'Lijepo se prisjetiti dobrih starih vremena, ali ni nova nisu nimalo lošija'

Kantautor, pjevač i tekstopisac Neno Belan ovih je dana u nestrpljivom iščekivanju - broji dane do početka novog izdanja Zagrebačkog festivala, koji će se održati 26. siječnja u zagrebačkoj dvorani Lisinski. Nekadašnji frontman splitskih Đavola, s kojima je stvorio nezaboravne pjesme poput “Bambine”, “Stojin na kantunu”, “Ostani uz mene” i brojne druge, sada je ravnatelj poznatog festivala te nastoji s ekipom kolega glazbenika vratiti slavu, sjaj i kvalitetu kakvu je Zagrebfest imao nekada.

Ravnatelj ste Zagrebačkog festivala koji se održava 26. siječnja. Kako je došlo do toga da se prijavite na natječaj – je li to bio logičan korak nakon što ste bili član uredništva festivala ili su vas nagovarali?

Bio je to logičan korak, rezultat timskog rada i zajedničkog promišljanja nove koncepcije festivala. Dotadašnji direktor Ante Pecotić odlazio je na drugu dužnost, a mene su posebno okupirala promišljanja o tome što je moderni, urbani pop, pa su me suradnici zamolili da se prihvatim umjetničkog vodstva i prihvatio sam rado, osjećajući tu dužnost kao novi poslovni poticaj i izazov.

Volite li inače izazove?

Ovisi o prirodi izazova. Ne bih večerao pohane skakavce, ali vodio bih važan, urbani glazbeni festival. Pisao bih glazbu za film, ali ne bih skočio u rupu u zaleđenom jezeru, što je naprave Finci kad izjure iz saune. Jako sam zimogrozan.

Imate li tremu, s obzirom na to da je to vaša prva direktorska pozicija, odnosno prvo iskustvo vođenja festivala?

Nemam neku posebnu tremu, ali svakako osjećam odgovornost koju nosi ta pozicija. I sam sam autor, a festival je autorski. Pristiže puno odličnih radova i moja je dužnost da ozbiljno i pravedno uzmemo sve u obzir i da se obavi nimalo lak zadatak žiriranja. No osjećam da se dobro snalazim i veseli me kreativna razmjena s kolegama.

Jeste li željeli napraviti neke pomake i unijeti novine u festival te jeste li u tome uspjeli? Ili moramo čekati 26. siječnja da to doznamo?

U cijeli ovaj projekt krenuli smo s idejom da temeljito promijenimo koncept festivala u skladu s današnjim glazbenim trenutkom i upravo je ta promjena smjera bila glavna prekretnica. Iz godine u godinu pokušavamo samo dodatno izbrusiti i doraditi zadani smjer, artikulirati ga prema slušateljima, medijima i samim autorima. Čini se da nam to i uspijeva. Kako bi rekli u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell”: “Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem.”

Mnogi se tuže na trenutačnu glazbenu scenu, nedostatak kvalitetnih koncerata, pjevača, pjesama... No je li baš tako? Dubioza kolektiv, koji nije nikakav megabend, primjerice, napunio je zagrebačku Arenu...

Naravno da nije tako jer danas se svira na sve strane i ima puno kvalitetnih bendova i izvođača. I ne znači da samo oni koji mogu napuniti Arenu jamče kvalitetu. Ima sjajnih glazbenika koji prirede pravi umjetnički doživljaj i u malim prostorima, klubovima. Bitna je emotivnost koju glazba prenosi drugima, a ta se razmjena događa tamo gdje postoji inspiracija, zajedništvo s publikom. To je ljepota našeg posla.

A vaša publika? Je li to uglavnom stara, vjerna publika srednje generacije ili ima i mlađih, koji su se rodili kad ste već bili poznati?

Neki su moji slušatelji mlađi od mojih pjesama, a znaju ih od riječi do riječi i pjevaju ih sa mnom na koncertima. Publika, pak, koja je odrastala sa mnom, moja generacija, ostaje mi vjerna. Ponekad čujem priče kako mladi danas vezuju svoje romantične događaje uz iste pjesme uz koje su se upoznali njihovi roditelji. Fora je to.

Ovih ste se dana vratili s nastupa u Švicarskoj. O kakvom je koncertu riječ?

Prvi put nastupio sam na KnockOut Snow Festivalu, u okviru organiziranog odlaska Hrvata na skijanje koje vodi jedna agencija. Tako se u švicarskim Alpama našlo oko 1700 naših ljudi iz svih krajeva domovine. Mi smo im svirali u prepunom klubu uz odličnu atmosferu. Baš smo se dobro zabavili, a malo i odmorili jer smo dan-dva imali prilike uživati u zimskim pejsažima, snijegu i domaćoj atmosferi. Ja sam bio glavni kuhar za ekipu, imam i fotodokaze.

Prema nekim drugim fotodokazima s toga putovanja, koje ste objavili na društvenim mrežama, izgleda da nije bilo jednostavno doći do cilja jer je snijega bilo na sve strane...

