Ovogodišnji INmusic festival počinje zapravo 31. svibnja, kad se publici odvojenim, samostalnim koncertom predstavlja bubnjar Pink Floyda Nick Mason, koji dolazi na Zagrebački velesajam sa svojom postavom Nick Mason's Saucerful Of Secrets. Mason je sa svojim novim projektom objavio i koncertni album i DVD "Live At The Roundhouse", posvetu prvom, psihodeličnom razdoblju rada Pink Floyda, s grupom u kojoj pjeva gitarist Gary Kemp iz Spandau Balleta, a s novim bendom izvodi rane pjesme Pink Floyda koje ulaze među najznačajnije u povijesti rocka. Nakon nastupa Rogera Watersa i Davida Gilmoura, domaća publika vidjet će još jednog izvornog člana Pink Floyda sa zanimljivim projektom koji donosi drugačiji izbor pjesama iz ranog razdoblja grupe, a u intervjuu Večernjem listu Mason se dotiče i novog singla Pink Floyda "Hey, Hey, Rise Up!", za koji je povod bio rat u Ukrajini, te današnjeg odnosa s kolegama iz Pink Floyda Rogerom Watersom i Davidom Gilmourom.
Sa svojim sastavom Nick Mason's Saucerful Of Secrets dolazite u Zagreb na koncert 31. svibnja. Svi poklonici prvog razdoblja rada Pink Floyda imat će priliku čuti legendarne pjesme iz rane faze rada grupe. Te pjesme Pink Floyd nakon šezdesetih nije izvodio uživo, kao ni članovi benda solo. Daje li to svježinu materijalu koji se ubraja među najznačajnije u opusu Pink Floyda?
Problem je što je rano razdoblje rada Pink Floyda "preuzeo" ogromni uspjeh kasnijeg rada grupe. Do neke je mjere očekivano da, kada stvaraš novu muziku, kao što smo mi radili tada, stara bude potisnuta. Ali to samo znači da je ta starija glazba s početaka rada grupe još uvijek svježa i mnogo pogodnija za interpretacije. Ponekad dođeš u situaciju u kojoj nikada nisi više od pet metara udaljen od skoro savršene verzije pjesme "Comfortably Numb" u izvedbi nekog izvrsnog tribute banda ili, dapače, samog Rogera Watersa ili Davida Gilmoura koji to često rade. Ne mislim da su rani radovi uzbudljiviji ili zanimljiviji od kasnijih uspjeha Pink Floyda, ali su ekstremno šaroliki i različiti, od pastoralnih pjesama, totalnog rock-materijala i potpuno improviziranih radova iz te psihodelične ere rada grupe.
Od 1967. uspjeli ste kreirati novi zvuk rock-glazbe. Iste godine koje su Beatlesi objavili prijelomni album "Sgt. Pepper" pojavila su se i četiri debitantska albuma imena koja su se prometnula među najveće u povijesti rocka: Pink Floyd i Jimi Hendrix u Velikoj Britaniji te The Doors i Velvet Underground u Americi. Kako se danas prisjećate razdoblja u kojemu ste pionirski širili mogućnosti rock glazbe?
S dovoljno velike razdaljine vrlo je lako postaviti teoriju zašto je neka nova glazba nastala i stvoriti dojam o razdoblju u kojem se pojavila. Ali zaista ne mislim da je ijedan od ovih bendova koje spominjete imao namjeru predstavljati neki novi pokret u umjetnosti. Mislim da smo prije svega bili zainteresirani predstaviti svoju glazbu što širem broju ljudi i publike. Svi smo bili pod međusobnim utjecajima, ali smatram da su Beatlesi bili vodeći i pokazivali put jer su u mnogo stvari promijenili način na koji su diskografske kompanije gledale na sve nas koji smo došli iza njih. Beatlesi su uspostavili nove granice slobode za rad sastava u tonskom studiju. Prije albuma "Sgt. Pepper" sve je bilo fokusirano na to da se ploče snimaju brzo i da se prodaju singlovi. Poslije "Sgt. Peppera" vinilni album postao je "kralj", a nama su dali neograničen broj sati za eksperimentiranje u tonskom studiju. Ali sve to imalo je i komercijalnu podlogu i opravdanje jer su se albumi sve više prodavali i postali uspješniji od singlova. Bilo je još značajnih bendova pored ovih koje spominjete, vladao je pozitivni tsunami bendova, nove glazbe, pa i solo izvođača koji su se pojavili koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina.
