Nema dečka, ali krije koga je to ljetos ljubila na Brijunima!

- Sve što trebate za film pištolj je i djevojka - rekao je Jean-Luc Godard, jedan od najznačajnijih redatelja francuskog novog vala. A kako taj filmski smjer 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća obilježava težnja prema slobodi izražavanja i stvaranja te duboka estetika, nije ni čudo da je kao omiljen pravac duboko utkan i u biće glumice Ivane Roščić. Naime, nju upravo te karakteristike opisuju. Posudili smo pogled na svijet francuskih filmaša i s odličnom glumicom kazališta Gavella odradili zabavno snimanje na koje je Ivana dojurila crvenim retro biciklom, hvatajući pauze između mnogih proba. Izmučena kostimom teškim 15 kilograma, koji nosi u hit predstavi "Tartuffe", obožavateljica starih vremena lako se vratila nekoliko desetljeća unatrag i postala zgodna buntovnica. A u iskrenom razgovoru 31-godišnjakinja nam je otkrila je li buntovnica i u stvarnosti, što je u današnje doba smeta te kako se snašla u humorističnoj seriji "Periferija City", koju gledamo na Novoj TV

Jeste li ikada pucali iz pištolja ili poželjeli možda njime nekome prijetiti?

– Pucala sam, ali samo na filmu. U studentskom filmu "Iris" čak sam i glumila profesionalnu ubojicu. A kad je riječ o prijetnji, uvijek nekoga poželiš šutnuti, ali ćorkom

Znači li to da lako planete?

– Temperamentna sam i eksplozivna. Prava tempirana bomba! Ali s druge strane sam mirna. Kombiniram oboje i kada se uzrujam, brojim do deset i na kraju reagiram hladne glave. A ono zbog čega zaista lako planem jest nepravda, ona koju osjetim na vlastitoj koži ili ona koju stvara poredak stvari u svijetu.

Radni raspored zaista vam je pretrpan. Zašto - koliko god bili zatrpani poslom, ipak morate imati vremena?

– Usredotočena sam na kazalište i trenutačno sam na probama i po osam ili devet sati na dan. Ali navikla sam se na to i ne trebam red i plan. Kaos je moj red. Ipak, unutarnji me sat organizira i ono što mi je prijeko potrebno jest to da kada dođem kući, budem sama sa sobom. Uvučem se u svijet glazbe, knjige ili filma i uživam. Poslije predstava ću uvijek radije otići kući nego se ostati družiti. Samoća je moja duhovna hrana.

Kada smo dogovarali styling za snimanje, izbor je zajednički pao na francuski novi val. I privatno ste skloni takvom stilu odijevanja, volite stare stvari, kupujete na buvljacima... Krije li se to u vama stara duša, vjerujete li u reinkarnaciju?

– Ne vjerujem u reinkarnaciju. Ne znam ni vjerujem li opće u nešto, skeptik sam. No, stare stvari odišu nekom posebnom energijom koja me uvijek privuće. Kada mi nešto zapne za oko, a već je to netko nosio, povežem se s tim premetom tako što smatram da je nekada pripadalo meni srodnoj osobi i to mi unese prekrasnu energiju.

Nedavno ste imali premijeru predstave "Tartuffe". Koliko je ona zahtjevan "zalogaj"?

– Talijanski redatelj Marco Sciaccaluga potpuno je predan i ima jasnu viziju i točno zna što hoće. Osim toga, Molière je sam po sebi težak, ali prekrasan. Iako je predstava zahtjevna, ujedno je toliko prekrasna da u njoj nalazim veliko zadovoljstvo. Glumim nesretnu djevojku Marianu koju otac želi udati za Tartuffea.

Kakvi ste vi u svoja četiri zida kada ste nesretni? Plačete li?

– O da, isplačem svoje kada treba. Plač mi je čišćenje i katarza i ne znam zašto ne bih plakala.

Tartuffe u prijevodu znači licemjer. Jeste li u životu sreli mnogo takvih ljudi?

– Svaki dan ih srećem. Živimo u svijetu iskrivljenih vrijednosti i svjesna sam da ljudi nose maske. Imam dobru intuiciju pa se uspijevam distancirati od takvih persona, ali licemjerstvo je rupa bez dna. Vezana sam za dugogodišnje prijatelje za koje znam da su uvijek tu. Prema njima sam iskrena i odana i oni su takvi prema meni. Dvije moje najvažnije prijateljice uvijek su uz mene i uopće nisu iz moje branše.

