Goran Bregović je i dalje gulio JNA u Nišu, bend su napustili Goran Ipe Ivandić i Laza Ristovski, a u Bijelo dugme je vraćen Vlado Pravdić. Zamjenu za Ipu pronašao je Bebek i doveo Điđija Jankelića. Unatoč odlascima i dolascima, bend je bio “zakrpljen”, ali Bregović nije imao živaca čekati kraj JNA. Stoga je pozvao bend u Niš, iznajmili su kuću i on bi noću bježao iz kasarne pa bi u toj kući vježbali materijal za “Bitangu i princezu!”. Sve dok nije uhićen Ipe, o čemu smo pisali u jučerašnjom, trećem dijelu feljtona. Tada je iz Sarajeva stigla depeša da se članovi Bijelog dugmeta privedu i saslušaju. Policija je čekala da odu po Bregovića, a onda im je banula na vrata. Odveli su ih u policijsku stanicu, razdvojili i ispitivali jednog po jednog.
Loše vrijeme za Bregovića
Autor knjige “Šta bi dao da si na mom mjestu” Dušan Vesić opisao je posebno zanimljivo ispitivanje klavijaturista Vlade Pravdića.
“Gdje je droga”, upitao ga je policajac.
“Ne razumijem”, rekao je Pravdić, “kakva droga?”
“Gdje je šit?”, navaljivao je inspektor.
Pravdić se pravio lud. “Mislite na... govna?”
Inspektor je progutao knedlu pa ponovio: “Gdje je droga?”
“Ali čovječe, ako znate svoj posao, onda znate i to da nikad nisam cigaretu zapalio, popio kap alkohola, liznuo bilo kakvu drogu”, zavapio je Pravdić.
“Znam”, uzdahnuo je inspektor, “ali što ću, tražili su nam iz Sarajeva da vas ispitamo.”
Njih su pustili, a Bregovića vratili u kasarnu. Do kraja vojnog roka morao se javljati svakog sata dežurnom oficiru. Bilo je to loše razdoblje za njega. Umrla mu je majka, ostavila ga djevojka, pa se slomio. Zato Bijelo dugme nije izdalo album 1978. No, kad su krenuli, snimanje je išlo prilično lagano, a svi su bili zadivljeni vještinom novog bubnjara. Tada su promijenili imidž. Brega se ogrnuo širokim mantilom i zavezao tanku punkersku kravatu, Vlado je navukao odijelo, dok je Bebek bio ogrnut plaštom. Bijelo dugme je uvijek pratilo modu jer – stigao je punk.
Kad je Jugotonova komisija preslušavala album, netko je uočio stih “koji mi je moj” u pjesmi “Ala je glupo zaboravit’ njen broj”. U tome je prepoznao psovku, koju je trebalo izbaciti. Bregović je proveo devet skupih sati u studiju kako bi izbacio tu jednu problematičnu sekundu. No još je veću uzbunu u Jugotonu izazvao stih “a Hrist je bio kopile i jad” u pjesmi “Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”. Bregović se bunio: “U zemlji u kojoj je slobodno ispovijedati Krista, slobodno je biti i protiv Krista.” No, Krist je morao van i točka. Bebek je imao temperaturu, ali je bolestan došao u studio kako bi, umjesto riječi “Hrist”, otpjevao riječ: “On”.
Ali ni tu nije bio kraj aferama. Njihov dizajner Stefanović napravio je omot na kojem ženska noga sa štiklom udara muškarca u međunožje, a Jugoton je opet rekao – ne može tako. “Mogli bismo dobiti porez na šund”, govorili su. A Bregović – on je, čini se, baš priželjkivao da Bijelo dugme ima i to u karijeri jer to je mogla biti dobra priča i možda bi prodali još više ploča. I dok su trajali unaprijed propali pregovori sa Stefanovićem, Jugotonov “čuveni netalentirani” dizajner Ivan Ivezić dobio je zadatak napraviti omot. “Bitanga i princeza” izašao je 16. ožujka 1979. u fascinantno neinventivnom omotu.