Kad se David Gilmour pridružio sastavu 1968., zamijenio je na gitari dotadašnjeg vođu i autora Syda Barretta nakon sjajnog debitantskog albuma Pink Floyda "The Piper at the Gates of Down". Upravo te pjesme svirate danas, kao i one s drugog albuma "Saucerful Of Secrets" koji je zvučao sasvim drugačije. Jeste li tada bili svjesni da ste s novim članom stigli do novog zvuka na kojem će se temeljiti golemi uspjeh u budućnosti Pink Floyda? Kako ste radili nakon odlaska Syda Barretta?
Prilično je teško objasniti koliko je malo toga što smo radili mi ili mnogi drugi sastavi tada zapravo bilo neplanirano. Bilo je očekivano da će drugi album "Saucerful Of Secrets" biti prilično različit od početka na "The Piper At The Gates Of Down" jer je doslovno čitav prvi album napisao Syd Barrett. Drugi album zapravo je bio naš pokušaj da se bavimo drugačijim stvarima. Nakon što smo se morali baviti Sydovim psihičkim slomom, bili smo enormno pozitivni i vjerovali smo u mogućnosti sastava, iako smo upravo bili izgubili frontmena, glavnog autora i šefa grupe. Ipak smo bili puni želje da uspijemo i to nas je nosilo kroz čitavo to razdoblje kako smo razvijali novi zvuk Pink Floyda. Gubitkom Barretta potpuno smo promijenili način rada u tonskom studiju i, umjesto dotadašnjeg producenta Normana Smitha, manje-više sami producirali novu muziku. Naslovna tema albuma "The Saucerful Of Secrets" zapravo je bila projekt benda, a ne rad pod supervizijom Normana Smitha.
Postoje brojne tadašnje snimke iz međunarodnih televizijskih emisija u kojima se vidi rani Pink Floyd na sceni. Okupljene su 2016. na velikom box setu "The Early Years", jesu li možda te snimke bile povod da se vratite tom razdoblju?
Rane videosnimke nisu utjecale na ono što danas radimo danas, najveći utjecaj stigao je kad je Lee Harris(gitarist Masonova sastava, op.a.) predložio da osnujemo grupu i sviramo materijale iz ranog razdoblja Pink Floyda. Zapravo smo tek tada počeli razmišljati i razgovarati o tome i tek me to potaknulo da ponovno počnem ozbiljno preslušavati rane snimke grupe. I moram priznati da mi se mogućnost da ponovno stavim svoj tadašnji kaubojski šešir nije činila zanimljivom!
U sedamdesetim godinama Pink Floyd postaje jedan od najvećih svjetskih rock-sastava, je li vam tijekom tog razdoblja nedostajala spontanost početaka, jer kasnije je sve bilo dizajnirano za velike sportske dvorane i stadione?
Povremeno mi nedostaje luksuz privatnih aviona i šampanjca iza pozornice, ali temeljno zadovoljstvo sviranja itekako nadmašuje zamke ogromnog uspjeha. Zapravo, smatram da bi se većina muzičara složila da je daleko veće zadovoljstvo svirati pred punom dvoranom u kojoj su tvoji pravi fanovi, nego na velikim stadionima gdje ima nešto poklonika, ali i puno publike koja je tamo došla više radi zabave i spektakla nego same glazbe.