Odrasli ste u Splitu. Nedostaje li vam rodni grad i jeste li ljetos bili ondje?

– Da, bila sam ljetos u Splitu! No, nemam onu tipičnu nostalgiju južnjaka i ne volim kukanje. Volim i Zagreb i lako se mogu prilagoditi mjestima na kojima se nalazim. Kad mi Split pofali, odem kući i obožavam ga, jer on ipak ima neku posebnu energiju.

Razmišljate li o konačnom povratku?

– Ne razmišljam ni o bliskoj budućnosti, pa ni o povratku. U Splitu su mi tata i mlađi brat Tomo koji je uvijek bio moj zaštitnik i s kojima se čujem svakodnevno i zbog njih ću se uvijek vraćati.

Ljetos ste na Brijunima glumili u predstavi "Kralj Lear" koju je trebala doći gledati i Angelina Jolie. Što biste je pitali da je stigla i da ste se s njom sjedili za stolom?

– Da, bila je to prava uzbuna na Brijunima, ali ja nekako nisam uopće vjerovala da će doći. Angelina je prekrasna i da je stigla, svi bi je zacijelo htjeli zgrabiti pa ne bih ni uspjela doći do nje. No, da smo se ipak bile susrele, imala bih milijun pitanja, ali bi mi zasigurno maca papala jezik i ne bih znala što da joj kažem.

Angelina nije došla, ali vas su na Brijunima fotografi uhvatili u zagrljaju muškarca. Tko je on, jeste li zaljubljeni?

– Nemam dečka. A o privatnom životu, kao i dosad, ne želim pričati. No, da sam sto posto sigurna u nešto, mogla bih nešto reći. Ovako mogu samo reći da sam svakodnevno zaljubljena u život, kišu, osobu, ali nisam baš osoba za slikanje.

Kakav je vaše mišljenje o braku?

– Nemam ništa protiv braka, ali nije nešto što se nužno mora dogoditi. Kada razmišljam o braku, više razmišljam o dobrom tulumu. Imam nekoliko antiknih vjenčanica koje skupljam, pa bih se mogla udati nekoliko puta!

Kao maloj govorili su vam da ste rođena glumica, a vi ste plesali balet. Kako to da na kraju niste postali balerina?

– U plesu su mi nedostajale riječi. A klik da se želim baviti glumom dogodio se u trenutku kada sam kao 22-godišnjakinja gledala film Larsa von Triera "Lomeći valove". Shvatila sam da život brzo prolazi i da ne treba gubiti vrijeme, nego da treba hvatati svaki dan za vrijedno i bitno i živjeti sada. Naime, kad je riječ o budućnosti, zaista sam pesimistična. Vode se ratovi, većina stvari u svijetu u kojem živim nije normalna i to me deprimira. Zato volim filmove i knjige koje me rasture, a to se dogodilo tada s tim filmom. No, nije jedini. Ima ih hrpa, kao što ima i mnogo dobrih pisaca. Smatram da najbolje opisuje svijet u kojem živimo Michel Houellebeque.

Jeste li svoga književnog idola Houellebecqa upoznali kada je gostovao u Zagrebu?

– Jesam, upoznala sam ga u klubu Gjuro. Nismo puno pričali, jako je zatvoren. Ali nismo ni trebali pričati, dovoljno mi je da taj čovjek samo živi. Zaista je divan.

Znači li to da smo vam našli idealnog muškarca koji vas može ostaviti bez riječi?

– Ipak je on stariji gospodin (op. a., 52 godine). Volim kada su mi stariji muškarci prijatelji, ali nisam bila u situaciji da bih s njima pokušala ili htjela nešto više.

Poslije srednje škole upisali ste politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Da ste otišli u tom smjeru, što biste željeli raditi? Što vam u društvu smeta?

