Na Akademiju dramskih umjetnosti upisali ste se s kratkom kosom, a potom šest godina puštali dugu valovitu kosu. Sad ste je znatno skratili i izravnali što je velika promjena. Ima li to veze s nekom prekretnicom ili rezom u životu?
– Zaželjela sam se promjene, a i kosa mi je propatila zbog tretiranja na snimanjima. Promjene mi se događaju konstantno, a ovaj rez je možda zakašnjela reakcija na rez koji se dogodio s krajem snimanja serije jer je lik Irene završio svoje. A poslije nekoliko mjeseci posvećenosti tome, buđenja u pet sati i povrataka kući u ponoć, sadašnje stanje mi je velika promjena.
U seriji igrate zločestu Irenu. Ima li sličnosti između vas i lika?
– Ne bih rekla, ali što se tiče Irene imam prirodnu potrebu braniti je. Ne doživljavam je kao zločestu. Na kraju, ona se samo bori za svoju ljubav, a čudi me da se zločestom proziva žena koju njezin muškarac vara. Ima jak ego i samo reagira iz njega.
Biste li se poput nje tako grčevito borili za muškarca i jeste li se ikad našli u situaciji da ste bili prevareni?
– Ne. Ali ponekad pušem i na hladno i imam jaku intuiciju, a kako prije samog djela prijevare prethodi misao koju bih osjetila, sumnjam da bih dočekala tren prijevare u vezi. Već sama odsutnost duha voljene osobe natjerala bi me da okončam odnos.
Jeste li egocentrični i na ljestvici od jedan do deset koliki je vaš ego?
– Mislim da imam zdrav ego koji ne upravlja mnome i ne dovodi me u opasnost. Recimo, neka petica ili zdrava sredina. Nisam egocentrična, ali lagala bih kad bih rekla da mi nije važna slika koju ostavljam o sebi. No, ego mi pojačano radi u ljubavnim situacijama kad imam izrazitu potrebu biti jedna i jedina.
Kako se nosite s popularnošću?
– S njom se sad prvi put susrećem. Drago mi je kad me ljudi prepoznaju jer shvaćam da je gluma doista za publiku, a to sam dosad izostavljala kao bitno. Jedino što mi se neugodno švercati u tramvaju i izmisliti na brzinu kontroloru neku priču, a i telefonski razgovori u javnosti postali su šturiji.
Zanimljivo je da ste već u petom razredu znali da ćete biti glumica, a do Akademije niste stupili pred publiku.
– Bila sam izrazito introvertirana djevojčica usmjerena na sport i osjećaj za tim. No kad smo sa školom prvi put otišli u kazalište, osjetila sam poriv za glumom i ostala kod svoje želje.
Jesu li vas mama Ružica i tata Jure u tome podržavali?
– Oni se nisu bavili umjetnošću, ali divim se njihovoj hrabrosti i povjerenju u moj odabir, to više što nisu ni znali posjedujem li taj talent ili je to tek dječja želja. Voljela bih da svome djetetu jednog dana mogu dati tu vrstu slobode, premda iz sadašnje pozicije sumnjam da bih poželjela da se bavi tako nesigurnim i neegzaktnim zanimanjem.
Velika vam je želja vidjeti se u romantičnoj ulozi, odjevenu u krinolinu. Krije li se iza te želje prava romantičarka?
– Da, romantičarka i nostalgičarka po definiciji. Volim sve retro, ali ne fasciniraju me kostimi već kodeks ljudskog ponašanja i suzdržanost u pokazivanju emocija tog vremena.
Jeste li zaljubljivi?
– Nisam, ali kad se dogodi, tome dajem posebno potencirano značenje.
Poslije srednje škole otišli ste na prijamni na Akademiju, ušli u uži krug i odustali. Zašto?
– Taj prijamni bio mi je inicijalni odgovor na pitanje imam li talenta ili ne. Probala sam i dobila odgovor, a potom odustala jer se nisam osjećala zrelom za to. Otišla sam sama samcata u London i ostala tamo dvije godine.
Kako ste se uzdržavali i jeste li tamo glumili?
– Čuvala sam klince i puno gledala druge kako glume. Trebala mi je samostalnost i neki prijelaz od djetinjstva prema zrelosti i to iskustvo me oblikovalo.
Je li vas bilo strah samu u tuđini?
– Nije me bilo strah, strah me samo stvari koje su mi nametnute. London mi je bio baza i iz njega sam proputovala cijelu Englesku, Škotsku i općenito taj dio Europe. I inače nisam plašljiva. Jedino čega se iracionalno bojim su miševi.
Od koga ste naslijedili tako izražajne i velike oči?
– Od tate. Da, svi na meni primijete najprije njih. Ali isto tako su i jako fotosenzibilne pa ako me netko po oblačnom vremenu vidi sa sunčanim naočalama, to nije hir ekscentrične glumice. Kao klinki nije mi bilo drago to isticanje pa to što su mi dečki iz razreda pjevali “O slatka, slatka mala Ramona, velike oči kao crkvena zvona” nisam mogla shvatiti u pozitivnom kontekstu te sam zbog njih škiljila da prikrijem svaku mogućnost isticanja.
