Svi vole skandinavske serije! Odnosno sjevernjačke, da budemo i precizniji, jer “Katla” je serija koja dolazi s Islanda koji pripada širem dijelu tog kruga europskih zemalja. Zbog mnogočega je Island bio tema u novinama, i zbog poteza koje je njegova vlada vukla nakon financijske krize i zbog borbe s pandemijom, a njegove prirodne značajke kao i povijest čine ga jednom od najmističnijih otočnih država u svijetu. Vulkani su svakako jedno od obilježja tog otoka, uz gejzire, primjerice. Posebno je intrigantan Katla, veliki subglacijalni vulkan na jugu Islanda, visok 151 metar i vrlo aktivan. Između 930. i 1918. godine zabilježeno je 20 njegovih erupcija. Moguće je da je zadnja njegova erupcija bila 2011. godine, a kažemo moguće, jer ako je erupcije i bilo, ona nije probila ledenu koru. Prije tri godine mediji su se bili raspisali kako će Katla sigurno erumpirati opet jer je pokazivala takve znakove, no pokazalo se da je bila riječ o preuveličavanju temeljenom na lošem ili čak lažnom tumačenju znanstvenih činjenica.
Katla je uz to najveći izvor CO2 u svijetu na koji otpada 4 posto ukupne vulanske emisije ugljičnog dioksida. No da se aktivira vulkan Katla koji se nalazi ispod ledenjaka Mýrdalsjökull, to bi prouzročilo otapanje leda i posljedično izazvalo velike poplave. Upravo o takvoj situaciji govori nova islandska serija nazvana po tom vulkanu. On je u toj priči erumpirao, ledenjak se počeo topiti, pa doista ima poplava, ali i nekih pojava koje nikome nisu baš sasvim jasne. Uslijed Katlina aktiviranja, negdje ispod njegove površine koja iznosi čak 595 četvornih kilometara otvorio se ulaz u nekakav otvor iz kojega izlaze ljudi. Po svemu ovome što smo napisali Katla je savršena scenografija za različite priče, a Baltasar Kormákur, tvorac serije, osmislio je jedan znanstveno-fantastični triler.
Dok Katla polagano erumpira već godinu dana, ispuštajući snažne izboje dima, samo je nekolicina ljudi ostala u obližnjem gradiću Víku usprkos poplavama i tome što je zrak zagađen pepelom. No odjednom se pojavljuje djevojka, kompletno prekrivena pepelom, koja doista izgleda kao da je karbonizirana. Uslijedili su čudnovati događaji koji uzdrmaju zajednicu koja je i tako u depresiji uslijed aktivnosti opasnog vulkana. A nije sasvim jasno ni što se događa s njim, teško je to razbrati iz podataka koje prikupljaju seizmološke službe pa se za sve zainteresira vulkanolog iz Reykyavika. Zaplet nastupa kada se sazna identitet žene koja izlazi iz vulkana, to je stanovita Šveđanka Gunhild. Problem je, međutim, što ona već postoji i živi u svojoj domovini te je znatno starija od ove ‘vulkanske’ Gunhild. A onda se pojavljuje i druga djevojka, Ása, lokalna cura.
Međutim, za nju se odavno smatralo da je mrtva jer je nestala na početku erupcije pa je zbog toga što se pojavila njezina obitelj jako sretna. No onda se pojavio i dječak Mikael, sin znanstvenika koji dolazi istražiti vulkan, no on je preminuo prije tri godine. Skandinavsko okruženje dalo je podlogu za neke doista uspjele serije poput “Mosta” , primjerice, kao što je dalo i neke vrhunske pisce u žanru krimi-trilera. Jednim se pogledom može jednostavno zaključiti zašto je tome tako. Zbog svojeg položaja, klime, toga što je noć praktično zamijenila dan, hladnoće, povijesti protkane misticizmom, sjeverna se europska područja povezuju s različitim stanjima ljudske svijesti, poput depresije, a neki vještiji scenarist ili pisac poigrat će se tako da svoje likove gurne i preko te granice pa prijeđe u hladnokrvnost, čak i okrutnost i svirepost.
I izolirani gradić u seriji do kojega se može samo mostom preko obližnje rijeke, a u kojem se svi moraju pridržavati mjera zaštite prilično sličnima onima u pandemiji, nudi upravo takav jedan okoliš. Sunca u seriji gotovo i ne vidimo, nebo je teško, očito zakrčeno česticama pepela iz vulkana, ne sjećamo se da smo vidjeli i neki osmijeh kod većine likova koji su oblikovani adekvatno neobično s obzirom na priču i okoliš u kojem je ona smještena. Što se tiče priče, imamo osjećaj već viđenoga jer je motiv dvojnika dosta eksploatiran na televiziji i filmu. Teorija o duplikatu postojećeg ljudskog bića dio je stare europ ske mitologije u više zemalja pa je time i privlačnija. I činilo se to na razne načine, bilo paralelnim svemirom kao u seriji “Counterpart” , bilo uslijed neke čudnovate pojave u stvarnom svemiru kao u “Solarisu” Stevena Soderbergha. Islandski je scenarist u “Katli” odlučio ne poigravati se temom smisla razmišljanja o životu i smrti, već se jednostavno podjednako fokusirao na temu zla kao dijela ljudsko bića te traumom gubitka bližnjih.
U “Katli” su svi likovi na ovaj ili onaj način traumatizirani, Gríma, primjerice, zbog gubitka sestre, Darri zbog gubitka sina, Grimin otac Þór, gradski mehaničar, još pati zbog samoubojstva supruge koje je možda bilo izazvano njegovom nevjerom. No otvara se mogućnost da se svaki od tih likova pomiri s tim dijelom vlastite prošlosti. Ipak, ne ide to baš tako lako, jer krivnju, bol i depresiju, pokazat će se, jako je teško pobijediti. “Katla” je vizualno izuzetno izazovna serija, atraktivna na svoj način, gotovo kao suprotnost komercijalnim američkim serijama prepunim sunca i boja, a uz to se bavi teškim temama stavljajući svoje likove pod pritisak, gotovo testirajući do koje razine čovjek može izdržati najteže okolnosti vlastitog gubitka i boli. Nije čudno što svi pričaju o “Katli” , Netflix je postupio dobro nudeći je na svojoj platformi, jer se radi o drukčijoj i neobičnoj seriji koja od gledatelja traži više od velike većine svega što danas gledamo “Katla” je i dokaz da gledano može biti i nešto što nije začeto s komercijalnim naumom, već ima jasnu ideju baviti se jednim, vjerojatno najtežim, dijelom ljudske psihe. Malo joj šteti to što se sličnom idejom bavilo i ranije, no isto tako ne vjerujemo da je veliki broj onih koji će to zapravo i prepoznati.