– Kada prolazim Vlaškom ulicom i vidim koliko se dućana zatvorilo zbog teške ekonomske situacije, jednostavno mi bude mučno. Bavila bih se disfunkcionalnim obiteljima i malim čovjekom kojega je život ispod svakog nivoa, a svijet se istodobno bavi medijskim šrotom. Taj je fakultet, međutim, bio nužno zlo jer nisam tip koji mijenja svijet, ali nastojim biti dobar čovjek i pomoći. Očito ni ja, kao uostalom i naši ljudi, nemam taj francuski bunt u sebi. Ništa nam ne uspijeva, statičan smo narod i skloni smo više sjediti doma i kukati nego izaći na ulicu i rušiti.

Najmanje su vam drage uloge u televizijskim serijama. Zašto?

– Televizija je jak medij i nemam ništa protiv nje; neće postolar glumiti u serijama, nego glumac. Stoga i ja glumim u serijama, ali nisam za sapunice. Općenito, divim se glumcima koji kontinuirano mogu izdržati tempo i količinu teksta koji za serije treba naučiti u kratkom roku. U tom su mi smislu to najmanje drage uloge. A kada su posrijedi financije, snalazim se s onim što zaradim jer nisam od velikih prohtjeva. Ono što zaradim, uglavnom potrošim na putovanja tijekom kojih najčešće noćim u ćumezima.

Pušite?

– Da, ali ne strastvena, iako sam cigarete jednom švercala preko sirijsko-jordanske granice! Kutija cigareta traje mi tjedan dana. Više sam "nesaničar", jer volim tišinu i noć, pa zbog toga dolazim u sukob sama sa sobom jer sam istinski ovisnik o doručku.

Obožavate Sonic Youth i punk, koji je poznat kao slobodan izraz rušenja glazbenih i društvenih granica. Krije li se to u vama buntovnica?

– Nisam punkerica, slušam sve, od punka i klasike, do jazza i folka. Obožavam koncerte i glazbu i nije mi teško potegnuti na put radi dobroga koncerta. U listopadu idem slušati Nicka Cavea u Ljubljanu. Ali da, buntovnica sam! No, kao tinejdžerica sam, osim što sam stalno mijenjala boju kose, nosila rinčice na čudnim mjestima, bila depresivna i jako glasno puštala glazbu. No, nisam roditeljima stvarala velike probleme.

Mrzite samu sebe gledati na filmu, a ljudi kažu da je čovjek sam sebi najbolji kritičar. Kome tada vjerujete u prosudbi svoga glumačkog umijeća?

– Padam u depresiju kada gledam samu sebe. Užasna sam si i pitam se: 'Ivana, pa šta je tebi?'. Ne vjerujem ni sama sebi ni ikome drugome kada su kritike posrijedi.

A snimanje ljubavnih scena?

– Uh, to mi nije nimalo jednostavno. No, sve se riješi s partnerom i redateljem jer smo u istim sranjima, pa je najbolje prevladati sve strahove i odraditi to što je bolje moguće.

Kakvu ulogu priželjkujete?

– Volim twisted likove kojima se ne može dokučiti što misle i rade i koji u sebi nose mrak. Uvijek čekam onu pravu ulogu i mislim da će tako biti dok god se bavim ovim poslom.

Fasciniraju vas noć i mrak, jeste li skloni i mračnim raspoloženjima?

– Upadnem u njih. Tresnem glavom o pod, ali se i dignem. Nema dobre drame bez dobre komedije i obratno. Tako je i sa mnom. Ne bježim ni od radosti ni od tuge, a kod mene nema sredine, nego ekstremno ulazim u oba područja.

Večeri volite provoditi na večerama s prijateljima. Kuhate li za njih?

– Volim jesti, ali lijena sam za kuhanje. No, katkad se i ja znam uhvatiti kuhače. Nedavno sam prijateljici za rođendan kuhala nekoliko jela, među kojima su bili i junetina u curryju i kolač od crne čokolade i kave.

Da sada možete sjesti u automobil i otići bilo kamo, u kojem biste smjeru krenuli?

– Imam jako stari renault pet koji rijetko vozim. Ali da biram odredište, krenula bih na istok. Možda Zagreb, Beograd pa preko Rumunjske do Istanbula. Uglavnom, volim istok. Ljetos sam s prijateljem Srećkom Horvatom bila 20 dana na putu po Bliskom istoku. Hodala sam i po pet šest sati na dan, družila se s lokalnim ljudima. Oduševili su me Damask, Beirut, Petra...