Biste li se zbog gubitka ljepote uslijed starenja podvrgnuli plastičnim operacijama?
– Ne patim na to i često me savršenstvo ostavlja ravnodušnom. Što sam starija sve više me privlače nečije nesavršenosti koje ga čine posebnim. "Samo zdravlja" nekad mi je bila glupa fraza, a sad postaje najbitnija. Stoga, grozim se bolesti i operacija iz zdravstvenih razloga, a kamoli da prirodu izazivam plastičnim pothvatima.
Naglašavate svoju intuiciju. Pa kakav vam je osjećaj za godinu koja je upravo počela?
– Imam osjećaj kako je vrijeme da u njoj razvijem i svoje druge talente. Volim fotografirati ljude i svijet gledati kroz objektiv. Nekad sam znala i sama razvijati fotografije, a za svoj prvi Nikon koji me tada stajao čitavo bogatstvo prala sam stakla na benzinskoj postaji. Ukrali su mi ga dva dana kasnije na nekoj plaži, nakon čega sam zapustila fotografiju. Volim biti u prirodi i želim naučiti jahati. Trenutačno sam podstanarka na Britancu, ali voljela bih riješiti stambeno pitanje jer imam potrebu stvoriti dom. A kako se mrzim pasivno odmarati, često renoviram stari namještaj pa ću se i tome više posvetiti.
Vrlo ste kreativni. Biste li se okušali i u režiji vlastitog filma?
– Pa da, imam neke ideje. Stalno visim u knjižnici, pratim hrvatsku prozu i tražim dobar materijal za film. Mislim da bih bila odličan kreativni producent jer imam oko za prepoznavanje komercijalne i umjetničke vrijednost.
Držite li se one stare da su muškarci lovci, a žene lovina?
– Apsolutno. Onome tko mi se sviđa dajem signale, ali ne prilazim muškarcima, to prepuštam njima. No ljudi su danas postali zatvoreni i cijenim kad je netko hrabar uopće pristupiti.
Kada vas obuzme ljubav, ponašate li se racionalno ili gubite razum?
– I jedno i drugo, mijenjam se kroz faze. Različite veze različito te definiraju. Imala sam dvije duge veze i znala sam biti ljubomorna, čak i posesivna, ali sve iz nesigurnosti koju ti ta osoba stvara. Ali kako te veze nisu uspjele, to nije pravi recept pa ću sada sve obrnuti i rasti u drugom smjeru. Ljudi se trude naći pravu osobu, a malo tko se trudi postati prava osoba.
Što vas dovodi do ludila?
– Ne volim kad mi netko kritiziranjem sugerira osjećaj krivnje. Ljuti me i neodgovornost, kad me netko zezne i onda nudi alternativno rješenje. Tada, iako sam inače mirna, znam biti prilično impulzivna jer imam kratak fitilj pa neočekivano planem. Ali nikada se nisam potukla!
Biste li se zbog ljubavi mogli odreći svega i iz grada se odseliti na selo?
– Ni radi koga ne bih mogla odustati od sebe i posvetiti se recimo samo kućanskim poslovima. Ali ne treba mi ljubav kao okidač da odem živjeti u manje mjesto ili selo. To mi je ionako blisko. Lakše me nagovoriti na prirodu nego na noćni izlazak.
Tko vam je najveća podrška?
– Roditelji. No dosta sam samoživa i ravnam se prema sebi. A kad je posao u pitanju, nesklona sam kritici dragih ljudi. S njima se ne želim upuštati u takve diskusije već ostati samo Marija.
O čemu ste ovisni?
– O popodnevnom odmoru. Programirana sam na španjolski način pa sam spremna probuditi se sat vremena ranije ujutro kako bih poslije ručka imala vremena za taj luksuz sieste.
Na što najradije rasipate novac?
– Nisam rasipnik, ali ni škrtica. Velikodušna sam kada moram potrošiti na roditelje, sestru Ivu ili prijatelje, a škrtarim na sebi. No najradije kupujem detalje za stan.
Volite li tračati?
– Više volim analize s dragim ljudima pa si lažem da to nije tračanje. No puno puta sam bila u društvu u kojem bi onaj tko se digne i ode postao meta tračanja, pa sam ostajala da se to ne bi dogodilo meni. To me počelo opterećivati pa po onoj staroj "ne radi drugima što ne želiš da se dogodi tebi" sve manje tračam da se ne bi tračalo i mene.
Nabrojite neke svoje mane.
– Nestrpljiva sam i zahtjevna.
Da se, recimo, nakratko možete probuditi s nekim talentom ili promijeniti posao, što biste bili?
– Voljela bih fantastično pjevati. Želim se probuditi sa savršenim sluhom i pjevati cijeli dan. Omiljena mi je glazba iz mjuzikla “Moje pjesme, moji snovi”. To je bila moja prva videokaseta koja se stalno vrtjela i uvijek mi diže raspoloženje. A racionalna zamjena bio bi posao arhitekta ili, što mi fantastično zvuči, da postanem ambasador dobre volje.