja je vrlo nalik scenariju pitanja života i smrti, nije mu važno ničije mišljenje i zato se ne bojim osude. Uostalom, osuđivanje više govori o osobi koja osuđuje nego o objektu osuđivanja. Taj sam problem imala i ja, puno puta u životu neke ljude nisam razumjela i tako sam ih nesvjesno osuđivala. No naši kriteriji nisu uvijek pouzdani i zato bježim od bilo kojeg osjećaja gorčine, mučnine, mržnje, negative jer to truje samo nas same. Ne govorim ništa militantno niti ikoga silim na što, pa to očekujem i od svojih sugovornika. Nije bilo nikakvih loših komentara, baš naprotiv.
Kako danas živite vjeru. Je li ponekad teško s obzirom na posao kojim se bavite i što ste javna osoba?
Ne bih rekla da je teško, no naš životni stil jest zatrovan stresom i brzinom. Svi traže instantno rješenje, a put do istinskog mira, barem za mene, bio je dug i trnovit. Vrlo sam studiozan tip, sve želim proučiti i znati u detalje. Nakon godina istraživanja i eksperimentiranja došla sam do vrlo osobnih zaključaka, a vjera, dakako, jest osobni osjećaj. Nitko nikada nije povjerovao jer ga je netko silio na to. To što sam javna osoba (što to uopće znači danas?) može tu biti samo od pomoći jer moja, vjerujem, pozitivna životna poruka i moje svjedočanstvo može doći do većeg broja ljudi i tako nekome poslužiti kao nadahnuće. Barem se tome nadam.
Koliko je ta životna promjena utjecala na glazbu i stihove koje stvarate?
U mojoj se pjesmi “Bilo bi lako” najjasnije čuje preokret. Zadnji refren, koji je drukčiji od prethodnih, napisala sam tek kad sam shvatila neke stvari. No uglavnom se ta moja motivacija može čuti u svakoj pjesmi, što je retrospektivno gledano i meni čudesno.
Sve je više vaših kolega koji se okreću izvođenju duhovne glazbe – Nina Badrić, Alan Hržica, sestre Husar... Razmišljate li o tome?
Ne dijelim svoju glazbu od duhovne, smatram da moja glazba jest nadahnuta Duhom i zato sama po sebi spada u tu kategoriju. Mi smo glazbenici odgovorni za ono što prezentiramo publici jer je glazba još uvijek najutjecajniji medij i imamo izravan utjecaj na um slušatelja.
Naziv albuma “Soul na ranu” vješta je igra riječi. Koliko u tome ima istine, odnosno može li glazba biti terapeutska?
Već sam rekla da je glazba najutjecajniji medij i da može biti pozitivna te nadahnuti pozitivne misli i djela, ali može biti i suprotno. Glazba je za mene oduvijek bila terapeutska i često mi je omiljeni glazbeni komad bio ljekovit. Tada sam shvatila: ako to utječe na mene, onda je tako i drugima! Postoji istraživanje koje pokazuje utjecaj glazbe na molekule vode, a rezultati su fenomenalni – molekule koje su “slušale” Mozarta, Debussyja, gospel... čudesne su i neizrecivo lijepe. Osvijestimo li pritom da je ljudsko tijelo većinom načinjeno od vode, sasvim je jasno da glazba utječe na nas.
Pišete li pjesme za druge i s kim trenutačno surađujete?
U prošlosti sam napisala nekoliko pjesama za druge izvođače i to mi je bio užitak. Trenutačno imam neke planove na tom području, no čekam da dođe inspiracija i za to.
Profesorica ste jezika. Možete li zamisliti da se vratite u školu i počnete poučavati?
Naravno da mogu, i to mi je bilo lijepo raditi jer sam tako pomagala drugima da steknu znanje i da sami sebi tako pomognu. No odlučila sam trenutačno se potpuno posvetiti svom životnom pozivu – glazbi.
Kažete u pjesmi “Bilo bi lako” da princ na bijelom konju ne postoji. No postoji li netko poseban u vašem životu?
Već sam spomenula da se u toj pjesmi najjasnije čuje promjena u stanju uma, pa mogu slobodno reći da se i u tom pogledu dogodio preokret situacije te da sam vrlo sretna što je tako.
Kakav je vaš tip idealnog muškarca?
Pametan, dubokouman, duhovit, ispunjenom Duhom i glazbom, pun poštovanja za svoje i tuđe. Vjerovali ili ne, takvi stvarno postoje!
Kada želite napraviti mali odmak od glazbe, što radite?
Kuham i pečem kolače ili odem u prirodu. Čitam i istražujem sve i svašta te uživam u svakom trenutku.
čitaj između redaka intervjua;puna sebe i umišljena ispod maske duhovnosti i vjere