Nekima ne smeta koliko je novca potrošeno na fontane, nego koliko koštaju štikle Nine Badrić

Rekavši da smo se kad je riječ o zagrebačkoj poplavi “zamjerili dragom Bogu”, Milan Bandić povukao je na novinarskoj presici prošli tjedan izravan znak jednakosti između sebe i Boga. Bilo je i vrijeme. Doduše, za nekog konzervativnog katolika poput njega to je prilično hrabra izjava, a velikim dijelom i uvredljiva svima koji s Bogom imaju drukčiji, suptilniji privatan odnos. No na stranu nebeski poslovi, gledajući na one zemaljske, poglavito zagrebačke “holdingovske”, potpuno je jasno da je vidoviti Milan samo čekao dan objave stare istine. Realno, plaćajući Holdingu godinama komunalne naknade, naknade za slivne vode i ostala bogatstva, ne spominjući ostale parcijalne i sezonske, bogovske poslove Holdinga, potpuno je jasno da je Bandić već dvadesetak godina doista bog Zagreba.  A još više batina tog istog grada s najvećim prirezom u zemlji, a vjerojatno i na nebu. Gledajući u retrospektivi, Zagrepčani mogu biti svjesni toga da im kanalizacija ne radi, ali da su barem dobili najviše spomenika, ujedno i najmonumentalnije spomenike u državi. Nije ni to loše, jer kultura je potrebna, mada se i sam godinama, prije ove poplave, pitam sljedeće; zašto se svako toliko po Ilici, pokraj koje stanujem, ili na Trgu bana Jelačića, upravo ovih dana, ponovno mijenjaju tramvajske “kockice”, stavlja novi asfalt, kad u Zagrebu redovito nakon svake jače kiše nastupi opći potop, kanalizacijski odvodi su zaštopani, tramvajske linije u prekidu, pothodnici i podvožnjaci potopljeni, a središte grada u razizemlju, da i ne spominjemo pothodnike ispod zemlje, pliva u hektolitrima i centimetrima vode?

Ako nakon svega ovoga postoji sumnja tko će biti idući gradonačelnik Zagreba nakon lokalnih izbora u svibnju 2021., treba otvoreno priznati da ona postoji. Nakon šest mandata u 20 godina teško je išta predvidjeti, ali ako već i mislite da je bog, štujte i birajte druge bogove, barem zbog kanalizacije. No Purgeri i u nesrećama nakon potresa, korone i poplave imaju smisla za humor. Neki su po društvenim mrežama poručivali da sad čekamo da Medvednica erumpira, ne shvaćajući da Medvednica jest vulkanskog porijekla pa ni to nije isključeno. Pojavile su se i zagrebačke trajektne linije. Neki su nas vratili na glazbeni teren prigodnom porukom da Bandić lani nije uspio dovesti publiku na “Ljeto na Savi”, za koje je potrošeno oko 11 milijuna kuna, da bi se na prijenosima utakmica Svjetskog prvenstva tamo našlo 11 ljudi u publici, ali je ove godine uspio iz kaprica dovesti Savu u Zagreb pa se kupajte umjesto u moru. “Vrata podzemnih voda”, rekao bi Štulić u istoimenoj pjesmi, naširoko su se otvorila i kroz sebe pustila sva govna da isplivaju na površinu Zagreba. Javno i anonimno.

Primjerice, kad se Nina Badrić pobunila i krenula u kampanju za održavanje koncerata, a la “Dajte glazbi da svira, a nama da radimo”, nije prošla isto kao Jelena Veljača kad se borila za prava zlostavljanih žena i otišla do Plenkovića. Bio je to medijski uspjeh, dok su sad Nini Badrić, Severini i ostalima poručivali da mogu doći brati krumpir i zbrajali koliko su štikli, haljina i torbica nosile i koliko su ih platile. Kao da ih ove druge iz drugih sektora i poslova ne nose. Možda je sve započeo Tony Cetinski kad je objavio da je posadio vrt i da se počinje baviti poljoprivredom? Naravoučenje? U Hrvatskoj je medijski popularno zagovarati prava žena, ali ako su te žene i glazbenice, onda ne, jer valjda nisu dovoljno zlostavljane pa im se kao bumerang vratio svjetlucavi imidž koji njeguju po medijima, a moraju da bi predstavljale to što predstavljaju onima koji ih slušaju. A onda se hrpa anonimusa sladostrasno bacila na analizu situacije i jedva dočekala da su ostale bez posla. Kao uostalom i svi muzičari, mada i dalje iz svakog kafića trešti glazba, svi i dalje kukaju da bi htjeli više koncerata, ali najveći grijeh ipak ostaje ako netko nosi fensi štikle i torbice.

Čak se i Šajeta, zajedljiv kakav jest, zakačio na tu priču i poručio da treba organizirati akciju “Mali za velike” pa da oni “mali” s gažama do 1000 eura skupljaju novac za Parni valjak i Ninu Badrić. Međutim, kad dođe do tuluma, ako već ne koncerta, svi ti koji uredno lajkaju prozivke pustit će si neku baladu Badrićke ili Valjka i sliniti nad njima. Sve u svemu, koliko god se službeno dobro držimo u vrijeme korone, polako pucaju konci, živci, ako ne i nešto drugo, kriza izjeda javnu percepciju, zamjenjuju se teze, a hejtanje postaje pojavni oblik borbe protiv korone. Pa smo prošli tjedan doživjeli da nekima ne smeta koliko je novca potrošeno na fontane i ostale “projekte” po gradu, nego koliko koštaju štikle, haljine i torbice Nine Badrić, Severine i ostalih i pitaju bi li kopale krumpire. Ako to nije komunizam u doba korone, ne znam što jest.