Dušan Vesić ističe kako u vrijedećoj podjeli na tri faze Bijelog dugmeta – ruralnoj, urbanoj i etno – “Bitanga i princeza” slovi za početak i vrhunac druge faze. Osim toga, ističe, riječ je o možda jedinom jugoslavenskom albumu o kome nije izrečena nijedna ružna riječ. Još nešto zanimljivo primjećuje Vesić: “Je li na ovom albumu uopće ostao Bosanac?” Pa nastavlja: “Ne znam zašto to nitko nije primijetio, ali ‘Bitanga i princeza’ nije sarajevska emocija. To je urbana beogradska atmosfera i to je svakako došlo od toga što je Bregović pisao tekstove za vrijeme snimanja u Beogradu. Potom su odradili dio turneje, pa je zbog iscrpljenosti prekinuli, i onda riješili napraviti novu Hajdučku česmu. Oko sedamdeset tisuća ljudi skupilo se tog 22. rujna 1979. na stadionu JNA u Beogradu. Prodefiliralo je oko dvadeset i pet grupa manje ili veće reputacije. Tada se predstavilo odlično Prljavo kazalište, ali je otjerano s bine nakon tri pjesme da bi se poštovala satnica. I kad je došlo red na Dugme – krenula je čitava plejada potpuno prerađenih pjesama koje je publika prepoznavala tek na refrenu. Grupa se nakon sat i pol svirke povukla s bine bez bisa.” Vesić je prepričao i svoje impresije o novom bubnjaru Điđiju Jankeliću. Po njegovu mišljenju, bio je skroman i nije nimalo nalikovao na ostale iz benda, kao da je zalutao u taj show business. Dok je razgovarao s njim, dotaknuli su se Beograda. I kako to da Beograd ima sve, i publiku i logistiku, a nema dobrih bendova? Điđi je rekao: “Mi smo nešto u bendu pričali je li to pitanje jezika, naglaska? Kad kažeš ‘pjeva’ i ‘peva’, kod onog ‘pjeva’ naglasak je čvršći i jači. To razbija. Ekavski je isuviše mekano!”
Znalo se, piše Vesić, da je Bregović bio fasciniran novom scenom. Nije mogao tada ne primijetiti Džonijev “Balkan”. Intrigirala ga je energija s prvog Azrina albuma i osjetio je snagu Prljavog kazališta. Načuo je nešto o Idolima i Električnom orgazmu...
Kad bi dugmićima ponestalo love, snimali bi album. A da bi snimanje albuma išlo bez zastoja, tražili bi posudbu od Jugotona. To su bili čuveni Bregovićevi avansi i to je kultno mjesto jugoslavenske glazbene industrije. No, nakon što je Bregović izvrijeđao Jugoton zbog cenzure u vezi s albumom “Bitanga i princeza”, avans je pismenim putem morao zatražiti Željko Bebek. U pismu je detaljno najavio poslovnu 1980./81. godinu Bijelog dugmeta te zaključio da im sredstva potrebna za planirane investicije dosežu cifru od 3,800.000 dinara. “Iz vlastitih sredstava”, piše Bebek, “osigurat ćemo 1,800.000 dinara. Ostatak od 2,000.000 dinara molimo da nam se u vidu avansa odobri i najhitnije uplati po priloženoj specifikaciji na žiro račune: Goran Bregović – 700.000, Željko Bebek – 700.000, Zoran Redžić 200.000, Vlado Pravdić – 200.000 i Dragan Jankelić – 200.000 dinara.”
Jugoton je u prošlosti puno zaradio od Bijelog dugmeta, a sada ima samo ispratiti sve zamisli benda i opet zaraditi desetak stanova za radnike. Zbor radnika sastao se 6. listopada i raspravljao o novoj posudbi dugmićima. Avans je odobren poslije preglasavanja uz neugodnu kamatu od 12 posto. Ali sve je vraćeno potpuno, nakon samo četiri mjeseca. Zato nije nimalo pretjerano kad Bregović konstatira: “Bijelo dugme je zarađivalo koliko svi ostali zajedno.”
