Pred samoubojstvom valja šutjeti i ne mudrovati. Psiholozi i razni društveni radnici vole reći da samoubojstvo treba ukloniti iz javne sfere, da pripovijestima o samoubojici ne bismo labilnije među nama navodili na to da dignu ruku na sebe. Njih bismo, međutim, psihologe i društvene radnike, mogli zamoliti da pojedinačna samoubojstva ne koriste za govorenje o samoubojstvima uopće. Szilárd Borbély, madžarski pjesnik, prozaist i sveučilišni profesor, imao je pedeset i jednu kada se 19. veljače 2014. ubio. Prethodno je objavio četiri knjige pjesama i jedan roman. U Hrvatskoj bi ga, kada bi u Hrvatskoj Borbély bio moguć i dopustiv, vjerojatno smatrali književnim početnikom i neostvarenim talentom, o kojemu lokalni kritičari i znalci još ne bi ni stigli napisati prve prikaze, ali u Madžarskoj Borbély je već 1998, s tek jednom objavljenom knjigom, bio akademik, bio je dobitnik najvećih državnih nagrada, i njegova smrt doživljena je kao veliki udarac živoj književnosti i kulturi. Bio je tumačen, prevođen, voljen, premda je bilo teško podnošljivo ono što je pisao.
Naklada OceanMore, hrvatski izdavač Lászla Krasznahorkaija, najprije je 2016. objavila Borbélyjev roman "Nevoljnici: Zar je Mesija već otišao?", o kojemu bih rado pisao ako stignem, a onda je, dvije godine kasnije, u prijevodu Lee Kovács, izašla i knjiga pjesama "Tijelu". Prvo ćemo o pjesmama, jer je, kao i u slučaju Sylvije Plath, pjesništvo ne samo upečatljiviji dio njegova opusa, nego, na neki način, pjesme tumače i najavljuju roman. Pritom, kao ni u slučaju Sylvije Plath, pitanje forme i žanra nije tradicionalno postavljeno, niti bi s čitateljske strane imalo smisla izgovarati ono vječno i glupo: nisam sklon/a poeziji, ne razumijem to, ne mogu čitati itd. Pjesme Szilárda Borbélyja čitaju se proznim okom. One su iznadžanrovski tekst. Kao biblijski Psalmi, kao ispovijest neznanca u vlaku, kao samrtnička ispovijed… Te pjesme u pravilu imaju svoje glavne junake, tojest junakinje, lirskoga ili pripovjedačkog subjekta, fabulu.
Knjiga "Tijelu" mogla bi se nazvati knjigom mučenica. Uglavnom desakraliziranih, običnih žena, djevojaka, djevojčica, koje nijedna Crkva neće proglasiti sveticama. A ne bi im ni pomoglo kada bi postale svetice. Kao što svijetu koji kraj njih prolazi, u njima živi i u njih se, možda, ugleda, također ne bi pomoglo kada bi one postale svetice. Ali "Tijelu" doista na neki način jest svetačka knjiga. I još nešto je u njezinoj identifikaciji važno: ovo je ženska knjiga. Osim što govori o ženama, gotovo u pravilu ženskim glasom, ona tematizira vrlo ženske modele stradanja, preživljavanja, prenošenja iskustva. Ali ničega tu nema plakativnog, glupavo aktivističkog ni feminističkog na načine potekle iz Kolindina feminističkog kruga, s fotografija iz budoara predsjedničkih dvora. Ovo je neki mnogo ozbiljniji svijet, koji išće takve, ozbiljne, čitateljice i čitatelje. Spremne na stradanje. Jer ništa osim stradanja nije dostojno teksta, književnosti, poezije.
Szilárd Borbély pjesnik je Holokausta, sirotinje, pobačaja, bolesti, života u totalitarnom sustavu, života pod pritiskom socijalnog bezizlaza, nemogućnosti da se izađe iz onog što ti je rođenjem i podrijetlom zadano i zapisano, nemogućnosti da se izlaz iz takvoga svijeta zamisli… Nevjerojatno nježan i tužan, on piše o onome najgrubljem što u svijetu postoji. Pritom, Borbély nije društveni aktivist, premda njegove pjesme pjevaju o zajednici, on se ne zavarava mogućnostima socijalne kritike, premda čitatelj ima razloga njegove pjesme shvatiti kao socijalnu kritiku, on ne pjeva o nacizmu i o komunizmu, premda je upravo o tome riječ, o šovinizmu i teroru slabih nad još slabijima, premda se to u njegovoj poeziji zbiva, jer on istovremeno pjeva, govori, vrišti o muci čovjekovoj, o muci najintimnije ženske intime, o unutarnjoj patnji i stradanju, koji se u najvećoj mjeri odvijaju mimo društvenih okolnosti. Njegove mučenice postoje u nama, mi smo one. Čitatelj sa zaprepaštenjem doživljava vlastitu identifikaciju s njima. Čudnovato, čudovišno, divno!
Bio je očajan čovjek. Nije prebolio majčinu smrt. Pretukli su je provalnici. Pretukli su i oca. On je umirao godinama. Szilárd Borbély bio je čovjek s granice, tojest s tromeđe prema Ukrajini i Rumunjskoj, otamo gdje je čovjeku najteže, a poeziji i književnosti najbolje, jer nigdje nema toliko patnje kao tamo gdje se različitosti dodiruju.
Lea Kovács, prevoditeljica
Postoje pisci, ima knjiga, zbog kojih darovitiji među nama odluče naučiti cijeli jedan tuđi jezik. Dok čitamo knjigu "Tijelu", neprestano pomišljamo da bi zbog nje vrijedilo naučiti madžarski. Čitatelj, naime, osjeća da u Borbélyjevom načinu postoji nešto što se opire prevođenju, jer je sraslo s jezikom, i nije samo upisano u smisao tih riječi. No, upravo je Lea Kovács, prevoditeljica Borbélyjeva, najzaslužnija što njegovu knjigu doživljavamo neprevodivom. Ona ju je tako dobro uspjela donijeti u hrvatski jezik da je sačuvala dojam suštinskog nesavršenstva svakoga njezinog prijevoda. Možda vam to djeluje paradoksalno i besmisleno, ali zastanite pa razmislite: ima li većeg komplimenta za neki prijevod? Pogotovu ako se prevodi ovakva knjiga.
Sveta posuda
Židovska djevojčica koja se, zajedno s bližnjima, skriva po Budimpešti. Predstavljaju se onim što nisu. Koriste znanja stečena životom među drugima. Ali nepovjerljiva im svjetina ne vjeruje. Ljudi oko sebe vide sve same Židove. Misle da će, ako ih prijave, rat brže proći i minuti će njihova vlastita patnja. Djevojčica koristi to što je išla u protestantsku školu, zna molitve, u skloništu se, među domaćima, razmeće liturgijskim znanjem. To konačno stradanje situacija je u kojoj se ljudi mnogo i često mole. Govore joj da ona započne psalam. Ona govori: "Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja, Bože, čezne za tobom…" A njima dobro! Slaba je, međutim, pri litanijama, jer nije išla u školu kod katolika. Ali ima nešto gore: kada se u litaniji spomene epitet Marijin kojim se Bogomajku naziva "svetom posudom", dvanaestogodišnja je djevojčica uvijek na granici da prasne u smijeh. Smrtonosni hihot. Eto, o ovom jedna Borbélyjeva pjesma. A po pjesmama slijede pripjevi, dopjevi, varijacije…
VIDEO