Na polasku smo zapeli u vijavici, kao u romanu Mate Lovraka, samo što je ovdje bio kombi u snijegu. No kad se male ruke slože... A pri povratku smo se tri puta vraćali na talijansku granicu. Razlozi su neobjašnjivi, ali sad barem izvrsno znamo put i procedure, pa razmišljamo da izdamo posebni vodič ili kakav tutorial na YouTubeu.

Koja vam se najluđa stvar dogodila na nekom koncertu, odnosno turneji?

U više od trideset godina bilo je stvarno bizarnih dogodovština, bio bi to materijal za cjelovečernji stand-up show. Biseri svakako uključuju jednu tučnjavu koja se iz publike prenijela na binu, a opremu smo spašavali bacajući stvari kroz stražnji prozor; ili koncert na koji pogreškom organizatora nije došao nitko, a mi smo ga svejedno održali svirajući za sebe pred praznom salom; ili jedan pokvareni kombi na planinskom prijevoju koji popravlja basist Panda, dok ja držim bateriju, a klavijaturist Dilajla čuva stražu jer uokolo kruži mama medvjedica s tri medvjedića...

Mnogi su očekivali vaš koncert za Valentinovo u veljači u Domu sportova. No vi ste ga prebacili na ljetni termin i open-air pozornicu. Kako je došlo do toga?

Za Valentinovo smo se već nasvirali posljednjih desetak godina, a u posljednje vrijeme došlo je i do gužve u šesnaestercu vezano uz taj datum. Zato ove godine želimo publici ponuditi romantičan ulazak u ljeto velikim koncertom pod zvijezdama, na zagrebačkoj Šalati. Što je godina bez pustolovnog ljeta, to je kao život bez ljubavi.

Je li to definitivni oproštaj od tradicionalnog nastupa za Dan zaljubljenih?

Dan zaljubljenih može biti svaki dan u godini, a gotovo ništa u životu nije definitivno.

Niste usporili ritam s godinama što se tiče koncerata. Čak se čini da ih ima i više...

Na sreću ne hodam još sa štapom, tako da ritam ne posustaje, a i kad jednom bude štapa, naći će se valjda netko tko će mi dodati gitaru. Volim nastupati, mi smo takav bend, terenski, održimo i do 90 koncerata godišnje. Kontakt s publikom mi je važan, to je moj način života.

Mnogi vašu pjesmu “Dotakni me usnama” smatraju najljepšom ljubavnom baladom. Kako je nastala?

Tih godina družili smo se, a Alka Vuica napisala je taj za mene inspirativan tekst na osnovi naših razgovora. Pjesma je nastala na tragu velikih rock balada koje su mi bile uzor. Bilo je to romantično doba kojeg se uvijek sjetim kad pogledam tri nebodera na Prisavlju.

Iz pjesama bi se moglo naslutiti da ste romantični?

Ne pokreće me neka sladunjava romantika, više osobna sjećanja, proživljavanja, emotivnost. To je moje gorivo, iskrena emocija. Za pisanje pjesama motivira me, dakle, moj unutarnji svijet. U svakodnevnom sam životu praktičan, često prevladava moja inženjerska strana i dalmatinski sarkazam.

A jeste li nostalgični? U smislu Splita, odrastanja, Đavola, scene 80-ih?

Živim danas, u sadašnjem trenutku i okrenut sam budućnosti. Lijepo se prisjetiti dobrih starih vremena, ali ni nova vremena nisu nimalo lošija.

Jeste li se ikada bavili mišlju o ponovnom okupljanju Đavola?

Nažalost, sad to nikako ne bi bilo moguće. Prošle smo godine izgubili našega nekadašnjeg bubnjara, a ostale je članove životni put odveo na razne strane: jedan živi u Africi, jedan u Metkoviću i desetljećima se već ne bave glazbom.

Zato već godinama imate svoje Fiumense...

Danas sam vrlo sretan sa svojim bandom Fiumens. Nastupamo zajedno već dvadeset godina, prijatelji smo i suradnici. Ponekad izvodimo posebni glazbeno-scenski format: Đavoli double retro show u kojem sviramo samo hitove Đavola. Tad moji Fiumensi, uz pomoć saksofonista Jakše Kriletića Jordesa fantastično dočaraju nekadašnji zvuk mog starog banda i mojih pjesama iz tog vremena.

Kći Nikolina živi u Splitu. Koliko se često viđate?

Često se viđamo. Sada, kad je starija, prijatelji smo, imamo kvalitetan i sadržajan odnos. Razgovaramo o poslu, putujemo zajedno, družimo se. Trenutačno i surađujemo: ja komponiram glazbu za jednu dramsku predstavu, a ona radi sound design. Oboje volimo Brač, ljeti vozimo bicikle po otoku i provodimo vrijeme s obitelji.

Jeste li glazbeni istomišljenici?
Nismo, ali su nam zato diskusije temperamentne. No ukusi nam se često i poklapaju, glazba je toliko sveobuhvatna da se uvijek nađe neki segment te umjetnosti kojem se zajednički divimo.