Sve u finu materinu
Dizajner Dragan S. Stefanović jednom je prilikom rekao kako je pjesma “Doživjeti stotu”, po kojoj je naslovljen sljedeći njihov album, posvećena zapravo njemu. “Čovjek u jednom trenutku osjeti kako stari, da ga je pregazilo vrijeme, i tada se strašno uplaši. Ja sam imao takvo razdoblje – prestao sam izlaziti, postao sam vegetarijanac...” Istoga dana kada im je na račune legao taj čuveni avans, počeli su snimati novi album. Bregović je prvi put sam bio producent. Na snimanje je došao s novom frizurom, a Bebek bez “najčuvenijih brkova rock-glazbe”. Išlo je teško i sporo i nitko do tada u Jugoslaviji nije potrošio dva mjeseca termina kao oni. Na kraju, Bregović je morao koristiti kokain kako bi mogao ostati budan. Kako piše Dušan Vesić, to je bio stvarateljski postupak dotad nepoznat u Jugoslaviji. Ploča je završena pola sata prije polijetanja aviona u London, gdje se radio master. Kao najavni singl albuma izišla je “Dobro vam jutro, Petrović Petre” s polupsovkom “sve u finu materinu”. Album je izišao 12. prosinca 1980., zvuk je bio agresivan, bend se podvrgao plastičnoj operaciji, a omot i glavna pjesma govorili su protiv plastike! No, ni tada se publika nije narugala svojim herojima. Na prvo slušanje činilo se da je Bebekov glas jedino što povezuje novo Bijelo dugme sa starim. Bregović je tada govorio: “Osjećam da smo nov bend, samo se slučajno zovemo isto.” Na albumu je bilo mnoštvo zanimljivih trenutaka. Recimo, u pjesmi “Lova” Bregović je smislio stih “Juda još prodaje Krista, nisi znala”, činilo se samo za inat Jugotonu da “ugura” Krista. Za pjesmu “Pristao sam biću sve što hoće” Bregović je doveo zbor klinaca, očito su mu ideju dali Floydi u “Another Brick in The Wall”. Ni ovaj puta Brega se nije odlučio praviti novi bosanski val, napravio je ponovno beogradsku ploču, tvrdi Dušan Vesić. Čak i na mjestu gdje kaže “tek sam stigao Bosna ekspresom” – tako se zvao vlak koji je spajao Beograd i Sarajevo – osjeća se da nije stigao u Sarajevo, nego u Beograd. “Doživjeti stotu” imao je najveću nakladu te godine od svih ploča, a i kritika ga je proglasila albumom godine. I to unatoč tome što su prvi album Azre i “Crno-bijeli svijet” Prljavog kazališta po mnogima zvučali svježije od “plastične operacije” Bijelog dugmeta. Na ovu fazu Bijelog dugmeta osvrnuo se i njihov bivši bubnjar Milić Vukašinović. U pjesmi “Živio rock’n’roll” Milić tako pjeva: “I moj stari drug se ošiš’o, sad maše gitarom k’o Houra.”
Oprema za šest milijardi?!
