Nenad Cvetko, glumac dramskoga kazališta Gavella, o djetinjstvu nerado govori. Svašta je u tom razdoblju radio, bježao s nastave, kasnio doma, ali ekscesan, kaže, nije bio. Kad je trebao upisati u srednju školu, odabrao je Grafičku jer je prijamni bio najjednostavniji.
– Nisam znao tko mi glavu nosi. Prve dvije godine lijepo sam odradio, a onda opet nisam znao što bih dalje. U školu sam dolazio povremeno, zbog toga i danas imam noćne more, sanjam da nisam završio srednju školu. Kad bih odgovarao, pitao bih profesore: “Je li to dosta za dva?” Oni bi rekli: “Je”, a ja: “Hvala i do viđenja”. Bilo mi je važno samo da prođem jer sam znao da moram završiti školu – prisjeća se.
U trećem razredu srednje učlanio se u ZKM, bivši PIK. Između dramskog, lutkarskog i plesnog studija na “eci, peci, pec” odabrao je dramski. Bio je u grupi Borisa Kovačevića dok ga nije zapazila Zvjezdana Ladika.
– Samoinicijativno me prebacila u svoju grupu. S ceste sam tako došao među stariju ekipu u kojoj su već bili Boris i Mario Mirković, Kiki Ugrina... Jednom me pozvala sa strane i rekla da bih trebao ići na Akademiju. “OK, idu svi, idem i ja”, mislio sam.
Akademiju dramske umjetnosti upisao je tek iz šestog pokušaja i zbog toga, kaže, nije bio nesretan. Mario Mirković, Dražen Ferenčina, Cvetko i ekipa te su se dvije godine dobro zabavljali. Radili su, kaže, dobre predstave u ZKM-u.
– Ne znam od čega smo tada živjeli, ali svake smo večeri bili u Saloonu. Danas mi je to neshvatljivo, ali novca je uvijek bilo. Kratko sam, istina, radio u skladištu Zlatorog Maribor u Domu sportova. U tri mjeseca dobro sam zaradio, dvostruko veću plaću od roditelja – kaže.
U obitelji se o njegovim pokušajima upisivanja na Akademiju nije razgovaralo. Cvetko kaže da nije dijete iz neke funkcionalne obitelji.
– Živio sam malo s mamom, malo s tatom, malo s bakom. Nitko nije znao gdje zapravo spavam. Kad me nije bilo kod jednog, mislili su da sam kod drugog. Zapravo uopće ne znam što su mislili, a ne znam ni danas – kaže.
Jedan je od rijetkih glumaca koji je angažman u Gavelli dobio još kao student. Dočekali su ga raširenih ruku.
– Ja sam preteča onoga “s faksa na posao”. Primili su me na trećoj godini Akademije jer sam im bio isplativiji na plaći nego kao honorarac. Tada sam, naime, u Gavelli radio dvije velike predstave “Let iznad kukavičjeg gnijezda” i “Veliku magiju” – govori.
Na prvoj godini Akademije, kad studenti još ne smiju igrati, Goran Navojec, Mate Meštrović, Cvetko te Boris i Mario Mirković radili su u Gjuri “Zagreb Cabaret”.
– Švercali smo se, igrali pod pseudonimom. Navojec je bio Đuka Ilić, povratnik iz Njemačke. To je pisalo i na plakatima. I po novinama su izlazile naše fotografije s drugim imenima. Imali smo i svog čovjeka na ulazu, da nam javi ako primijete nekog s Akademije. Dobro smo razradili sistem da nas ne uhvate, iako sam danas siguran da su i tada znali – prisjeća se.
I baš je tada Mustafa Nadarević slagao podjelu za kultnu predstavu “Let iznad kukavičjeg gnijezda”. Tražio je još samo Billyja Bibbita.
– Boris Svrtan rekao mu je: “Ima jedan mali s Akademije, odi ga pogledaj u Gjuru”. Tako me je Mujica pozvao u “Let”. Nema puno uloga koje sam tako odigrao. Sve se poklopilo - dobra uloga, tekst, redatelj, ansambl plus još dodir s neba. To se rijetko događa. Taj dodir osjetio sam još samo jednom poslije, igrajući Woyzecka – kaže.
Iako je iza njega 20-ak filmova i TV serija, nebrojene kazališne uloge, i danas pamti premijeru baš “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” u kojoj je Indijanca igrao poznati Cibonin košarkaš Rajko Gospodnetić.
– Nakon što su odigrali “Zagreb Cabaret”, moji su dečki došli u Gavellu. Napravili su mi špalir i pjevali dok sam prolazio. Rasplakao sam se od sreće. Te sam se večeri u Plavom salonu popeo na stol i plesao. Najveća mi je fora bila bacati se s tog stola da me Gospodnetić lovi. Trčao sam po stolu, a on oko njega. Bacao sam se na sve strane, potpuno siguran da će me uhvatiti. To me silno zabavljalo – kaže.
To je tek jedan od poznatih Gavellinih tuluma na kojima se glumcima uvijek rado pridruže i sportaši, književnici, ekipa iz našeg javnog života. Ostanu do jutra, no i Cvetka, kao i kolege mu, ljute napisi o njihovim druženjima, pogotovo onima za šankom.
– Da, družimo se za šankom, tu su se rješavale mnoge stvari, razgovaralo se. I Ranko Marinković znao je sjesti s nama, a mi bismo ga pobožno slušali – priča Cvetko.
Ne želi otkriti koji je najveći dug što su ga glumci napravili kod Pave, u glumačkom kafiću Gavella.
– Pavo je institucija, a njegov kafić prostor u kojemu se osjećamo sigurnima. Bilo je tu uspona i padova, manjih i većih dugova, ali sve bi se uvijek riješilo. I još se rješava, makar i na rate – kaže.
I baš se tu zbližio s današnjom nevjenčanom suprugom Hrvojkom, s kojom ima trogodišnjeg sina Petra Samuela. Sretan je, kaže, uživa u obiteljskom skladu. Iako na trenutke možda djeluje tugaljivo, Cvetko za sjetu nema razloga. Struka ga cijeni, kolege vole, a kada dođe kući, dočekaju ga dva topla osmijeha. Kad nešto zgriješi, priznaje, taj osmijeh opravdano bude manje topao.
– Nisam od onih koji ništa ne bi mijenjali u životu. Da mogu, promijenio bih 90 posto života, sve do 2009., kad sam dobio sina. Tad je sve krenulo baš kako treba – priznaje.