"Nekad sam volio samo svoju curu, pokvario sam se s godinama"

Kao klinac, Boris Novković htio je biti astronaut. Volio je SF filmove, igre s ujakom koji je tada studirao elektrotehniku. U kuću danas popularnog pjevača donosio bi uređaje za mjerenje napona, dosta zanimljivih stvari koje bi poredali na stol i igrali se da lete na raketama. Snovi o astronautima rasplinuli se kad je Boris potkraj osnovne škole shvatio da bi se radije bavio glazbom.

– Dok sam se igrao doma, padale su mi neke melodije na pamet. Pamtio sam ih i pomislio da su stvarno cool. Išao sam i u nižu muzičku školu, učio klasiku, ali nisam bio impresioniran. Nisam, naime, bio ljubitelj klasike niti tradicionalnog učenja glazbe. Žao mi je da tada nije bilo rock akademija, nego onaj suhoparni, dosadni pristup. Nije me to furalo, draža mi je bila pop rock glazba – prisjeća se Boris.
Sada, kad je proslavio 25 godina karijere, iza njega je 15 CD-a zavidnih tiraža i hitovi poput “Dok svira radio”, “Jači od sudbine”, “Struji struja”, “U dobru i zlu”, koji se uz “Via ljubav” i druge nove pjesme i danas često vrte na radiostanicama. Na tiražama su mu tih godina zavidjeli i stariji pjevači. Da mu je netko kao srednjoškolcu rekao da će slaviti 25 godina karijere, Boris mu, priznaje, ne bi vjerovao.

– Ne bih povjerovao ni da ću živjeti u 2012. godini, i to mi je tada bilo daleko, kao SF. Nisam se tih godina mogao zamisliti ni u 2000. godini – prisjeća se.  
Njegova mama ponekad bi spomenula “sigurne profesije”, ali zapravo nisu doma razgovarali o tome. U kući Novkovića, kaže, uvijek je sve bilo stihijski, živjelo se brzim tempom, u nekoj poluhisteriji. Đorđe, govori Boris, nije imao vremena sjesti i voditi duge razgovore na temu “sine, što bi ti volio biti u životu”.

– Ušao bi Duško Lokin, za njim Mišo Kovač. Jedan je gledao u pod, drugi u zid jer njih dvojica tada nisu razgovarali. Zatim bi pak došao Vlado Kalember, onda netko šesti. Tata je samo  pitao “kakve su ti sada ocjene, ima li kakve frke u školi?” I to je to – govori Boris.
Na jednom srednjoškolskom izletu na Sljeme svirao je gitaru i nakon pola sata dvije su se cure okrenule prema njemu, značajno ga pogledale i rekle: “Zapamti što ti kažemo, bit ćeš poznat.” I tada je, kaže, pomalo zbunjeno gledao u njih. U drugom razredu srednje škole želja za bavljenjem glazbom razbuktala se i Boris je, kaže, osjetio da je to njegov put. Kad je snimio prvi album “Kuda idu izgubljene djevojke”, preko noći je postao popularan, posebno među djevojkama. Nakon uspjeha albuma prvijenca sve su djevojke pričale samo o Borisu Novkoviću, no njega, priznaje, tada baš i nisu zanimale.

– U ono sam vrijeme bio straight momak. Imao sam svoju curu s kojom sam sjedio u klupi i druge me nisu zanimale. Dobivao sam puno poziva na druženja, kolače, sokove i sve sam ih odbio. Bio sam totalni romantik koji je volio svoju curu. Pokvario sam se s godinama – govori.  
U bogatom opusu koji je stvorio tijekom 25 godina izdvaja tri ključne faze. Početak, ulazak u estradu na velika vrata, novu pjesmu, novi zvuk koji je donio. Druga mu je faza, govori, vrlo bitna jer te 1995. godine mislio je da je njegovoj glazbi prošao vijek trajanja. Sve je tada, naime, bilo u znaku dancea, elektronike.

