Nakon Rogera Watersa i Davida Gilmoura u Hrvatskoj smo dočekali i trećeg osnivača grupe Pink Floyd, bubnjara Nicka Masona s postavom Saucerful Of Secrets, nazvanoj prema drugom albumu Pink Floyda. U utorak navečer u Paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma pred nekoliko tisuća posjetilaca, u nešto više od dva sata koncerta - sa dvadesetminutnom stankom između dva dijela - Mason je s izvrsnim bendom održao nastup kakav se i očekuje od člana jedne od najpopularnijih rock grupa svih vremena s glasnim oduševljenjem publike.
"Kad sam bio mlađi", rekao je Gary Kemp u jednom trenutku, spominjući da su ponosni što mogu svirati ove pjesme, "mislili smo da su ovo najbolje ploče svih vremena. Pedeset godina kasnije sigurni smo da su to najbolje ploče svih vremena". Nick Mason je obračajući se publici spomenuo da u 57 godina Pink Floyda nije uspio doći ovamo i da mu je drago da su nakon tri godine opet na turneji, pa se uz nekoliko kolaž fotografija Syda Barreta na velikom ekranu iza bine zahvalio ključnom članu ranih Pink Floyda.
No, čuli smo samo sedam Barrettovih pjesama od izvedenih 22, što znači da je publika dobila i poveliku porciju radova Floyda s Davidom Gilmourom. Dva odlična gitarista, Lee Harris i Gary Kemp (vođa Spandau Balleta s matičnim je bendom tri puta gostovao u Zagrebu), uspjeli su izvrsno zahvatiti široku pojas Barret/Gilmour zvuka, dok je basist Guy Pratt - inače, oženjen za kćerku originalnog klavijatursita Floyda Ricka Wrighta - s Floydima svirao od 1988., pa je uz Masona bio i najfamiljarnija karika.
Čuli smo impresivan repertoar engleske rock hegemonije zvane Pink Floyd, od sjajnih "hibridnih" pop singlova iz doba Barretta, preko pastoralnog folka (Kemp je u par navrta uzimao akustičnu gitaru), ambijentalne psihodelije, do epskih komada poput skoro 20-minutne "Echoes" prije biseva. Nimalo inferioran koncertima Watersa i Gilmoura, od početka s legendarnom "One of These Days" s albuma "Meddle" iz 1971., razlika je bila u tome da je izbor pjesama Nicka Masona bio posvećen ranijim radovima grupe, između 1967. i 1972. No, Masonov nastup bio je jednako efektan, jer odreda se radi o klasicima koje poznaje i staro i mlado.
Drugim riječima, iste ove pjesme komotno su mogli svirati i Waters i Gilmour, ali nisu, i upravo u tom konceptu krije se privlačnost nastupa Nicka Masona koji je pametno zahvatio u duboki "bunar" repertoara koji kao da je tražio izlaz do masovne publike. Ponudili su prilično vjerna čitanja klasika Pink Floyda, povremeno se upuštajući u zanimljive i sigurne sviračke akrobacije, očito guštajući u koncertima s ovako legendarnim repertoarom pred punim dvoranama.
Scena je bila luksuzna, ali ne i spektakularna prema mjerilima Floyda, jer srž priče bio je u intimnijem osvrtu na sjajan repertoar sa izvrsnom svirkom. No, kad ste ovo mogli čuti uživo? Prvi singl Pink Floyda iz 1967. "Arnold Layne" pri početku koncerta i drugi "See Emily Play" odsviran na početku bisa, omeđili su program u kojem su se našli i takvi kurioziteti kao B-strana prvog singla Floyda "Candy and a Currant Bun" ili pjesma "Vegetable Man" iz 1967. koju su Pink Floyd objavili tek 2016. na box setu "The Early Years 1965-1972". Nikada nisu svirane na koncertima, kao ni mnoge druge.
Legendarne "velike", hipnotične višeminutne teme Floyda poput "Set the Controls for the Heart of the Sun" i "Echoes" postavljene su na kraj prvog i drugog dijela nastupa, a još dva magnumopusa Floyda - "Atom Heart Mother" s istoimenog albuma iz 1970. u prvom dijelu, i "Saucerful of Secrets" na bisu - pokazali su sposobnost benda da se upusti u ambiciozne, višeminutne sviračke avanture. Dapače, na početku drugog dijela koncerta izveli su i legendarnu "Interstellar Overdrive" s prvog albuma Floyda - koju su izostavili večer prije u Budimpešti - nakon koje je uslijedila briljantna uvodna pjesma prvog albuma Pink Floyda iz 1967. "Astronomy Domine" koju Floydi nisu svirali od šezdesetih godina, a David Gilmour ju je izveo prvi put tek 2006. na koncertu u Royal Albert Hallu.
Bilo je još pjesama koje niste mogli čuti uživo zadnjih 50 godina, osim na koncertima Nicka Masona. Primjerice, "If", "Fearless", "When You're In", "Burning Bridges", "Childhood's End" i "Obscured by Clouds" dale su temeljit presjek iz 1972., neposredno prije albuma "The Dark Side Of The Moon". Čuli smo i sjajnu "Remember a Day" s drugog albuma Floyda i "The Nile Song" iz filma "More" Barbeta Schroedera 1969., kao i lucidne Barrettove "Lucifer Sam" i "Bike" s kojom je završio koncert, a Nicka Masona i bend ispratile ovacije.
VIDEO: Meghan Markle odala počast žrtvama masakra i izazvala burne reakcije
Nikada više ONIH VREMENA i one glazbe ! Uz Floyde,zatočenik sam Genesis,Yes,Jethro Tull.