Điđi je posljednji put u Bijelom dugmetu svirao na kratkoj zimskoj turneji početkom 1982. koja je završila jako malim brojem prodanih karata. Nakon toga su otputovali u Innsbruck, u sklopu šireg sarajevskog izaslanstva koje je išlo u posjet “budućeg domaćina Zimskih olimpijskih igara prethodnome”. No kad su se vraćali – problem. Carina im je oduzela opremu vrijednu 660.000 dinara (današnjih oko 100.000 dolara). Zoka Redžić je, naime, stavio novi razglas u stare kutije. U folklornoj skupini koja je bila u istom izaslanstvu bio je i jedan carinik koji je gledao Zoku što radi i sve prijavio svojima u Sarajevu. Carina je odrezala bendu 330.000 takse i 500.000 dinara kazne. Novine su se tada natjecale tko će objaviti što luđu vijest pa se tako pisalo da su dugmići prošvercali opremu vrijednu šest milijardi. “To nam je pravilo probleme”, žalio se Bregović. “Jer kad uđem u trgovinu i kupim kruh i mlijeko, blagajnica me gleda ispod oka. Kao – ‘koga on to folira s tim kruhom i mlijekom, a tamo šverca šest milijardi!” Điđi je tada otišao u JNA i nekako je osjećao da ga više neće primiti natrag u bend. Bio je u pravu. Bijelo dugme je odlučilo čekati Ipu i s njim krenuti u snimanje novog albuma. Dok su ga čekali, otišli su na turneju u Bugarsku. Prvi put u karijeri vodili su djevojke na turneju. Hoteli su bili loši, vode jednom nije bilo tjedan dana, hrana je bila neukusna. Usput, svi su bili šokirani koliko je lokalna milicija brutalna prema publici ako bi se na koncertu zaboravila i počela plesati.
Vesić se prisjeća kako je tada Jugoton objavio dvije kompilacije pjesama koje je Dugme objavljivalo na singlicama, ali da se nisu potrudili ni oko opreme ni sadržaja. Prisjeća se i kako su kritičari kompilaciju dočekali s podsmijehom: “Koga još zanima Bijelo dugme?” To se događalo svaki put uoči novog albuma i svaki bi put promašili. Jer bilo je to razdoblje kada je malo tko uspio složiti dva dobra albuma zaredom, a Bijelo dugme ih je nanizalo već pet.
Tih tjedana Dušan Vesić je radio zanimljiv intervju s Bregovićem i saznao da novac od bugarske turneje nije bio dovoljan da vrate dug Jugotonu, pa se Jugoton naplatio izdavanjem malo prije spomenute kompilacije. Razgovor se odvijao u trenutku kada je Johnny izdao “Filigranske pločnike” pa ga je Vesić upitao osjeća li i on potrebu da nešto kaže društvu. No, Bregović je rezolutno odbio prihvatiti društvenu obvezu da išta govori. “Na čiju vodenicu da navedem tih par stotina tisuća ljudi koji će slušati moje pjesme? Kome da ih pošaljem? Tko su ti? Trebam li biti protiv komunista, da, valjda, kralja dozovem? Niti me zanima da tjeram ovu niti da dovodim bilo koju drugu vlast. Da ja imam jedno pozitivno odredište pa da kažem da mi ne odgovara vlast radnika nego vlast, na primjer, socijaldemokrata ili kralja, ja bih izišao na ulicu i poginuo za to. Ali usred ovih, samo negativnih odredišta, što to znači? Ovo je samo jedna hrpa govnara koja – onako salonski – između juhe i šnicle drekne nešto kao protiv vlasti!” I dodao: “Naoružani anarhisti nemaju nikakva izgleda da promijene svijet.”
No, priča o Bregoviću i Johnnyju isti je dan doživjela i nastavak. Vesić je, naime, tada planirao fotografirati Bregovića za isti intervju, a kako je Brega popodne išao na aerodrom, odlučio je da će ga tamo slikati: pozadina će biti tamnozelena stakla terminala.
“Stigli smo”, opisuje Vesić, “do terminala, izvadio sam svoj Olympus i počeli smo raditi, kad odjednom čujem iza sebe Džonija Štulića. ‘Otkuda ti’, pitao sam ga iznenađeno. ‘Idem s Bregom u Sarajevo’, reče Džoni. Bregović se ponašao kao da nije tu. Kad sam podigao fotoaparat da ih zajedno slikam, Bregović je rekao: ‘Nemoj.’ To je bio onaj susret koji se završio tako da je Džoni svirao Bregoviću pjesme koje je planirao za novi album. Bregović je na kraju konstatirao da bi trebalo izbaciti četiri-pet pjesama, a Džoni se smrtno uvrijedio. ‘Tko je on da meni izbacuje pjesme’, potužio se godinama kasnije.”
dnevna doza jugofilije i nostalgije...