– Hazarderski sam napravio album “U dobru i zlu”. Nisam mogao ni pretpostaviti kako će proći jer tih se godina slušao samo dance. Srećom, bio je sjajno prihvaćen i prodan, a pjesma živi i danas. To mi je bio novi zalet, i ta pozitivna faza držala me dosta godina. Treća je bila 2005. kad sam s pjesmom “Vukovi umiru sami” pobijedio na Dori.  Bila je drukčija, različita od dotadašnjih, s Ladaricama. Opet neki novi Boris. Sad trebamo tek vidjeti koja je sljedeća faza – govori Boris.
Svoje prve pjesme pisao je, otkriva, na engleskom jeziku. Estradni magovi tada su ga pitali kome se obraća, pa je počeo pisati na hrvatskom.

– Možda bi bilo bolje da ih nisam poslušao, možda bih danas imao tržište od nekoliko stotina milijuna ljudi. Mislim da će današnji klinci koji nešto više žele napraviti morati pjevati na engleskom. Istina, manje će ih uspjeti, tek jedan ili dva, ali ti koji uspiju imat će koncerte svuda po svijetu – ističe.
Od osamdesetih, njegovih početaka do danas, puno toga se, priznaje, promijenilo. Posebice među ljudima.

– Često me obuzme osjećaj da ne pripadam ovdje, kao da se nalazim u drugom vremenu. Sve je drukčije, opće stanje, ljudskost, moji prijatelji. Ljudi su se izmijenili, doživjeli devijacije kojih nisu ni svjesni. Od moralnih vrijednosti do trenutaka potpune neslobode, čak i uma. Nisu svjesni da ni u svojoj glavi nisu slobodni, čak ni kad su sami sa sobom – kaže Boris. Osim u krugu obitelji, mir nalazi i u čitanju. Zanimaju ga knjige koje se dotiču svega pomalo; i religije i znanosti i pokušavaju to spojiti.
Nakon sjajnog obljetničkog koncerta najavljuje i planove za 2012. godinu. – Koncerte u povodu 25 godina moje karijere planiramo po cijeloj Hrvatskoj – otkriva.

1986. Prvi CD
– Senad Galijašević ili Senna M tada je imao demo studio. Često je dolazio Đorđu, k nama doma i jednom sam ga pitao mogu li kod njega snimiti nekoliko svojih pjesama. Pristao je. Kad smo u zimu 1986. sve snimili, odnio sam to Đorđu, a on u ondašnji Jugoton. “Ma da, to je tvoj sin?” rekli su mu. Đorđe se vratio doma i  rekao mi da mogu snimiti album. Tako sam ušao u pravi ozbiljni studio. Na ploči “Kuda idu izgubljene djevojke” zadnja je pjesma bila “Tamara” i zapravo je nisam kanio staviti. Svi sjajni glazbenici iz bivše Juge uvjerili su me da pjesma mora ostati.
2007. Odlazak oca Đorđa
– Odrastanje uz oca pamtim po strahovito brzom tempu koji me očeličio. Od 0 do 24 kod nas se uvijek nešto događalo. I kad Đorđa nije bilo doma, dolazili su ljudi u kuću, poznata lica s televizije, javne osobe. Nakon moje druge uzastopne pobjede na Dori, sa Severinom, prvi put je rekao: “To je moj sin!” Njegovu je pjesmu pjevala Danijela Martinović. Bio je jako sretan što sam ja pobijedio. To je bio jedan od najemotivnijih trenutaka u našem životu, jedan od rijetkih kad smo srušili zid. Spontano me zagrlio, osjetila se toplina među nama. Želio sam još više takvih trenutaka, no eto...
2009. Rođenje sina Noe
– Kupuje me osmijehom, ima taj iskreni, nevini osmijeh koji se ne može naučiti. Onaj koji ide iznutra. Zanimljivo mi je gledati ga. Ima ono pravo ja, koje se s godinama kod većine ljudi sakrije ili čak nestane. Žao mi je gledati kako to poprima konture uma koji je samo oruđe ljudskog roda, ali ne i ono što nas kao ljude definira. Volio bih da uvijek zadrži taj osmijeh.
2011. Drugi sin Bono
9. studenoga rodio se drugi sin, koji je dobio ime Bono. Boris je naglasio da sina nije nazvao po slavnom glazbeniku i pjevaču grupe U2 Bonu Voxu, već je ime poteklo od njegovih inicijala.
– Nemam baš tako velik ego, ali vidio sam tu neku lijepu simboliku. Sviđa mi se to ime – rekao je Boris te dodao da je dječak na svijet došao u bolnici u Petrovoj i da je težio četiri kilograma.