Na vašem CD/DVD izdanju "Live at the Roundhouse" s postavom Saucerful Of Secrets predstavili ste prilično zanimljiv izbor pjesama iz rane faze rada Pink Floyda koje ni grupa nije izvodila uživo?
Koliko se sjećam, jedina pjesma koju kao Pink Floyd nikada nismo izvodili je "Vegetable", ostale smo povremeno svirali tijekom ranih godina rada, barem mi se tako čini. Iako, kad razmislim, možda neke teme iz filmova Barbieja Schroedera nikad nisu stigle do pozornice (Nick Mason misli na pjesme s albuma "More" koje danas izvodi, a radi se o glazbi iz filma redatelja Barbeta Schroedera za koji je Pink Floyd pisao glazbu 1969., op.a.)
I Roger Waters i David Gilmour svirali su u Hrvatskoj, ali izvodili su popularniji repertoar Pink Floyda, vaš koncert podosta je drugačiji?
Naša namjera prvenstveno je pokušaj da predstavimo rane radove Pink Floyda publici koja ih možda nikada nije čula, a ne da recikliramo velike hitove. Kao što sam rekao, Roger i David to često rade, a ako je potrebno, postoje i stotine tribute bandova koji mogu popuniti prazan prostor.
Bili ste prilično uključeni u postavljane izložbe "Pink Floyd: Their Mortal Remains" koja je 2018. održana u londonskom muzeju Victoria and Albert, nedugo nakon "Exhibitionism!" Rolling Stonesa u Saatchi Gallery i "David Bowie is…" u istom prostoru V&A?
Zanimljivo, mislim da je upravo ta izložba razlogom da sam ponovno na turnejama. Bilo je veliko zadovoljstvo raditi na toj izložbi, vrlo zanimljivo, ali povijest je manje zanimljiva od sadašnjosti. Tek kada smo počeli ponovno svirati, shvatio sam koliko su mi zapravo nedostajali nastupi uživo. Problem je s izložbama poput ove što ispadamo pametniji nego što smo zaista bili. Čini se da su svi potezi bili smišljeni u nekom redoslijedu, dok su zapravo mnoge odluke bile daleko slučajnije.
Prva nova snimka Pink Floyda unatrag dugo godina, "Hey, Hey, Rise Up!", pojavila se kao odgovor na rat u Ukrajini, kako ste radili na toj pjesmi?
Novi singl Pink Floyda većinom je bio projekt Davida Gilmoura. Supruga njegova sina je Ukrajinka što je, pretpostavljam, dalo dodatni zamah da se nešto pokuša napraviti. Moram priznati da je David postigao sjajan rezultat i što se tiče rada u tonskom studiju i snimanja, jer je uspio na vokalnu dionicu ukrajinskog pjevača Andrija Hlivnjuka postaviti našu glazbu koju izvodimo basist Guy Pratt, David, ja i klavijaturist Nitin Sawhney. To je nešto što moderni način digitalnog snimanja omogućuje, a što nikako nije moglo biti napravljeno 1967.
Na kraju vas moram pitati kako to da Pink Floyd nije nastavio u originalnoj postavi nakon što su se četiri člana okupila 2005. na koncertu "Live 8" u londonskom Hyde Parku? Ipak, Roger Waters gostovao je na vašem nastupu u newyorškom Beacon teatru 2019., jeste li često u kontaktu s njim?
Povremeno smo u kontaktu, ali ne prečesto… Roger je još uvijek jedan od mojih najstarijih i najdražih prijatelja, ali je po mom mišljenju posvećen svom vlastitom glazbenom putu. Smatram da bismo trebali biti zadovoljni onime što smo kao Pink Floyd postigli i prihvatiti da jednostavno nema dovoljno apetita da se ponovno okupimo kao Pink Floyd i ponavljamo povijest. Svi bismo trebali gledati naprijed, a ne unazad.
Legende, rado ih poslušam!