Prljavo kazalište daleko je manje "kazalište" od Thompsona i domaće politike

Nastup u povodu 40 godina Prljavog kazališta na rasprodanom stadionu u Kranjčevićevoj bio je daleko više od običnog koncerta, premda su politički prizvuci značaja benda u posljednje vrijeme utihnuli.

No, “beštija” koja iza sebe ima dva prijelomna punk i novovalna albuma, a zatim hrpu jakih srednjostrujaških hitova, i dalje nosi naboj koji ne možete “kupiti”; ili ga imate ili ga nemate. Prije više od 20 godina, Gibonni je, na početku proboja među najpopularnije, rekao da od najvećih s jedne strane imamo Prljavo kazalište, a s druge Parni valjak, a on bi volio biti u sredini.

U međuvremenu je Gibo dostizao pa i prestizao konkurenciju, ali su sve troje do danas ostali među najpopularnijim domaćim pop/rock imenima. Srećom, domaća srednja struja u međuvremenu se ipak pomladila pa mnogi alternativci iz devedesetih, od Hladnog piva i Pipsa do Jinxa i TBF-a, čine jake tržišne snage, kao i Psihomodo pop ili Neno Belan, ali nemoguće je zaboraviti Thompsona, Severinu i druge koji su među najkomercijalnijim estradnim zvijezdama.

Spram to dvoje, Kazalište je zaista puno manje kazalište, ali trideset tisuća ljudi na rasprodanom koncertu na stadionu u Kranjčevićevoj rekord je koji pokazuje da se stare mainstream snage dobro drže. Bio je to u brojevima najveći nastup domaćeg izvođača nakon 22 tisuće ljudi na rođendanskom koncertu Hladnog piva na Jarunu prije desetak godina.

Ali, po čemu je još važan taj hepening Kazališta, koje se odavno specijaliziralo za masovke i moglo bi ih odsvirati i da ih probudite u tri sata noću? Ne računajući veliku produkciju, pozornicu i sve što ide uz takve spektakle i “natjecanje”, Prljavci su na terenu pokazali da – iako su odavno svirali na Trgu i svim mogućim trgovima, otvorili Arenu Zagreb te ove godine bili na raznim kontinentima – rasprodani nastup na zagrebačkoj Šalati prije dvije godine i koncert u Kranjčevićevoj potvrđuju da i kad se prodaju ulaznice zadržavaju pažnju masovne publike.

Dakako, kulturološkim i političkim značajem Kazalište ima nekoliko bitnih aduta u rukavu, mimo Bad Blue Boysa koji na njihovim koncertima daju oduška frustraciji Mamićem i stanjem i sranjem u Dinamu. Primjerice, Kazalište je zagrebački proizvod koji puni Arenu u Splitu te hrvatski bend koji mirne duše puni beogradsku Kombank arenu dok Thompsonu zabranjuju koncerte u Europi, a ne može ni u pulsku Arenu. A to je, bez obzira na ukuse i političke stavove, činjenica, a ne proizvoljna prosudba.

Podsjetimo da je “Ruža hrvatska” označila Kazalište, ali to što je privatna Hourina posveta preminuloj majci 1987. postala nacionalnom budnicom nije spriječila Kazalište da odustane od dobitnog brzopoteznog igranja na kartu hrvatstva, od kojeg su drugi napravili cirkus. A koje, kao i amerikanstvo, litavstvo ili liliputanstvo, ne govori ama baš ništa o vrijednostima nego o porijeklu, za koje niti si kriv, niti si zaslužan a niti je bitno.

Tu igru zdušno je prigrlio Thompson proizvodeći imaginarne neprijatelje na svakom koraku i svađajući narod, dok je Houra i u pjesmama poput “Lupi petama, reci sve za Hrvatsku”, “Moj dom je Hrvatska”, “Laku noć tebi, Zagrebe”, “Sretan Božić, gladna djeco”, govorio o problemima, vilama na Tuškancu, utakmicama nedjeljom i bogatima koji se sami za sebe pobrinu, dok su neke prekrili mahovinom. U današnjoj situaciji, svi su ti segmenti društva u još goroj situaciji nego tada, pa nije čudno da pjesme komuniciraju s razočaranim ljudima koji se usput mogu i proveseliti na koncertu.

Prljavo kazalište daleko je manje “kazalište” od domaće političke scene, premda zadržava potencijal političke snage koju bi mnogi, pa i Bandić, htjeli prigrliti. Upravo mi je Houra u davnom intervjuu rekao da mu se gadi pozicija “eskorta političarima”, ali neke je kompromise tada morao napraviti. Nadamo se da će nakon ove pobjede na domaćem terenu – jer Zagreb te zove sa Zagrebova, a ne s Dinamova stadiona – ostati imun na iduće ponude kojih će sigurno biti.