Povijest Večernjakove ruže, prve, najstarije, najutjecajnije i najeminentnije medijske nagrade u Hrvatskoj može se čitati i kao svojevrsna posveta velikim kreativcima koji, nažalost, više nisu s nama.
Koliko su svim tim kreativcima Ruže značile, možda i najbolje svjedoči postupak Ene Begović. Velika glumica je po svoju nagradu za najbolju glumicu 1995. godine došla ravno sa scene HNK Zagreb. Ena Begović je svakako željela doći na dodjelu nagrada, pozdraviti svoju publiku i zahvaliti svima koji su glasali za nju. Stoga smo scenarij svečanosti prilagodili kraju njezine predstave, a slučajni prolaznici, ispred službenog ulaza u zgradu HNK Zagreb, u čudu su gledali veliku divu kako u kostimu iz predstave uskače u automobil koji ju je dovezao do Kerempuha, gdje joj je Ružu predao tadašnji glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen.
A kada, među hrpom zahvala, pohvala i komplimenata, tražimo riječi dobitnika koje su nam se najdublje urezale u pamćenje, pri samom vrhu liste su one koje je izrekla nenadmašna Helga Vlahović-Brnobić, dobitnica TV Ruže za 20. stoljeće kao najpopularnija ženska osoba koja je svojim radom obilježila stoljeće izuma televizije.
– Zlatna Ruža 20. stoljeća ispunila me neopisivim zadovoljstvom. Ona je poput Oscara za životno djelo, samo što sada ja, nažalost, neću moći za svoj posao tražiti 25 milijuna dolara, za razliku od dosadašnjih 20 milijuna. No šalu na stranu, Ruža je skrenula na mene i pozornost mlađe publike, kojoj je pomalo maglovito što se to u TV mediju događalo još dok su njihovi roditelji bili mladi, a televizori emitirali crno-bijele slike. Večernjakova ruža je od svojih početaka nagrada koju nitko ne može ignorirati, a ova koju sam dobila za 20. stoljeće sigurno će me pratiti u godinama koje dolaze i u kojima imam jako puno posla. Uz to, jasno je da baš nitko u mom domu neće moći previdjeti ovu prelijepu skulpturu koju sam dobila za sav svoj posao i trud, rekla je nezaboravna Helga.
Podjednako nezaboravni trenuci s Ruže bila su sva naša druženja s Oliverom Dragojevićem. On je, naravno, dobio prvu Ružu za 1994. godinu, a slijedile su i mnoge druge, kao i ona za 20. stoljeće. Oliver je "na prvu" prepoznao i prigrlio ovu nagradu i vrlo rado dolazio na svečane dodjele nagrada, čak (ili baš posebno rado) i onih godina kada nije bio laureat. Nepogrešivo je prepoznavao tko će kada dobiti Ružu za najbolji muški vokal, znao je kada je on dobitnik Ruže, a kada ona ide u ruke nekome drugom, a u tim nam se prigodama na telefon obično javljao u svom legendarnom stilu: “Šta je? Triba pivat?” Tribalo je! Bilo je tako i 2003. godine kada je velika svečanost Ruže otišla iz Satiričkog kazališta Kerempuh, koje joj je jednostavno postalo premalo. Tada se Ruža "preselila" u današnji hotel Westin, jedinu dvoranu u koju smo uspjeli smjestiti 450 uzvanika, a koja je imala dovoljno visok strop da pod njega stanu kranovi TV kamera, jer izravni je prijenos išao na HTV-u.
Oliver Dragojević, kao profesionalac do glave do pete, to je poslijepodne došao na tonsku probu provjeriti je li mu klavir dobro naštiman. Rekao nam je da te večeri misli izvesti “nešto veselo”. Novinarke tadašnje redakcije Ekrana imale su drugi plan. Nagovorile su ga da otpjeva pjesmu Harija Rončevića “Moj lipi anđele” koja je tada bila njegov najveći hit. Ne samo da je popustio upornim nagovaranjima, već je Oliver tu pjesmu posvetio baš – novinarkama Ekrana, što mu nikada nećemo zaboraviti.
Jedan od dirljivijih trenutaka s Večernjakove ruže koji će se dugo pamtiti jest onaj kada je Mladen Kušec primio „cvjetić“ za radijsku emisiju "Bijela vrana". Emisiju je posvetio djeci, a antologijsku pjesmu Tonkica Palonkica frr svojem sinu Goranu. Rekao je: „Tonkica je moj sin Goran Kušec, koji danas radi na radiju. Igrao sam se malo, znao sam da ljudi misle da je to curica.“ U svojoj je izjavi drhtao od uzbuđenja, a cijela se dvorana digla na noge i popratila velikim pljeskom čuvara našeg djetinjstva.
Najveći “buket” odnio je Trpimir Vicković Vicko. Sa svojih sedam ruža u kategoriji radijskog voditelja, on je rekorder u broju osvojenih Ruža. Vicko se u intervjuu prisjetio prve osvojene Ruže kada je nagradu dijelila Janica Kostelić.
– Bilo mi je veliko razočaranje kada su zapravo vizualnim efektom simulirali njezinu prisutnost. No, prvom prilikom sam tražio čestitarske puse od Janice.
Brojni su velikani bili gosti Ruže, dolazili su čestitati kolegama, podržati nagradu, družiti se. Tako nam je na samom početku nagrade jedan od najvećih komplimenata dao Vanja Drach kada je rekao: “Ova vaša Ruža pun je pogodak.” Bit će pun pogodak i ovaj put, kada će Ruža napisati još jedno poglavlje svoje povijesti kao neraskidiva veza između nagrađenih, Večernjeg lista i naših čitatelja koji odlučuju o pobjednicima.
Ruža se držala i kroz najteže trenutke, a to dokazuje i turbulentna 2020. Te godine ispisali smo povijest i održali prvu virtualnu Ružu bez prisutnosti nominiranih i prezentera u Hrvatskom narodnom kazalištu. U čast Internetu i svemu što nam je pružio, lani smo osnovali i osmu kategoriju, Digitalnu ružu.
VIDEO: Zavirili smo na probu glamuroznih kreacija poznatih dama, za crveni tepih izabrali su samo najbolje